Legendarni zagrebački autor jedinstvenog umjetničkog univerzuma

In memoriam: Pero Kvesić (Zagreb, 1950 – 11. studenog 2023.), hrvatski novinar, književnik, scenarist i redatelj

• Na sličan način na koji misli da zna koju momčad izabrati i koju taktiku protiv kojeg protivnika postaviti, velik broj ljudi rezolutno zna što je dobar film a što nije, i ovdje ne mislim na famozno pitanje ukusa nego visceralno jasnu reakciju na ono što se gleda. Ljubav prema nogometu ili filmu, točnije njen intenzitet, dovodi tako ljude u zabludu da znaju ono što vole, ali to je znanje varljiva iluzija koja opstaje samo do trenutka kada sami moraju nešto ispripovijedati filmskim jezikom ili loptom u nogama. Ovo ne govorim svisoka – i sam sam strastven nogometaš a film volim od malena. Tek kad sam prvi put stavljen u poziciju da moram nešto pokazati, izraziti i ispričati filmom, kada sam jednostavnu operaciju poput dečko prati curu jer misli da ga vara trebao kamerom, svjetlom, glumom, bojom, zvukom, montažom, rakursom i pokretom kamere i ljudi pretvoriti u audiovizualno djelo i publiku, onu istu koja sam bio, uvući, zainteresirati i učiniti da razumije i osjeti točno ono što ja želim – a to je da dečko prati curu jer je psihopat i srž posesivnog patrijarhalnog aparata, e tu sam shvatio na vlastitu žalost i zaprepaštenje da je moj filmski vokabular oskudan, gotovo na razini trogodišnjeg djeteta i da su moje redateljske sposobnosti čista improvizacija i magla a svi oni bergmani i feliniji padaju u vodu već pred prvim tehničkim izazovom.

  Čitav ovaj uvod zapravo je izraz divljenja prema načinu na koji Pero Kvesić svojim drugim filmom iz spisateljske u redateljsku ulogu zakoračuje i demonstrira da je pripovjedačko umijeće kojim barata ovaj legendarni zagrebački autor sasvim neopterećeno umjetničkom vrstom u kojoj se izražava. I dok se u višestruko nagrađivanom debiju Dum spiro, spero (Factum, 2016.) bavio sobom i kroz propitkivanje starosti, slabosti, bolesti, samoubojstva i smrti slavio dobro proživljen život, u drugom prilogu za filmsku galaksiju unutar umjetničkog univerzuma poznatog kao Pero Kvesić bavi se kućom u kojoj stanuje, njenom poviješću i specifičnim duhom u kojem odzvanjaju epohe odnosno rezultatom ukrštanja, mimoilaženja i razilaženja mnogobrojnih života čiji se dio odvio u arhitektonskoj grdosiji na adresi Kraljevac 35.

  

  Osobu koja ovdašnju kulturu zaduži tako raznolikim ostvarenjima kao što su scenariji za crtić Mali leteći medvjedići i dramu Rajka Grlića Samo jednom se ljubi, osnivanje kluba Jabuka, posao glavnog urednika u omladinskom tjedniku Polet u trenutku kada postaje jednim od najvažnijih katalizatora za nastanak jugoslavenskog novog vala te uvodi nove paradigme u ondašnje novinarstvo, urednikovanje u Erotici s jedne i pokretanje biblioteke i jednog od najvažnijih književnih časopisa onog i bilo kojeg hrvatskog vremena po imenu Quorum s druge strane – časopisa oko kojeg se okuplja, prepoznaje i formira čitava nova generacija mladih pisaca i kritičara koji će obilježiti sljedeća desetljeća ovdašnje književnosti, te povrh svega pisanje i objavljivanje izuzetno čitanih proznih djela među kojima je dovoljno izdvojiti zbirku pripovijedaka Uvod u Peru K. (1975.) i roman Stjecaj okolnosti (2002.), sasvim se precizno i bez ustupka može nazvati renesansnim čovjekom. Kvesić je po struci sociolog i raznovrsnost njegovih intervencija u ovdašnju kulturu prati njihova svrhovitost i izuzetna utjecajnost. Sklon da sebe ne doživljava previše ozbiljno, samozatajan, ironičan i pronicljiv, aktivan i kao komentator i kao akter društvene zbilje, Kvesić je na ovaj ili onaj način pridonio i obogatio bezbrojne živote, od kojih mnogi nemaju pojma da za svoj najdraži crtić, dijalošku repliku ili noćni klub u kojem su proveli mladost mogu zahvaliti upravo ovom duhovitom i svestranom Zagrepčaninu.

  

  Ono što bi u rukama manje kompetentne ekipe i slabijeg pripovjedačkog talenta ostalo na razini devedesetominutne reportaže za nedjeljnu mozaičnu emisiju, Kvesić, snimatelj Silvestar Kolbas, montažerka Vesna Biljan Pušić i producent Nenad Puhovski pretvaraju u meditaciju o prijateljstvu, roditeljstvu, domu i junačkom i nejunačkom vremenu koje danas smatramo poviješću i kojem je hladno svjedočila naslovna kuća u šumi iznad Zagreba. Prvi dio filma polako i neobavezno predstavlja različite živopisne pripadnike zagrebačke umjetničke scene tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pa tako s Kvesićem, koji se diskretno provlači od kadra do kadra i od protagonista do protagonista, razgovaraju ilustratori Mirko Ilić i Igor Kordej, animator Milan Trenc, pjevač Davor Gobac, fotograf Goran Pavelić Pipo, glumac Vilim Matula i svaštar Pjer Žardin a u arhivskim materijalima pojavljuje se i pisac i glazbenik Davor Slamnig te Bolivijanci koji su u ondašnjoj Jugoslaviji formirali popularnu grupu Ayllu. Njihove priče i sjećanja već šablonski ilustriraju crno-bijele fotografije Pavelića Pipa i da nema ironijskog otklona u autorovoj naraciji i pristupu, gledatelj bi slobodno mogao pomisliti kako je sve to mamuzanje mrtvog novovalnog konja na potezu Kavkaz-Zvečka.

  

  Sve to – iako zgodno, simpatično i šarmantno, negdje polovinom filma počinje prijetiti survavanjem u provaliju anegdotalnosti i nostalgičnog šmiranja. No tad u priču provaljuje njen najzanimljiviji lik, obasjan strašnom aurom gotovo antičke tragike i životom što prerasta pojedinca i postaje simbol ali i igračka u rukama dokonih sadista s Olimpa. U pitanju je Nataša Babić, kćerka pjesnika i svojevremenog stanara kuće Gorana Babića i pokćerka Slobodana Praljka, čovjeka koji je kuću izgradio i kao vlasnik stanodavac također u njoj stanovao, čovjeka čiji odnos prema stanarima i strašna sudbina čitavo vrijeme neodvojiva i sveprisutna poput sjene, neizbježna poput otkucaja sata i životvorna poput otkucaja ljudskog srca – ovoj neživoj temi udahnjuje prijeko potrebnu ali istovremeno mračnu energiju i snagu.

  U trenutku kada Nataša Babić počinje priču o svoja dva oca i prijatelja koji su se razišli u ono sudbinsko vrijeme raspada Jugoslavije, Kvesićev dokumentarac odjednom poprima mnogo ozbiljniji i kompleksniji karakter i pretvara se iz sentimentalne šetnje sunčanom prošlošću u oprezan korak mitskim tminama iz kojih se rađaju antigone i perzeji, elektre, medeje i edipi. Kvesića priča o kući i njenom vlasniku odvodi zatim u Sarajevo, gdje razgovara s pjesnikom i scenaristom Abdulahom Sidranom kojeg je Praljak zaključavao u radnu sobu, ucjenjivao alkoholom kao nagradom i tako natjerao da napiše scenarije za Praljkovu tv-dramu Jegulje putuju u Sargaško more i film Povratak Katarine Kožul, no ove zgodne anegdote već dišu mnogo težim ritmom a stvari postaju sve zloslutnije kako sjenčanje Praljkove figure postaje sve preciznije i dublje. Slijedi put u Beograd i posjeta  „izdajici Hrvatske“ Goranu Babiću, čovjeku koji uz Praljka i Natašu čini emocionalni trokut u koji bi se mogla konkretno koncentrirati sasvim tipična vrsta intimne tragedije rođene u kaosu raspada i ratova pomoću kojih su potvrđene granice novonastalih država, granice koje su se s karata, mapa, zemlje i krajolika nastavile usijecati u prijateljstva, obitelji i individualne sudbine stanovnika zemlje poslovično određene koordinatama stihova iz popularne pjesme osamdesetih: „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, kao niska sjajnog đerdana, svetlim suncem obasjana, ponosito sred Balkana, Jugoslavijo, Jugoslavijo“.

  

  Babićeva sjećanja na prijateljstvo s Praljkom, informacije o zajedničkoj obiteljskoj povijesti – Praljkov otac spasio je Babićevog od ustaša u Drugom svjetskom ratu, opis različitosti njihovih karaktera i političkih svjetonazora te pokušaj da se osmisli i obrazloži prekid odnosa i razlaz usprkos lakoničnosti iskaza, odišu tugom i ljubavlju. Rijetki upoznati s pjesništvom Gorana Babića, gledajući ga starog, rezigniranog i prkosnog kako sjedi, priča i promatra Dunav, možda će se prisjetiti ovih njegovih stihova: „vjeruješ li u sve u što si se kleo, gubiš li još uvijek ili si izgubio, kako ti je sada kad si sam, kad si čudna lampa što na vjetru sja“ jer u njima se krije puno emocionalne istine o kojoj govori i Kvesićev film.  I bez obzira na kojoj strani u tom trenu budu simpatije gledatelja i bez obzira na to koliko obrazloženja i opravdanja bila uvjerljiva, sve te povijesti i osobnosti, bitke i zločini, egzili, izgovori, ideologije i argumenti padaju u vodu pred pogledom Nataše Babić kada joj Kvesić otvara vrata i prima u posjet kući gdje je kao klinka živjela i rasla ili pred jedva prikrivenim drhtajem u glasu dok se prisjeća kako ju je umjesto radoholičarskog oca zubaru vodio pragmatični očuh, pa tako danas ima kako-tako zdrave zube, ma koliko joj osmijeh bio rijedak. 

  

  A kad na kraju nemoćan pred perverznom i hirovitom prirodom povijesti, politike i ljudi, Pero Kvesić na balkonu smrtno bolestan uvlači duhanski dim u pluća kojima je davno istekao rok trajanja i gleda šumu natopljenu kišom koju je jedan od stanara s istog balkona svako jutro pozdravljao uzvikom: „Dobro jutro, čovječanstvo!“, a u prednjem planu odnosno dnevnoj sobi vidimo upaljen televizor na kojem se prikazuju vijesti o Praljkovom samoubojstvu, dokumentarni film Kuća na Kraljevcu 35 prestaje biti razdragano tapšanje po leđima i postaje ubojit udarac u trbuh nakon kojeg se ostaje bez zraka i bez iluzija, a svijet pun obećanja i jasnih granica između svjetlosti i tame i dobra i zla postaje ono što je svim nastojanjima i idealima unatoč oduvijek bio i jest – dolina suza i nad njom obronci od smijeha, prolazne sreće i iznad, visoko gore, sigurna, neizbježna i sveprožimajuća smrt koja čitavom tom krajoliku daje težinu i spasonosni smisao. I tako na kraju čovjek ne može a da se ne sjeti fantastičnog panoramskog kadra koji otvara dokumentarac, a pokazuje novogodišnji vatromet i pucnjavu koja odjekuje Zagrebom sačinjenim od svjetala, iskri i eksplozija što nemirno titraju u mraku, spremni svaki čas i zauvijek se ugasiti i krug se zatvoriti samo kako bi se mogao nastaviti.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 29. studenog 2023.

Piše:

Nikola
Strašek