Od osobnih do društvenih situacija

21. Zagrebački filmski festival: program Ponovno s nama, od 6. do 12. listopada 2023.

• 

  Program Ponovno s nama Zagrebačkoga filmskoga festivala ove je godine imao šest filmova i bio je ponovno natjecateljski. Održao se u trima kinima, a najugodnije bilo je u CineStaru Branimir, gdje je bio i glavni program dugometražnih filmova. U nedostatku filmskoga festivalskoga centra u Zagrebu i uz dva kina koja su zatvorena zbog obnove, CineStari su najbolja rješenja. Filmove očekujemo i na kinoprogramu.

  Autori već dobro znani i prisutni na ZFF-u u prethodnim izdanjima, predstavili su svoje nove uratke. Među njima je i jedan hrvatski autor i hrvatski film, a to je Nevio Marasović s dramom Pamtim samo sretne dane. I ostali filmovi su žanrovski ponajprije drame, katkad s pokojom trilerskom ili satiričnom natruhom, ali i s istančano profiliranom psihološkom karakterizacijom likova.

  

  Kada pak tematski sagledamo sve filmove u ovome programu, uočavamo da u trima dominiraju iznimno dubok osoban doživljaj, stav i privatne situacije, a u trima društvene situacije i okruženje. Dakako, nikada jedno ne isključuje drugo, jer lik, čovjek, dio je društva, a svako društvo tvore ljudi. U toj stalnoj interakciji, pitanje je samo na čemu je u kojemu filmu naglasak. U intimističku trojku, uz spomenuti Marasovićev film, ubrajaju se američki Priscilla redateljice i scenaristice Sofije Coppole i francuski Ama Gloria autorice Marie Amachoukeli-Barsacq. Društvenoj trojci pripadaju njemački Zakon zbornice Ilkera Çataka, rumunjski Ne očekuj previše od kraja svijeta Radua Judea u hrvatskoj koprodukciji i švedsko-norveški Suparnik Milada Alamija.

  

  Prema odluci tročlanoga žirija, pobjednik i dobitnik nagrade Zlatni bicikl jest njemački Zakon zbornice. Evo kako su to oni obrazložili: „Intenzivan film koji gledatelja vodi kroz brojne moralne rukavce ne ostavljajući mu samo jedno rješenje. Precizno režiran, likovno promišljene fotografije koja savršeno nadopunjuje montažu stalne pulsirajuće napetosti. Ostavlja dubok dojam jer tjera gledatelja na razmišljanje o pravdi i kazni. Autor ima senzibilitet ljudski sagledati obje strane, brišući linije između pobjednika i gubitnika, jer u današnjem svijetu svi smo pomalo jedno i drugo.“   

  To doista jest izvrsna napeta drama s elementima trilera, njemački kandidat za Oscara, potom za nagradu Lux Europskoga parlamenta, ima tri nominacije za Europsku filmsku nagradu, među kojima za scenarij i Leonie Benesch za žensku ulogu, te već osvojen niz nagrada. Radnja je smještena u njemačku osnovnu školu i prikazuje vrlo složen sustav obrazovanja u kojem ima mnogo izazova. U njemu se nastavnica, koja iskreno, idealistički i predano radi, nađe u neugodnim situacijama izazvanima ponašanjem i mentalitetom i kolega i učenika. Time tematski film podsjeća na hrvatsku nagrađivanu dramu Zbornica Sonje Tarokić, u kojem je pravdu tražila pedagoginja. U njemačkoj Zbornici riječ je o nizu krađa i otvara se pitanje pretjerane slobode u demokraciji i multikulturalnom društvu, u kojem su se izgubila temeljna pravila ponašanja. Glazba u filmu stvara dodatnu napetost i dinamičnost. Kada je već riječ o školstvu, obrazovanju i društvu, valja spomenuti vrlo dobar i dirljiv meksički film Radikalno iz glavnoga programa ZFF-a, koji se temelji na istinitu događaju i učitelju koji je potaknuo i nadahnuo učenike na promjenu i uspjeh, u siromašnom i korumpiranom društvu.

  Duboko osoban pogled na vlastiti život donosi drama Priscilla, nadahnut memoarima Priscille Presley, supruge Elvisa Presleya. To je druga strana života popularnoga pjevača koja otkriva i veliku tugu i nezadovoljstvo unatoč slavi i bogatstvu. Film je raskošno produciran i osjeća se autorski pečat redateljice Sofije Coppole. Dolazi u kina, pa će ga i šira publika moći vidjeti, a upravo su stvarne osobe glavni mamac filmu. Glumica Cailee Spaeny, koja utjelovljuje Priscillu, dobila je za tu ulogu nagradu Coppa Volpi za najbolju žensku ulogu u Veneciji.

  

  Marasovićeva drama Pamtim samo sretne dane također je pogled na vlastiti život, ali čovjeka koji odlazi, umire, koji u biti tek upoznaje sebe. Scenaristički i dramaturški je vrlo dobar, zanimljiv i neobičan, te donosi niz međuljudskih, obiteljskih odnosa i situacija koje Starac – odličan Radko Polič, promatra. Mnoge svoje postupke tek tada shvaća i spreman je reći i hvala i oprosti i da bi mnogo toga promijenio. Film ima veliki glumački ansambl, veoma dobar. A gledateljima, za lakše praćenje i raspoznavanje likova, može se otkriti da je svaki segment, svaki stol, dio života protagonista. Snimljen je dobrom kamerom u komornom i tamnom interijeru jednoga restorana. Te životne lekcije, koje je bolje naučiti za života negoli se s njima suočiti potom, gledatelji će moći vidjeti kada film stigne u kina u početku iduće godine.

  Francuski film Ama Gloria tijekom festivala prošao je medijski gotovo neprimjetno. Šteta, jer doista vrijedi vidjeti vrlo dirljivu i toplu priču o šestogodišnjoj djevojčici Cléo. Ona s ocem i dadiljom Glorijom sa Zelenortskih otoka živi u Parizu, a majka joj je umrla u porodu. Vrlo blizak je i privržen odnos djevojčice i dadilje koja je jako voli, a za Cléo je to cijeli emocionalni svijet koji ima. No sve se mijenja kada se Gloria zbog svoje obitelji mora vratiti kući, a Cléo je posjećuje tijekom ljeta. Film je dobro snimljen lijepom fotografijom, te krupnim kadrovima djevojčice koja se susreće s novim gubitkom i sazrijeva. Redateljski i dramaturški vrlo je dobro osmišljeno prikazivanje njezina emocionalnoga unutarnjega proživljavanja ubacivanjem likovnih i animiranih sekvenci u kolopletu žarkih boja. Doista je film mali biser koji treba vidjeti.

  

  Radu Jude već je ne samo dobro poznat filmaš rumunjskoga novoga vala, u čijim ostvarenjima je sudjelovala i hrvatska Kinorama kao koproducent, nego i autor koji si dopušta sve više i gotovo svašta u filmovima, dovodeći društvene teme, iako važne, do satire i apsurda, i predugačkoga trajanja. U filmu Ne očekuj previše od kraja svijeta zanimljivo se poigrava s fotografijom u boji i većinom crno-bijelom slikom, s jako dobrim kadriranjem. A u filmu i jest prikazana protagonistica koja snima ljude s društvene margine i njihove ozljede na radu te odnos s kompanijama. Završni,  dug i statičan kadar s likovima, ozlijeđenim ljudima, najviše govori o društvenim prilikama. Švedski kandidat za Oscara – drama Suparnik autora Milada Alamija rođenoga u Iranu, bavi se onim što društvo u Iranu zabranjuje a Švedska dopušta. Riječ je o hrvaču iz Irana koji se zbog glasina s obitelji mora preseliti u Švedsku, te o njegovoj tajni koja se postupno otkriva. Film je solidno snimljen u izbjegličkom okruženju, ali je više propaganda i podrška društvenim promjenama.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 24. studenog 2023.

Piše:

Marijana
Jakovljević