Glumački sjajan i redateljski suveren prikaz stresa bračne nevjere

Sedmo nebo, red. Jasna Nanut, Hrvatska, 2023.

• 

  Čime se hrani suvremeni, korporativni kapitalizam? Koje je ono pogonsko gorivo što ga uvijek iznova puni energijom i omogućuje mu metastazirajući rast i uspon? Pa naravno – kriza. Društvo u kojem kapital opstaje uvijek jest u nekoj krizi. Nadovezujuće na ovu uvodnu konstataciju jest i pitanje građanskog društva. Naime, još uvijek nominalno opstojeća kategorija u podlozi takvog sustava potreba jest – građanski brak. Ergo: ono što producira krizu u njemu je… brak!? Je li tomu baš tako? Nije li možda obrnuto? Čemu ta priča oko jednog HR-filma?

  Debitantsko kino-redateljsko ostvarenje poznate medijske pojavnosti s ovih prostora, Jasne Nanut, vrti se oko ovih naoko sasvim nebitnih okolnosti za jedan film. Filmu je naziv Sedmo nebo i otvorio je ovogodišnji Zagrebački Film Festival. A i film je baš… zagrebački. U priču Sedmog neba uvodi nas protagonist Ninoslav Radman (Krešimir Mikić), čovjek srednjih godina koji se upleo u životnu – krizu. Ta je kriza, naravno, ona baš tzv. srednjih godina. Uzrok je – preljub. Priča je poslovično poznata i kao da je o njoj, literarno i filmski, već sve rečeno. Ipak, autorica filma, u suscenarističkoj suradnji s Hrvojem Osvadićem, uspijeva taj motiv provući do vrlo pitkog kino-uratka, čiji tajming ne posustaje do sama kraja.

  

  Dakle Nino, TV-redatelj uspjelih i gledanih show-emisija na medijskim platformama, već tri godine vara svoju suprugu Kseniju (Iva Mihalić). Milje u koji smo filmom uvučeni za mnogog ovdašnjeg, prosječnog Hrvata jest doista – sedmo nebo. Naime, u doba propadanja i nestajanja srednje klase, protagonisti filma su pripadnici svojevrsnog medijskog klera koji upravlja sviješću svojih abonenata. Njihov je svijet glamura i svih privilegija vezanih uz taj socio-status. Nino, skoro pa prirodno, nalazi ljubavnicu na setu svog showa. Tamara (Iva Jerković) atraktivna je plesačica, čiji šarm i seksipil nepogrešivo osvajaju Nina. Bijeg protagonista u Daruvarske toplice donijet će, pak, svojevrsnu katarzu odnosa. Jer, preljub je izuzetno stresna pustolovina. Stalni obiteljski pozivi onemogućit će privatnost i osjećaj sedmog neba Nineku i Tamari. Tu je i visok tlak. Dakle, svi toponimi i preduvjeti drame građanske prevare prisutni su u filmu.

  Kakvo je ozračje kino-redateljska prvijenca Jasne Nanut? Iako se deklarira osebujnom situacijskom komedijom, Sedmo nebo ima i navlastito dramske elemente. Socio-patološki subjekt, super-ego filma, naime jest – stres. Stalna nerviranja na poslu, nestanak zraka u plućima, visok tlak, strepnja da Ksenija i djeca ne saznaju… sve su ovo konstante života u kakav se uvalio Nino. Nesumnjivo, i gledatelj je uvučen u situaciju protagonista i suosjeća s njime. Naime, redateljica vrlo vješto balansira na granici tragike i komike njegova prikaza. Treba reći da Krešimir Mikić dominira Sedmim nebom – suvereno. Njegov je glumački nastup, iako u trenucima naizgled karikaturalan, vrlo bogato prožet gledatelju zavodljivom, suptilnom ekspresijom i gestom. Groteskan, ali i dramski. Dobar dio privlačnosti Sedmog neba proizlazi iz Mikićeve razigranosti pred kamerom. Posebično, sjajne su sekvence u kojima Nino sa svojom frendom, glumačkim trenerom Dinkom  (Nikša Butijer) vježba svoje priznanje Kseniji. Ovdje i cijeli film doseže komički klimaks, ali i katarzičko pročišćenje osjećaja. Redateljica nas uspjelo uvodi u protagonistov „subjektivni kadar fantazmatske vizure“, a njegova nam je paranoična psih(oz)a blago humoristična, ne i banalna.

  Kakav je Zagreb prikazan u Sedmom nebu? Za neke on to dosta i jest – 7^th Heaven. Socijalna komponenta zagrebačke zbilje kod Jasne Nanut nije ni dotaknuta. (Za pisca ovih redaka, možda, ovo je i najprijeporniji moment ovog kino-artefakta. Naime, ni u jednom trenutku ne vidimo pulsiranje života nižeg sloja ZG-zbilje.) No, očigledno to nije bio autoričin artistički odabir. I ne moramo joj to zamjeriti. Krećemo se u krugu TV-producenata, privatnih stomatologa, medijskih spinera… a protagonisti svoje slobodno vrijeme provode u ugodnim spa-ambijentima, sushi-restoranima, a kao izbjegavanje priznanja svoje nevjere Kseniji, Nino je odmah časti novim automobilom. (Aktualni diskurs o sposobnoj i uspješnoj Hrvatskoj, ovdje poprima konture svijeta koji za barem 80% Hrvata zvuči kao sedmo nebo!) Ipak, piscu ovih redaka najuspjeliji je jedan, možda manje zamjetljivi detalj storije. Kada Nino Dinku izlaže mogući ekspoze nastupa pred Ksenijom, u jednome se trenutku melankolično spominje TV uz kojega smo odrasli… Kada televizija nije bila tek puka zabava i glupiranje nego smo u nekim sadržajima viđali stvaran život. Tada se sa mobitelske platforme začuje urnebesan, sarkastičan smijeh. I… to je to. Iako dolazi do pucanja Ninove psihe i tijela (Što radiš Tamara sa starim Jarcem?), gledatelj ne trpi nikakvu realnu traumu. Njegov kolaps nije nimalo tragički. Sam si si kriv, rekel bi Zagrepčanec idiomom koji je navlastit novoj klasi hoch-purgeraja. Konačni trenutak spoznaje o nevjeri tek je klimaks stresa i nije neko krizno stanje. Stoga je i logičan narativno otvoreni kraj Nanutičina filma. (Nećemo ga navesti i spojlati budućem gledatelju užitak napetosti i krize… koje to i nisu, barem ne u univerzumu ovog redateljski sasvim suverenog vođenja priče, koja to i nije!?) 

  

  Usprkos priređenoj, virtualno-medijskoj zbilji koju nam Sedmo nebo stavlja pred kritički instrumentarij, mogu reći da je Jasna Nanut uspjelo debitirala u dugoj formi. Stres, kriza, bračna nevjera/preljub, kapitalizam kao „jedina igra u gradu“ (Žižek) na koju dobrovoljno pristajemo, sve je to circulus vitiosus i… idemo dalje.

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. studenog 2023.

Piše:

Marijan
Krivak