Gus Van Sant očigledno je umoran. Umoran, iscijeđen, iscrpljen... Iscrpljen do te mjere da je poželio odmoriti se snimajući film. Zapravo, on to niti nije morao... Naime, snimiti svoj film. Jednostavno je dao da to umjesto njega napravi karizmatični Christopher Doyle. Slavni direktor fotografije nekih velikih filmova - posebice onih Wong kar-Waia – usnimio je ozračje. Na koncu, ispalo je da je ozračje i jedino što je u filmu ostalo!
Paranoid Park (2007) Gusa van Santa svrstan je među deset najboljih filmova prošle godine. I to ne od bilo koga. Tamo ga je smjestio nitko drugi doli – Les Cahiers du cinéma. No, očito, vremena se mijenjaju. Niti slavni francuski časopis više nije ono što je bio. Baš kao što to nisu ni filmovi Gusa van Santa!
U trećem dijelu svoje trilogije ostvarenja snimljenih prema "stvarnim događajima i osobama" redatelj se opet skrasio u Portlandu. Sjetimo se, Portland u Oregonu nije tek sjedište slavnih Trail Blazersa. Van Sant je do naših kina po prvi puta dospio svojim prvim velikim uspjehom, filmom Drugstore Cowboy (1989) koji je smjestio baš u taj grad. Tada je to bio pun pogodak. Neki će reći da Van Sant nakon toga i nije snimio nešto bolje. Unatoč kasnijim nagradama i plodnom opusu, bio je to sjajan proboj s područja nezavisnog filma. Matt Dillon ostvario je ulogu koja će za njega biti ikonička.
Ipak, dva desetljeća kasnije ništa više nije isto. U opusu iz novog milenija Van Sant je tek sporadično uspijevao naznačiti neke kreativne dosege redateljskog prosedea nekoć uzbudljivog autora. Možda i zaslužena Zlatna palma njegovu filmu Slon (2003) o američkim srednjoškolskim masakrima, u sve bljeđem kanskom glamuru, pokazuje tek da Francuzi iz nekog razloga vole baš Van Santa. Pa tako i gorespomenuti Cahiers du cinéma! U nedostatku jakih europskih i francuskih art-filmaša on je idealni simulacrum istih! Današnji je Van Sant travestija, odnosno postmoderni simulacrum nekada velikih modernističkih Autora!
Paranoid Park, već rekoh, priča o istinitom događaju. Naime, u noći između subote i nedjelje jednoga rujna, desilo se nešto stravično. Pronađeno je prepolovljeno tijelo čuvara pruge. Misterij okolnosti tog događaja dugo je ostao nerazjašnjenim. Na koncu, otkriveno je da je nehotični počinitelj tog djela bio šesnaestogodišnji skejter Alex Tremane.
Van Santov film tematizira upravo taj sablasni događaj. Znakovito sablasan jest i toponim iz naslova film. Dakle, Paranoid Park najpoznatije je i najizazovnije mjesto za skejtere u Portlandu. To je mjesto susreta svih depriviranih tinejdžera te subkulture. Legenda kruži da je ta spiralno-asfalna oaza izgrađena na poprištima obračuna lokalnog podzemlja i da »leži na kostima mnogih kriminalaca«. O tom će dati naslutiti jedan od filmskih likova u obraćanju protagonistu.
Od uvodnoga kadra portlandskoga mosta, Van Sant iskazuje svoju umjetničku osviještenost. Dok teku credits filma, most je prikazan u kreštavom kiču fotografije ubrzanog pokreta. I nadalje nas neće ostaviti na miru. Nastojat će nam u svakoj sekvenci, gotovo u svakom pojedinom kadru, pokazati kakav je umjetnik! Izmjenjivanjem tzv. naturalističke slike 35mm kamere (reći će popratni materijal uz film) i zrnate fakture super-osmice, autor će pokušati vizualno dočarati pomaknuti svijet Alexove psihe. I doista, njegovo lice (Gabe Nevins) zrači neobičnom, nevinom ljepotom. Česti slow-motion njegova kretanja kao da očituje Van Santovu fascinaciju svojim protagonistom. Krupni planovi njegova lica, nasuprot zamućenoj vizuri svega ostalog, popraćeni su i kaotičnim soundtrack galimatijasom – od hard-corea i trasha do bluesa i konačnog Johnnyja Casha na odjavnoj špici.
Iscjepkana fabula priča je za sebe. Fragmentirana naracija gotovo svaki ključni trenutak tragične pripovijesti ponavlja dvaput. Sasvim nepotrebno! Jer, već smo na samome početku lišeni suspensea oko detekcijske dimenzije filmske radnje.
Stalna izmjena 35-ice i 8-ice učinila mi se redundantnom. Prezasićenost vizualnošću pod svaku cijenu potisnula je osjećaj. Potisnula je empatiju. Zanemarila je svaki pokušaj karakterizacije lika s kojime bi, valjda, trebali suosjećati. A taj Gabe Nevins toliko je lijep! Van Santu, sigurno. Jedini je to zaključak koji mi se nameće nakon odgledavanja Paranoid Parka. Kao, možda i pravi, jedini razlog filma! Nadalje, čemu svi ti silni slow-motioni? Zašto stalno, manirističko ubacivanje digitalne super-osmice. Poetski? Nimalo! Začudno? Vjerojatno da, ali bez nekog učinka po estetsku dojmljivost.
Paranoid Park je fragmentaran, ali i poput (ružnog) sna. Senzacionalan je u svojoj razbarušenoj baroknosti začudnih postupaka radi njih samih. Sam završetak filma na najbolji način zaokružuje ovu tvrdnju. Pisanje pisma protagonistovoj prijateljici završava u plamenu. Nema katarze... tek sjetni Cash s ponovno usporenim pokretom skejtera koji odlaze. Kamo? Valjda u samozadovoljnu svijest filmskog umjetnika Van Santa!
»Film iznimne ljepote i snolike privlačnosti«? Neee! Dosadan film predug i u svojih osamdesetak minuta. »Artistička onanija« bez trunke kreativnog dodira nekad vrlo zanimljivog autora. Umorno, iscrpljujuće i iscijeđujuće »umjetničanje«... Samodostatni Paranoidni park sujete!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 23. studeni 2008.
