Maestralan moderni klasik novije domaće kinematografije

Hrvatska književnost i film: Ivo Balenović, Ljudožder vegetarijanac (2010), red. Branko Schmidt (2012)

• Znamo li da je roman Ljudožder vegetarijanac Ive Balenovića (pod pseudonimom Alen Bović), liječnika po struci, nastao kao itekako upućeni insajderski statement u funkcioniranje domaćeg zdravstva, onda nažalost posvemašnje stoji zaključak da je prikaz događaja u knjizi i posljedično na ekranu – u sprezi moćnog tandema autentičnih autorskih osobnosti Balenović-Schmidt, ništa drugo do dobro nam znani svakodnevni neposredni naturalizam, vjerodostojni hiperrealizam ili gotovo objektivan raw-footage dokumentarizam, bez hiperbolizacije u prikazu kako čovjeka u njegovim najnezavidnijim trenucima, jednako tako riparografski anatomskog, pedantnog seciranja moralne prljavštine društva. Svijet je to deformiranih i degeneriranih, izvrnutih vrijednosti u kojem su nemoral i amoral, karijerizam i spletkarenje, zataškavanja i mito, hipokrizija i licemjerje, prijetvornost i ucjene, materijalizam i pohlepa, rasizam i podmetanja, pogodovanja i zloporabe položaja i ovlasti – podrazumijevajući i (novo)normalni, nešto što više ne iznenađuje i ne šokira nikog, prošireni pače ne samo na medicinski sustav nego zahvaćaju i pravosuđe, politiku, medije, farmaceutiku...

  Svijet je to iz nemara ili przništva krivih ili krivotvorenih dijagnoza, osorljivosti prema pacijentima i specijalizantima, beskrupulozne nasrtljivosti, alkohola, kokaina i cajki u noćnim klubovima, statusnih simbola poput brendirane odjeće, satova i automobila, (iñárrituovskih, sugestivno režiranih) ilegalnih borbi pasa i naravno, ilegalnih pobačaja (bivajući u žarištu interesa djela, ne dotiče se patoloških, zakulisnih proceduralnih sivozonskih daljnjih uporaba i iskorištavanja nakupina staničnog fetalnog tkiva, ne proziva Crkvu zbog opozitnih stavova – protivljenja pobačaju i simultanog odobravanja primanja cjepiva nastalih iz takvog izvora, niti zastupa specificirane pro-life stavove) – a kojeg nastanjuje društvena krema, poštovani ugledni građani, tzv. elita. Svijet je to u kojem su deklarativni zaštitnici građana i života – poput policije i liječništva, upravo ultimativni opustošitelji i devastatori istog – oni koji donose smrt, čime se vrlo uvjerljivo i upečatljivo ukazuje na nakaradnost uvriježene hijerarhijske karike u kojoj je šljam i ološ na vrhu, jednako tako osvještava svakodnevicu kao onaj renesansni locus horridus – mjesto potpune nesigurnosti, u kojem je poljuljano i samo tlo pod nogama (doslovno floor is lava u kojem parkurska ekvilibristika poradi sprječavanja pada postaje jedina životna konstanta).

  

  Nositelj navedenih osobina ugledan je stručnjak – ginekolog u usponu, većina bi rekla – simpatičan, snalažljiv i promućuran, jedan od nas, a zapravo predacijski ogrezli, gotovo ripleyevski-doriangreyovski-batemanovski dijabolično mračan grabežljivac (s intrapsihičkim razarateljskim, bestijalnim pandžama koje se na kino-plakatu itekako naziru pod kirurškim rukavicama); njegovo vegetarijanstvo bremenit je oksimoron takvom kanibalističko-predacijskom i lažna maska eksteriorne etičnosti (što je vidljivo upravo u odnosu prema životinjama – indiferentnost na patnje pasa u borbama, šutiranju mačke /film/ ili „šugavog psa“ /knjiga/ koji mu se nađu na putu) a zapravo isključivo narcisoidne samo-skrbi (unos najzdravijih namirnica, tjelovježba, higijena).

  Rene Bitorajac svog psihopatskog samodopadnog, beskrupuloznog homicidalnog antijunaka – zajedljivog ljigavog muljatora, portretira bešavno, čineći njegovu vjerodostojnost progresivno rastućom svakim odmjereno i pažljivo graduiranim sve monstruoznijim i monstruoznijim činom; time dodatno kanalizirajući kako angažirani, žovijalni Balenovićev tekst, jednako tako i Schmidtovu autentičnu socijalnu senzibiliziranost. Pritom dr. Danko Babić (u knjizi Danko Mrkan) nije samo izdvojeni papirnati monstruozni pojedinac na tragu poznatih liječnika-ubojica (Harold Shipman, Farid Fata, John Bodkin Adams, Karnamaya Mongar); on je bespoštedna i brutalna metafora čitavog ispraznog i depresivnog društva – Schmidt pritom (za razliku od balenovićevskog istjerivanja pravde na kraju knjige) ne nudi katarzu, olakšanje ni otkupljenje; radije bivajući upozoravateljem i opominjateljem na trajno nanovo obnavljajuću, zastrašno prolifernatnu perpetualnost zla.

  

  Dinamičan, s impresivnom adrenalinskom kamerom (snimatelj Dragan Ruljančić) i pratećom furiozno-energičnom montažom brzo-izmjenjujućih kadrova (Vesna Lažeta i Hrvoje Mršić), s uvjerljivim dijalozima impaktne dramaturgije (Ognjen Sviličić) vrlodobrog glumačkog casta (vrsna minijatura Mustafe Nadarevića), Ljudožder vegetarijanac maestralno je, nenametljivo i s lakoćom režiran, (gotovo) bez ijednog kadra viška; evidentno realiziran na krilima ho-ruk instant-inspiracije (od trenutka izdanja knjige do realizacije djela prošlo je svega dvije godine, a manje od godinu dana otkad su mu odobrena sredstva, te je snimljen u svega 20-ak dana), što je rezultiralo pravim modernim klasikom – osjetno potresnim i ponajboljim naslovom u novijoj domaćoj kinematografiji.

  

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. rujna 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić