Metaforični triler o nesnošljivosti društvene sredine

Hrvatska književnost i film: Sintetski hrvatski film 21. stoljeća

• 

  Jedan od uradaka u kojem se isprepliće većina ovih netom spomenutih kategorija jesu Matanićeve Fine mrtve djevojke (2002.), kojeg se i drži svojevrsnom prekretnicom hrvatskoga filma, a u kojem redatelj oživljuje i javno progovara o tabu-temama kao što su primjerice purgerska netolerancija ili homofobija spram lezbijskoga para. Doduše, aktualiziranje i propitivanje zabranjenih tema pojavljuje se u još nekim filmovima nultih godina, poput primjerice ponovno Matanićevih 100 minuta Slave (2004.), no činjenica jest da Fine mrtve djevojke aktualiziraju niz problema zbog kojih ih treba držati svojevrsnim sintetskim hrvatskim filmom 21. stoljeća, pa ćemo se upravo iz toga razloga u nastavku nešto više zadržati možda ne toliko na samom filmu koliko na kontekstu i reakcijama njime izazvanim. Dakako, riječ je i o režijski izvrsno realiziranom filmu, vrlo atraktivnog widescreen formata i fotografije živih boja, čime se sugerira bliskost s pojedinim djelima španjolske kinematografije, a što osobito dolazi do izražaja u osjećaju za makabrično (tri smrti i niz ozljeda ljudskog tijela), što podsjeća na Susjede Alexa de Iglesie, a puno više od kakvoga tipičnoga gay-filma, Fine mrtve djevojke su metaforični triler o nesnošljivosti društvene sredine (Polimac 2002) koje na jednom mjestu okupljaju gotovo sve društvene boljke i niz tabu-tema, i to od nasilništva i rasizma preko nekrofilije do prostitucije i ubojstava još nerođene djece. Ne radi se ovdje samo o prikazu zaostalog primitivizma i netolerantnom mentalitetu Zagrepčana, nego o ljudskoj naravi uopće, istini, čovjeku pojedincu, zapravo svakome od nas (Pansini 2004.). Riječ je, stoga, o bezvremenskoj tematici koja je danas aktualna jednako kao i u vrijeme prikazivanja, kada je film dočekan s panegiricima, te nije izazvao nikakve javne kontroverze.  

  

  Film je doživio i svoju kazališnu verziju u kojoj se Mate Matišić prvi put našao u situaciji da vlastiti filmski scenarij transponira u kazališnu dramu, dok je režija i u slučaju predstave povjerena također Daliboru Mataniću. No, jedanaest godina nakon premijere filma, a u vrijeme premijere predstave u dramskom kazalištu Gavella, izbio je skandal nakon što je objavljen plakat za predstavu dizajnera Vanje Cuculića s dva kipa zagrljenih Djevica Marija, koji je kasnije pod pritiskom povučen. Plakat je zasmetao katoličkim građanskim udrugama koje su navodile da vrijeđa kršćanske vjernike, te postao središnjom tematskom okosnicom različitih članaka objavljenih u brojnim dnevnim novinama te televizijskim emisijama. Službeno je reagiralo i Hrvatsko dizajnersko društvo, ističući između ostaloga kako plakat Fine mrtve djevojke odražava visoke kvalitete umjetničke direkcije u kojoj Cuculić lucidno i promišljeno vizualno interpretira sadržaj i poruku predstave te otvoreno uključuje u diskurs o bitnim društvenim pitanjima…  U članku objavljenu u časopisu Kazalište (2013.) Hrvoje Ivanković naveo je da smatra kako je Hrvatska, unatoč demokratizaciji i liberalizaciji društva koja se navodno dogodila u razdoblju od filmske premijere do kazališne izvedbe, još uvijek itekako pogodno mjesto za ovakvu predstavu, a što se, kako navodi, potvrdilo upravo na primjeru netom spomenutoga plakata za predstavu, za koji nije dobio dozvolu objave u časopisu. Opisani događaj dobro oslikava domaću stvarnost, u kojoj religija ima snažnu ulogu u oblikovanju privatnoga i javnoga života.

  

  Zanimljivo je stoga na ovome mjestu istaknuti istraživanje o vjerskim motivima u suvremenom hrvatskom filmu (Vidačković 2019) u kojem je analizom 13 odabranih igranih filmova potvrđena  hipoteza kako je posljednjih godina na hrvatskom filmu došlo do promjene trenda u prikazu Katoličke crkve i svećenika. Dok je 1990-ih taj odnos bio pozitivan, nakon 2000. godine ovaj trend prestaje te se Katolička crkva i svećenici sve više prikazuju u pretežno negativnom svjetlu, Biskupi i nadbiskupi su uglavnom prikazani kao oni koji zataškavaju problematične slučajeve i minoriziraju nastale probleme na nižim razinama, a empatija, suosjećanje i milosrđe nisu ni približno u fokusu interesa hrvatske kinematografije. Nekoliko je novinara u člancima u kojima se bave vjerskim motivima u hrvatskom filmu zamijetilo kako je niz igranofilmskih ostvarenja na stilski različite načine pridonijelo širenju negativnih predrasuda o Katoličkoj crkvi, no treba primjetiti da se u novinama može pročitati sve više priča o stvarnim slučajevima zlostavljanja. Iz citiranih tekstova i obrađenih filmova može se izvući zaključak da je hrvatska dugometražna kinematografija posljednjih dvadesetak godina više zainteresirana za ekscese i fikcionalne prikaze skandala i nedjela koji se scenaristički i filmski utjelovljuju u likovima katoličkih svećenika nego za kršćanske teme i esencijalna pitanja vjere. Podsjetimo i da su u dva najgledanija hrvatska filma 21. stoljeća glavni junaci svećenici. Na spomenute probleme nastojao je upozoriti čitav niz redatelja koji, bez obzira na to što možda svojim djelima nisu uspjeli izazvati neke značajnije kontroverze, ipak ukazuju na snagu koju religijski činitelj posjeduje u ljudskom društvu i kulturi.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo