Obični čovjek u društvu kojega izjedaju anomalije

Hrvatska književnost i film: Film kao interpretator društva i vremena u kojem nastaje

• 

  Matanićeve Fine mrtve djevojke (2002.) po tekstu Mate Matišića i Brešanovi Svjedoci (2003.) po romanu Jurice Pavičića Ovce od gipsa, otvaraju novo poglavlje u povijesti hrvatskoga filma, čije se naznake već daju naslutiti koncem 1990-ih tijekom kojih kritički odnos prema ratu postaje sve očigledniji. Iako je riječ o filmovima kod kojih je humorni element načelno govoreći ipak sporadičan, u njima najbolje dolaze do izražaja tematsko-stilske karakteristike novoga hrvatskog filma uopće, a koje se prvenstveno ogledaju u naglašenoj socijalno-psihološkoj tematici. Redatelji se nerijetko udaljuju od klasičnih dramaturških obrazaca te u većoj mjeri počinju korespondirati s filmskim modernizmom i postmodernizmom (Peterlić, 2006.). Pridodamo li navedenom već istaknutu činjenicu o prevlasti drame kao temeljnoga žanrovskog određenja filma 21. st., tada sklonost domaće kinematografije prema propitivanju kompleksnih društvenih tema postaje posve prirodna. Dakako, kazati kako hrvatskim filmom ovoga razdoblja dominira dramski žanr društvene tematike znači zapravo postaviti vrlo fleksibilne interpretacijske okvire. No, činjenica jest da je i uz najbolju volju preciznije određenje moguće dati samo u pojedinačnim slučajevima.

  

  Redatelji, i to neovisno pripadaju li mlađoj generaciji, međugeneraciji ili skupini veterana, kritički istupaju protiv određene društvene anomalije aktualne u vremenu stvaranja filma, a u čemu u konačnici i pronalazimo potvrdu tezi kako je film prije svega komunikacijski medij, i to ne samo medij pokretnim slikama – kako to voli kazati Škrabalo, nego oblik koji u svojevrsnoj višemedijskoj formi preuzima prvenstveno ulogu interpretatora, a ipak manje kritičara društva unutar kojega nastaje i predstavlja se. Zaokupljenost domaćim problemima može se katkad orijentirati isključivo na isticanje važnosti njih samih, u kontekstu čega postoji bojazan od upadanja u svojevrsnu zamku samodopadnosti i iskliznuća u grotesknost, što dobro na primjeru isticanja značaja južnoslavenskih jezika – posebice od konca 20. st., objašnjava Marko-Marija Gregorić (2020.).

  I premda je nerijetko filmska kritika isticala nedovoljno snažni, angažiraniji i eksplicitniji kritički stav prema domaćoj zbilji, pitanje je u kojoj je mjeri takvo što uistinu i moguće prezentirati. Jer, preuzme li film ulogu kritičara tada on ne može, kako to dobro upozorava Henri de Lubac, ponuditi nikakav pravi odgovor, ne može oblikovati niti artikulirati nikakav nauk i neovisno o tome u kojoj je mjeri opravdana, britka i konstruktivna, takva bi kritika zapravo bila negativna sila u mišljenju koja ima potencijala otvoriti put u novo, otvoriti mu smjerove, ali okvire novoga stanja ne može uspostaviti (De Lubac, citirano u Gregorić 2020, str. 153). Slijedom navedenoga, film (kao doduše ni bilo koji drugi medij) ipak ne posjeduje onu snagu koja mu omogućuje preuzeti ulogu pokretača i nositelja radikalnih promjena, pa smo upravo zato i skloniji ulogu koju hrvatski film preuzima u društvu i kulturi 21. st. približiti ulozi interpretatora zbilje.

  

  U toj interpretacijskoj ulozi svojim se, u prvom redu tematsko-motivskim karakteristikama, zaustavlja na onim neuralgičnim točkama domaćega društva za koje su redatelji i scenaristi pretpostavili da ih je potrebno detaljnije i preciznije istražiti i podijeliti s publikom. Te su neuralgične točke, na koje smo kroz prizmu filmske kritike upozorili još u prethodnom poglavlju, prije svega nemoć ali i pokušaj borbe pojedinca protiv elita; zločin i nasilje; problem starijih osoba, problemi siromaštva i opstanka maloga čovjeka u društvu; sport i navijači; senzacionalizam; problematika srpske manjine u Hrvatskoj; nasilništvo, narkomanija; kriminal u zdravstvu; zlostavljanja u Crkvi. Ukratko, fokus je na problemu korumpiranosti uopće, te poziciji običnog čovjeka u društvu kojega izjedaju različite anomalije.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 9. srpnja 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo