Preporod dječjeg filma i potvrda važnosti ekranizacija književnosti

Hrvatska književnost i film: Kritička recepcija filmova za djecu: Od Brlić-Mažuranić i Lovraka do Kušana i Gardaša

• 

  Tijekom posljednjih petnaestak godina dječji likovi u hrvatskom filmu postaju sve zamjetniji, a sa stvaranjem gotovo posebnog odvojka domaće kinematografije u segmentu filmova za djecu i sve popularniji. U filmovima namijenjenima djeci kao ciljanoj publici dječji likovi su najčešće preuzeti iz domaće književnosti za djecu, podjednako one starije čiji su autori Ivan Kušan, Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak i ini pisci iz djeci dobro poznate školske lektire, kao i suvremeniji kakvi su Sanja Pilić, Darko Macan, Hrvoje Kovačević, Ozana Ramljak i ostali. Ta je književnost gotovo neiscrpan izvor zanimljivih i intrigantnih priča namijenjenih djeci, priča koje su u suglasju s dječjim senzibilitetom, interesima i osjećajima. Produkcija filmova za djecu postaje sve ambicioznija i vidljivija, rezultati čega su sve kvalitetniji i zanimljiviji filmovi, pa je to i razlog što se valja posebno posvetiti filmovima za djecu i dječjim likovima u hrvatskom filmu kao zasebnim kategorijama u analizi domaćeg filma.
  
  Produkcija filmova za djecu u neovisnoj Hrvatskoj bila je prilična rijetkost sve do 2006. godine, kada je snimljen doduše ne film za djecu nego prije za mlade – Kanjon opasnih igara u režiji Vladimira Tadeja i prema scenariju koji je napisao s književnikom Hrvojem Hitrecom. Situacija se u tom smislu bitno mijenja nakon Duha u močvari Branka Ištvančića 2006. godine. I premda je kritika bila relativno suzdržana prema ovoj ekranizaciji lektirnog romana osječkog pisca Ante Gardaša, te unatoč kritičarskom zamjeranju na staromodnoj režiji, shematičnoj mizansceni, krutoj glumi, mlakom ritmu i dramaturškoj naivnosti, dječja publika hrlila je u kina vidjeti hrvatsku verziju Harryja Pottera u Baranji pa je put za povratak žanra bio trasiran. No, isticano je i kako mladi vole provjerenu plemenitu priču, a hvaljene su fascinantne lokacije Kopačkog rita, krasna fotografija i glazba te poštivanje kvalitetne tradicije domaćeg dječjeg filma.

  

  Traume različitih predznaka i načini na koje se mali protagonisti s njima nose središnji su motivi dvaju filmova realiziranih 2011. godine. Riječ je o na istinitim događajima temeljenoj pseudobiografskoj ratnoj drami Lea i Darija redatelja Branka Ivande te o fantastičnoj mjuzikl-komediji Duh babe Ilonke Tomislava Žaje. U potonjem slučaju posrijedi je film koji se bavi u osnovi nelagodnom temom tretmana Roma u hrvatskom društvu, uz naglašenu afirmaciju tolerancije i njihova načina života. Pristup osjetljivoj tematici i način njezina tretmana izveden je inteligentno i promišljeno, scene pomaknutog horora asociraju na poetiku Tima Burtona, tjeskobnim motivima pristupa se na humoran, nepretenciozan i rasplesan način, djeca su otvorena srca i neopterećena predrasudama, pa zahvaljujući svemu tome film u idejnom smislu i kontekstu pozitivnog angažmana funkcionira čak i vrlo dobro.
  
  

  S druge strane, film Lea i Darija Branka Ivande o tragičnoj sudbini male Lee Deutsch, velike zagrebačke međuratne dječje zvijezde i vedete kazališta za djecu Dječje carstvo, pristupa na kičast i neuvjerljiv način. Posrijedi je priča o tragičnoj sudbini izuzetno darovite mlade glumice, plesačice i pjevačice koja je tijekom druge polovine 30-ih godina kao glavna zvijezda dječjeg kazališta Dječje carstvo punila zagrebački HNK i druga hrvatska kazališta, a koja je kao Židovka u dobi od 16 godina umrla u stočnom vagonu vlaka na putu za Auschwitz. Scenografski i kostimografski riječ je o dojmljivom, no teatralnom i u određenoj mjeri eskapističkom filmu iz kojeg su autori vođeni željom za nezamjeranjem tendenciozno i proračunato izbacili sve društveno i ideološki provokativne situacije. Cjelina tako funkcionira kao proračunati eklektični vodvilj u kojem je maloj junakinji u stvarnosti oduzeto pravo i na stvarnu tragičnu smrt, koja je zamijenjena nadrealnom scenom Leina plesa negdje u polju, na putu prema Auschwitzu.

  Zamisao da se popularni ciklus romana o Koku Ivana Kušana ponudi publici kao filmski serijal pokazala se uspješnom. Koko i duhovi (2011.) u režiji Daniela Kušana, nakon slabijeg početka postaju solidan i razmjerno zabavan film za djecu, unatoč pojedinim manjkavostima (nedovoljna razigranost, zbrzani rasplet).

  Slijedio je nastavak, Zagonetni dječak (2013.) u režiji Dražena Žarkovića, kojem akcije ne nedostaje, a uključuje podvodne scene u kostimu viteza, veslanja, plivanja i utapanja u Savi. Kritika je osobito hvalila rekreaciju minule ere osamdesetih, kad su se djeca igrala na ulici, imala skrovišta i sve ono što je netragom nestalo u virtualnoj eri Facebooka i modernog društva.

  

  Vrlo pozitivne kritike dobili su i nastavci: Ljubav ili smrt (2015.) Daniela Kušana ocijenjen je kao elegantno režiran film koji se protivi statici kao buntovni tinejdžer-pubertetlija uzdignut kontra školskog sustava, s režijom razigranom u prepucavanjima između cura i dečki, prelamanjima fikcije i zbilje. Uzbuna na Zelenom Vrhu (2017.) Čejen Černić po ocjeni kritike zasigurno je najbolji i najcjelovitiji film o Koku u smislu tečne režije, a osobito glume.

  Kad se činilo da je filmu za djecu konačno krenulo, stigao je Šegrt Hlapić (2014.) Silvija Petranovića, ekranizacija hrvatskog klasika Ivane Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića kojeg je kritika sasjekla kao drven, ukočen film za djecu, zakopčan do grla, bez mašte i uzbuđenja, film kojem nedostaje opipljivog dječjeg zanosa, napetosti, bojazni, trepeta.

  Pohvalne kritike dobila je Anka (2017.) Dejana Aćimovića. Filmska adaptacija Lovrakove pripovijesti za djecu Anka Brazilijanka poprilično je izmijenila autorov predložak u smjeru Šume Striborove, dodavši mu obilnu dozu fantastike. Kritika je unisono hvalila specijalne efekte, a kao negativne elemente ove ekranizacije isticala je prvenstveno glumačko i jezično nesnalaženje Erica Cantone, slavnog francuskog nogometaša koji se posvetio glumi.

  

  Ukratko, nema sumnje da je žanr dječjeg filma u 21. stoljeću upravo zahvaljujući ekranizacijama popularnih knjiga za djecu doživio pravi preporod i usprkos ponekom podbačaju (poput Šegrta Hlapića) stekao respekt kod hrvatske kritike kao punovrijedan žanr. Premda je vidljivo da su kod nagrada (npr. na Pulskom filmskom festivalu) filmovi za odrasle i dalje imali izrazitu prednost, velik interes mlade publike i sve veća kvalitativna razina tih ostvarenja jamstvo su da se ovaj žanr u okviru domaće kinematografije vraća na mjesto koje je imao i za vrijeme Jugoslavije, kad su upravo hrvatski redatelji bili predvodnici žanra (Vladimir Tadej, Mate Relja i Obrad Gluščević). Uspjeh ekranizacija književnosti za djecu svojim korpusom potvrđuje esencijalnu važnost ekranizacija književnosti za uspjeh hrvatske kinematografije u 21. stoljeću.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 7. srpnja 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Zlatko
Vidačković