Adaptiranje knjige zanat je koji treba znati

Od Šoljana i Cvenića do Salaja i Pavičića

  • <em>Dnevnik Diane Budisavljević</em>, red. Dana Budisavljević, 2019.

    HRT je kao koproducent sudjelovao u većem broju ekranizacija književnosti. Na Filmovi.hr u sklopu prethodnog feljtona pisali smo o najekraniziranijima (Matišić, Kušan, Tribuson, Tomić, Mlakić i Balenović). U ovom tekstu osvrnut ćemo sa na brojne književnike koji su u 21. stoljeću imali po jednu ekranizaciju svojih djela, među kojima treba izdvojiti dva potpuno različita filma koja su osvojila Veliku zlatnu arenu: Kratki izlet (2017.), krajnje hermetičan, apartan modernistički art-film redatelja Igora Bezinovića (po romanu Antuna Šoljana) o skupini mladića koji postupno nestaju na putu od Motovuna do napuštenog samostana; samozatajna, te igrano-dokumentarni Dnevnik Diane Budisavljević (2019.) redateljice Dane Budisavljević, svojevrsna hrvatska Schindlerova lista o zagrebačkoj Austrijanki koja duboko potresena sudbinom djece nacionalnosti proganjanih u NDH pokreće riskantnu akciju njihovog spašavanja i udomljavanja.

    Zlatne Arene za scenarij u 21. stoljeću dobile su tri također raznolike književne ekranizacije: atmosferični i tjeskobni Buick Riviera (2008.) redatelja Gorana Rušinovića (po romanu Miljenka Jergovića) o dvojici emigranata u SAD-u koji ne uspijevaju pobjeći od balkanskog antagonizma u sebi; potresni Svjedoci (2003.) redatelja Vinka Brešana, nadahnuti ubojstvom obitelji Zec (po romanu Ovce od gipsa Jurice Pavičića, od kojeg se ipak odvajaju optimističnim krajem) – ujedno jedini Brešanov film bez imalo humora i jedini domaći film u neovisnoj Hrvatskoj koji je ušao u konkurenciju Berlinalea, te Kraljica noći (2016.) redatelja Branka Schmidta (po romanu Josipa Cvenića), simpatična nostalgična humorna drama, prozvana osječkim Amarcordom šezdesetih, o odrastanju perspektivnog veslača i njegovih prijatelja.

    <em>Buick Riviera</em>, red. Goran Rušinović, 2008.

    Preostale ekranizacije mogu se podijeliti prema kritičkoj recepciji. Kontroverzni Kino Lika redatelja Dalibora Matanića (po zbirci priča Damira Karakaša) imao je upeglaniju dramsku strukturu od knjige, ali nije propustio šokirati detaljima poput golog valjanja protagonistice u blatu sa svinjom; Osmi povjerenik redatelja Ivana Salaja (po romanu Renata Baretića) malomišćanska je komedija puna živopisnih likova; Ribanje i ribarsko prigovaranje redatelja Milana Trenca (po poemi Petra Hektorovića) vjerna je i vizualno lijepa ekranizacija književnog klasika s titlovima koji omogućuju razumijevanje arhaičnih dijaloga; a Konjanik redatelja Branka Ivande solidna ekranizacija romana Ivana Aralice koja ambiciozno osmišljene ciljeve iznosi iznimnom vještinom.

    Knjiga Nenada Ivankovića Ratnik, pustolov i general poslužila je kao predložak redatelju Antunu Vrdoljaku za njegov posljednji film General (2019.), koji je izazvao oprečne reakcije u tisku – od pretežno negativnih kritika u kojima je prednjačio Pavičić, do panegirika desnijih političkih kolumnista poput Ivkošića, dok su umjereniji kritičari poput Marka Njegića u Slobodnoj Dalmaciji isticali da je u filmu Gotovina nadahnuti pjesnik, prekaljeni romantik, vrhunski strateg i vojskovođa no najmanje je, međutim, čovjek – u smislu čovjeka od krvi i mesa, unatoč Višnjićevu očitom trudu i profesionalnosti. No, Vrdoljaku se ne može prigovoriti da je iznevjerio duh predloška i Ivankovićev hagiografski pristup – i knjiga i film su na istoj valnoj duljini.

    <em>General</em>, red. Antun Vrdoljak, 2019.

    Jedna od najsupješnijih adaptacija hrvatske dramske književnosti je životna melodrama Plavi cvijet (2021.) Zrinka Ogreste (po Drami o Mirjani i onima oko nje Ivora Martinića), slojevita ženska priča o sredovječnoj Mirjani i onima oko nje: netaktičnoj majci, buntovnoj kćerki, slobodoumnim prijateljicama i slučajnom ljubavniku. Umjereno pozitivne kritike dobile su Ogrestine Projekcije (po drami Lade Kaštelan), komorna drama o odnosima likova koje pratimo tijekom psihoseansi – svojevrsni redateljski eksperiment i jedini Ogrestin film bez nagrada.

    Kauboji redatelja Tomislava Mršića (po kazališnoj hit-predstavi Saše Anočića, koji se tijekom rada na filmu posve razišao s redateljem) pokazali su se znatno sjetniji od svog razigranog i komičnog kazališnog predloška; Trebalo bi prošetati psa redatelja Filipa Peruzovića korektna je adaptacija drame Tomislava Zajeca o mladiću koji pokušava uspostaviti odnos s bivšom djevojkom i mrzovoljnim ocem.

    <em>Plavi cvijet</em>, red. Zrinko Ogresta, 2021.

    Egzorcizam redatelja Dalibora Matanića (po redateljevoj kazališnoj drami) niskobudžetni je politički horor, za koji su neki kritičari rekli da je nepretenciozan i iznenađujuće jeziv (Zajović), a drugi da je pretrpan, tabloidan i na pogrešan način provokativan (Pavičić).

    Simpatičnu komediju Zabranjeno smijanje (2012.) redatelja Davora Žmegača (po drami najizvođenijeg hrvatskog dramskog pisca Mira Gavrana) o muškarcu koji nakon što ga ostavi ljubavnica pokušava toplinu naći u obitelji, Milena Zajović iz Večernjeg lista ocijenila je kao korektno napravljen žanrovski film građen na stereotipima muško-ženskih odnosa, a Marko Njegić iz Slobodne Dalmacije kao tip woodyallenovske komedije protkane modernim ljudskim neurozama, muško-ženskim odnosima (žene čitaju muškarce kao slikovnicu, a muškarci žene kao egipatske hijeroglife) poljuljanima skladom sredovječnosti i poremećenim navikama pojedinaca.

    <em>Zabranjeno smijanje</em>, red. Davor Žmegač, 2012.

    Mali je broj književnih ekranizacija koji je dobio posve negativne kritike, ali ih treba navesti, uz napomenu da je kritika za njihov neuspjeh uglavnom okrivila nekompetentnost redatelja a ne autore književnih predložaka. Kradljivac uspomena redatelja Vicka Ruića snimljen je po romanu Dina Milinovića, koji je imao potencijala biti dobro polazište za zanimljivu špijunsku TV mini-seriju, ali adaptiranje knjige zanat je koji treba znati a Vicko Ruić naprosto nije bio profesionalno kompetentan razriješiti takav zadatak, istaknuo je Jurica Pavičić u Jutarnjem listu.

    Sjećanje na Georgiju redatelja Jakova Sedlara (po drami Nina Škrabea) bavi se višestrukim ulogama koje glumci i plesači moraju igrati u javnosti i svojim privatnim životima, a ocijenjen je kao mizerno produciran diletantski uradak u kojem su sporedni likovi dobili imena po Sedlarovim kritičarima.

    Zapamtite Vukovar redatelja Fadila Hadžića (nadahnut romanom Glasom protiv topova Alenke Mirković, ali bez njene dozvole za korištenje) o novinaru kojeg major vojne policije ispituje pa šalje na Ovčaru, ocijenjen je kao još jedan očajan film o Domovinskom ratu i kao niskobudžetni partizanski film, a sudionici vukovarske tragedije proglasili su ga povijesnom krivotvorinom.

    © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 9. listopada 2023. 
    Tekst je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Dopušteno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.

Piše:

Zlatko
Vidačković

kritike i eseji