Jedna od najplodnijih i kreativno najkompatibilnijih suradnji u hrvatskoj kinematografiji

Hrvatska književnost i film: Mate Matišić, Svećenikova djeca (1999), red. Vinko Brešan, 2013.

• 

  Suradnja domaćeg društvenokritički najangažiranijeg redatelja Vinka Brešana i provokativnog, beskompromisnog književnika Mate Matišića jedna je od najplodnijih i kreativno najkompa/k/t(ibil)nijih u hrvatskoj kinematografiji; naime redateljeva sklonost zadiranju u uvijek aktualne teme i motive (Domovinski rat, Katolička crkva, komunističko naslijeđe) smještene u kontekst narodskog (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Koja je ovo država…) odnosno opori humor pisca ugniježđen u prepoznatljivom rustikalnom idiolektu i nadrealnim proplamsajima uz Život uvijek prisutne (iskupiteljske) Smrti, iznjedrili su nadasve kreativnu celuloidnu populističku komiku ž(zn)alačkih upiranja prstom, garniranu postmodernističkim egzotizmima.

  

  Svećenikovu djecu, dramski predložak ovaj put bez Matišiću imanentnog toposa rečenog etno-jezičnog supstrata dijalektalnih idioma, Brešan se odlučuje premjestiti u prepoznatljiv piščev ruralno-pučki milje – ujedno onaj kojem je i sam sklon u svom opusu (konkretno otok, kao zrcalni mikroaspekt hrvatskog realiteta), otvarajući prostor iza pisanog predloška, i tu svojevrsnu komornu beckettovsku tragičnu farsu ili tragigrotesku intimističke krize vjere pretvoriti u dramaturški bujnu komediju, koja u zadnjoj trećini postaje drama sve mračnijih tonova i subteksta. Dok se kod Matišića u završnici postavlja etički ekvilibrij intimnom samospoznajom o pogrešnosti preuzimanja uloge demijurga (mladi svećenik u natalitetnoj ekstazi buši rupe u kondomima kako bi povećao broj rođenih, ali i vjenčanja), dotle kod Brešana uvodni light postupak le rite d'entrée razbijanja četvrtog zida i direktnog obraćanja publici finalno smisleno i zaokruženo dobiva svoje naličje – time, naime, upravo gledatelji postaju prozvani svjedoci od usta do usta prenosive ispovjedne tajne koja kao takva ne smije izaći na vidjelo; takvim činom postavlja se bez uvijanja direktno pitanje – možemo li i nadalje nositi na savjesti ili duši, zatvarati oči pred svakodnevnim zlima koja nam se događaju naočigled – u kontekstu filma, institucije Crkve kao ideološki okoštale strukture, kvarne i licemjerne, deklarativne i manipulatorske, napučene pojedincima bez empatije, skrupula ili morala.

  

  Ovako promotreno, rečena promjena registra iz komičnog u dramsko – iako (uz nesporan pad i poneke nedosljednosti i nezgrapnosti) razbija i razvodnjava svakako bolji dio – umješnu populističku startnu komediju frenetične, urnebesne montaže (galerija likova koja defilira kioskom, razvoj svećenikovog misijskog biznisa od igle do šivaćeg stroja), odlične (Matišićeve) glazbe, sjajne fotografije i produkcijskog dizajna, razigranog i raspoloženog casta, zajedljivo-jetkog osjećaja za apsurd (u iznimno humorističnim scenama svećenikovih zamišljanja, perceptivnom spajanju oponenata HDZ-a i SDP-a u ljubavnom zagrljaju ili sporadičnim fellinijevskim omažima, primjerice), ipak ima svoj high-concept smisao. Doduše, i nadalje neobičnim ostaje promatranje filma u medijskom prostoru „…kao apartno kontroverznog, provokativnog ili subverzivnog (…)“ jer na svjetskoj razini gledano, nije neobična pojava da su filmovi „…prezentirali i propitkivali lice i naličje, licemjerje i zloporabe hermetičnih institucija, pa bile one katoličke, bergmanovsko-vontrierovski-hanekeovsko luteranske ili pak obične državne dickensijanske ustanove“ (K. Marić, filmovi.hr, 17. siječnja 2013).

  Sve u svemu, Brešanov crnohumorni burleskni modus prikaza narušenih vrijednosti i proliferacije kako one očigledne razarajuće sirovosti i primitivizma, ksenofobije i nacionalizma, tako i pod površinom skrivenog svekolikog sladostrasnog razvrata, ostaje osebujan primjer spretne sljubljenosti s Matišićevim svjetonazorskim postupcima koji uvijek iznova pokazuju da njegovom opusu imanentno „…pučko ne funkcionira kao referencijalni prostor, ali ni kao izmještena fantastična tvorevina slobodna od dokumentarizma, već kao topos koji svoje značenje ostvaruje istodobnim propitivanjem obadviju ovih razina“. (Marina Protrka Štimec: Dvostruki kôd pučkog: Meta/teatarski postupci Mate Matišića u Ljudima od voska u Dani Hvarskog kazališta: eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru, str. 344-359, 2018)

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. rujna 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić