Vješto balansiranje između humora i melodrame

Hrvatska književnost i film: Kritička recepcija ekranizacija Mlakićeve i Tomićeve proze

• 

  Josip Mlakić (Bugojno, 1964.) bosansko-hercegovački je i hrvatski književnik i scenarist koji je privukao pozornost svojim romanima s temom rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Po njegovim romanima snimljeni su: Živi i mrtvi (2007.) redatelja Kristijana Milića (nagrađen Velikom zlatnom arenom i Zlatnom arenom za režiju), dojmljiv i atmosferičan ratni film koji vuče paralelu između borbe partizana i ustaša 1943. i borbe HVO-e i Armije BiH 1993.; Most na kraju svijeta (2015.) redatelja Branka Ištvančića (po romanu Čuvari mostova), usporeni krimić o zločinu počinjenom u vrijeme povratka hrvatskih Srba u kuće u kojim su za vrijeme rata živjeli prognani bosanski Hrvati; te Mrtve ribe (2017.) redatelja Kristijana Milića (po zbirci priča Mrtve ribe plivaju na leđima), meditativna poratna drama o sumornim životima stanovnika provincijskog gradića. Spomenimo i da je po Mlakićevom scenariju snimljena cijenjena, dojmljiva drama Tu (2003.) Zrinka Ogreste sa šest priča iz suvremene Hrvatske (nagrađena Velikom zlatnom arenom) a napisao je i scenarij za televizijski film – psihološku dramu Imena višnje (2015.) redatelja Branka Schmidta (prerađenu u roman Bezdan, 2016.) za koju je nagrađen Zlatnom arenom za scenarij.

  

  Od ekranizacija Mlakićeve proze najveće pohvale dobio je ambiciozan žanrovski film Živi i mrtvi, opisan kao spoj akcije i horora. Premda je Mlakićev scenarij hvaljen kao vješto napisan, s poprilično slojevitim likovima i situacijama, film Most na kraju svijeta dobio je porazne kritike – proglašen je za antifilm, nezrelu navlakušu klišeizirane školske režije s nepotrebnim prenaglašavanjima, film s malo strasti i previše političke korektnosti.

  Mrtve ribe privukle su samo 80 gledatelja u cijeloj kinodistribuciji, i usprkos uvažavanju njegove estetike, kritičari su najviše zamjerili sklonost knjiškoj, papirnoj metafori. Jurica Pavičić (Jutarnji list) kaže da je film metonimijska umjetnost koja takvu metaforičnost ne ljubi i u kojoj to ne drži vodu tako dobro kao na papiru: scene koje su realistički napisane listom su dobre, sočne i životne, no Mlakić i Milić često zabrazde u pretencioznost, late se selimovićevske filozofičnosti, koju opet proza trpi a film ne.

  

  Prema prozama Ante Tomića nastali su filmovi Što je muškarac bez brkova redatelja Hrvoja Hribara i Karaula redatelja Rajka Grlića (prema knjizi Ništa nas ne smije iznenaditi) a Ante Tomić također je ko-scenarist filmova Posljednja volja redatelja Zorana Sudara, Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića (Zlatna arena za scenarij) koji je adaptiran u kazališnu dramu i Neka ostane među nama, red. Rajko Grlić (Velika zlatna arena). Što je muškarac bez brkova bio je veliki hit kao knjiga i kazališna predstava prije ekranizacije, a kao film je ocijenjen kao zabavna, duhovita romantična komedija. Iako je pri adaptaciji napravljeno niz promjena, kostur priče je ostao isti, kao što je ostalo isto i vješto balansiranje između humora i melodrame. Pavičić ispravno uviđa i da je razlika između romana i filma i u općem duhu: dok se Tomić dinarskom selu smije sa simpatijom i solidarnošću, Hribar Zagori pristupa svisoka, kao pripovjedački mastermind koji se igra marionetama, operirajući općim mjestima suvremenog moralizma.

  Karaula Rajka Grlića tragikomičan je pak prikaz vojničkog života u JNA, pomaknuta na kraj osamdesetih u vrijeme razbuktavanja srpsko-albanskog sukoba na Kosovu i s dodanim krvavim krajem, kojeg knjiga ne nudi. Izbjegavajući nostalgiju, film je ironično i s crnim humorom dočarao skori raspad Jugoslavije.

  

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 5. srpnja 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Zlatko
Vidačković