Televizijska predanost književnim predlošcima

Tradicija ekranizacija književnosti na hrvatskom filmu i televiziji

• 
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  U drugoj polovici 20. stoljeća veliki je broj hrvatskih drama i proznih tekstova doživio svoju adaptaciju i ekranizaciju na filmu i televiziji. Iz tog opusa izdvajaju se drame Ive Vojnovića (Ekvinocijo), Miroslava Krleže (Vučjak, Gospoda Glembajevi, U agoniji), Tita Strozzija (Igra u dvoje), Milana Begovića (Pustolov pred vratima), Pere Budaka (Mećava), Fabijana Šovagovića (Sokol ga nije volio), Ive Brešana (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) i Mira Gavrana (Teško je reći zbogom).

  Brojne su bile i ekranizacije proze, među kojima se izdvajaju Svoga tela gospodar i Breza Slavka Kolara, Djevojka i hrast Mirka Božića, Dnevnik malog Perice (film Tko pjeva, zlo ne misli), Ruke i Kiklop Ranka Marinkovića, Mirisi, zlato i tamjan i Izgubljeni zavičaj Slobodana Novaka, Vrata od utrobe Mirka Kovača (film Večernja zvona), Umjetni orao i Dobri duh Zagreba (filmovi Orao i Ritam zločina) Pavla Pavličića, Okvir za mržnju Ivana Aralice (film Život sa stricem) i Đuka Begović Ivana Kozarca.

  Zapažene su televizijske serije nastale po proznim djelima hrvatskih književnika, kao što su Dnevnik očenašeka Vjekoslava Majera, Gruntovčani Mladena Kerstnera, Mačak pod šljemom Jože Horvata, U registraturi Ante Kovačića te Prosjaci i sinovi Ivana Raosa.

  Redatelji koji su svoj opus najviše posvetili ekranizacijama hrvatske književnosti, dva su potpuno različita sineasta – Ante Babaja s četiri i Anton Vrdoljak sa sedam ekranizacija, pri čemu je Babaja stvarao modernističkim a Vrdoljak pretežno klasičnim narativnim stilom. Od četiri Babajina dugometražna igrana filma, tri su ekranizacije književnosti (Breza 1967., Mirisi, zlato i tamjan 1971. i Izgubljeni zavičaj 1980.) a i za četvrti, Kamenita vrata (1992.) scenarij je napisao zajedno sa Slobodanom Novakom. Vrdoljak je redateljsku karijeru počeo ekranizacijama Ratnih dnevnika Ivana Šibla (filmovi Kad čuješ zvona, 1969. te U gori raste zelen bor, 1971.), a slijedili su serija Prosjaci i sinovi (1972.), Mećava (1977.), Kiklop (1982.), Glembajevi (1988.) i Karneval, anđeo i prah (1990), filmovi koji spadaju u vrhunce klasičnih ekranizacija hrvatskih pisaca, ostvareni visokom estetskom rafiniranošću. Od 1980-ih svi Vrdoljakovi filmovi istodobno su realizirani i kao televizijske serije. 
  
  

  Treba svakako spomenuti i uspjele i popularne ekranizacije Mate Lovraka – Družba Pere Kvržice i Vlak u snijegu, televizijske serije snimljene po romanima Ivana Kušana (Lažeš, Melita i Operacija Barbarossa po romanu Zagonetni dječak) te Smogovce po romanu Hrvoja Hitreca. Katkad su i filmovi poslužili kao nadahnuće za roman, pa je tako Maja Gluščević napisala roman Vuk samotnjak prema filmu svog supruga Obrada, te roman Jelenko prema scenariju za seriju kojoj je bila koautorica.

  Mnoge je danas manje poznate televizijske ekranizacije od zaborava spasio Nikola Vončina u svojoj opsežnoj i neprocjenjivo vrijednoj knjizi Hrvatske TV drame i serije (1956–1971), među kojima i tv-drame po djelima Augusta Šenoe Seljačka buna (1963.), Čuvaj se senjske ruke (1964.) i Diogenes, kao i ekranizacije Augusta Cesarca, Ive Kozarčanina, Ante Kovačića, Ive Štivičića i drugih hrvatskih pisaca. Vončina ističe da mu je najbolji (a u mnogim slučajevima i jedini) izvor informacija o djelima bila ondašnja recepcija iz pera službenih tiskovnih kritičara, jer mnoge ekranizacije nisu sačuvane. Nažalost, kao što ističe i Vončina, ne postoji knjiga koja se sustavno i fokusirano bavila cjelokupnim opusom ekranizacija hrvatske književnosti u 20. stoljeću, jer je o riječ o iznimno složenom pothvatu za koji bi trebao cijeli niz autora u okviru velikog znanstveno-istraživačkog projekta.

  © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 8. rujna 2023. 

Piše:

Zlatko
Vidačković