Eluzivan i zavodljiv pripovjedač čija virtuoznost ostaje nedostižna u ekranizacijama

Hrvatska književnost i film: Goran Tribuson, Rani dani (1997), Trava i korov (2000), Ne dao Bog većeg zla (2002), red. Snježana Tribuson, 2002.

• 

  Zaokret od fantastičarske ka autobiografskoj, stvarnosnoj (čak gotovo beskompromisno-persiflažno jeans ili bitničkoj) prozi, nije nužno promijenio i Tribusonov izniman poetski diskurs – ipak, njegov prominentan pisani korpus sada dodatno otvara i pred čitatelja podastire autentičnu, nepatvorenu i uvijek nadahnutu lakoću stvaranja; prirođenu ležernost jednog istinski cool tipa. Ta tribusonovska coolness opstaje dakle i na prijelazu stoljeća, kad preuzetni, elitistički hermetizam onog sekundarno-, nad- i meta-zbiljskog mladalačke izazovne borgesovštine smjenjuje poduljim ekskursom kako u tvrdokuhanu nordic-inačicu žanrovskog krimića, tako i u autoreferencijalne dnevničke pop-književne zapise upakirane u mainstream narativ prepoznatljiv i namijenjen najširoj publici; ipak nikad do kraja ne odustavši od svog opulentnog idiolekta odnosno samih fantastičarskih formi.

  

  Polagana predaja (1984), Legija stranaca (1985), Rani dani (1997), Povijest pornografije (1998), Trava i korov (2000), Ne dao Bog većeg zla (2002), Mrtva priroda (2003), Vrijeme ljubavi (2017) redom su ispovjedno-refleksivni coming-of-ageri, bildungsromani – iskreni, pronicljivo usložnjeni vremeplovi u doba autorova odrastanja i simultanih kontekstualiziranih društvenih reformi, preturbacija i promjena. Sam Ne dao Bog većeg zla nastao je upravo iz scenarija za istoimeni film, a prema romanima Trava i korov i Rani dani. Svi oni prostornovremenski su ambijentirani specifičnom onodobnom opće-kolektivnom malomišćanskom fenomenologijom i specifikumima na makro (socijalistička Jugoslavija 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća) i mikro (užem: obitelj fokalizatora – dječaka Frule – mama, tata, baka, sestra, ujak i širem: generacijski prijatelji, profesori, ljubavni interesi) planu, koji djeluju formativno na junaka (pojava televizije, interes za filmove i sport, kasnije i rock-glazbu); obremenjeni regionalnošću/zavičajnošću, krcati perceptivnim humorom – bivajući svojevrsne apologijske (a i antologijske) bjelovarske kronike.

  

  Parcijalne dodirne točke s domaćom predšasnom Schmidtovom Kraljicom noći (2001) odnosno slijedničkim Hitrecovim Snivaj, zlato moje (2005) te neizostavne reminiscencije i evokacije amarcordovske atmosfere, ali i ikonografije čeških Sjajnih zeznutih godina (Bájecná léta pod psa, 1997) odnosno subkontekstne tornatoreovske opipljive čežnje za nepovratnim krajem mladosti, krajem epohe, ali i aure nevinijih vremena autorova odrastanja, više se (filmski) osjete u knjizi negoli u samoj transponiranoj ekranizaciji. Isto biva tim neobičnije uzme li se u obzir da je rečena ekranizacija nastala upravo suradnjom brata i sestre – protagonista pisanih predložaka, ali i činjenica da je riječ o redateljici, također perceptivnoj i poletnoj autorici, potpisnici originalnih i duhovitih scenarija (šarmantno efektna, vizualno stilizirana, pitka komedija Tri muškarca Melite Žganjer iz 1998). Ne dao Bog većeg zla rečeno propušta do kraja iznijeti, kao da mu nedostaje onog toliko nužnog živog ushitnog zanosa i razigrane dinamike; veći dio krivnje pritom opada na upečatljivo nepostojane i neusklađene glumačke nastupne normative koji osciliraju od ekspresivnih i spontano-prirodnih do deklamatorsko-neizražajnih i drvenih, što nažalost znatno degradira i tromavi radnju. Ipak, dopadljivost djela svakako postoji – poglavito razveseljavaju zgodne dosjetke poput filma unutar filma (crteži junakova ujaka na margini udžbenika postaju kratki animirani film) – motiv prepoznatljiv iz spomenutog redateljičina prethodnika (gledanje španjolskih sapunica od strane junakinje) ili spretnije izvedeni knjiški momenti (ulazak zbora pri gledanju televizije u Češkoj obeci, epizode s profesorima u gimnaziji itd.) odnosno ponajbolji aspekt – slojevit, progresivno nadograđujuć i opipljiv odnos oca i sina.

  

  Goran Tribuson tako ostaje eluzivan, vješt i zavodljiv pripovjedač; virtuozan a nikad pretenciozan – prešavši put od intelektualno superiornog, ludistički i inovativno kompleksnog manirizma do populističke fikcijske fakcije ili fakcijske fikcije i natrag, uvijek nanovo podastirući i noseći vlastitu erudiciju sasvim neusiljeno – bestežinski; neopterećen i neovisan o samim ekranizacijama svojih filmski nadprosječno potentnih djela.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. rujna 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić