Noirovsko-gotska napetost koja nije zaživjela na velikom platnu

Hrvatska književnost i film: Goran Tribuson, Potonulo groblje (1990), red. Mladen Juran, 2002.

• Hereditarnost mitskog u fantastičnom odnosno izniklost fantastike iz drevnih tradicijskih izvora i magijske svijesti, kao i njena duboka i nerazdvojna ukorijenjenost u usmenu predaju, neminovno je kao nasljedni prežitak animističkog, etičko-antimaterijalističkog svjetonazora naših predaka dovodi i do ulaska u tzv. visoku, umjetničku književnost, gdje (startno asimilirana kod romantičara) postaje svojevrsni anarhistički bunt protiv shematizma kanoniziranog institucionalnog i već pohabanih katalogizirajućih sistematizacija, bivajući uvijek autentičnom, autonomnom i neuhvatljivom; mnogima ipak ostajući periferna, trivijalna subliteratura pejorativnog predznaka. Ipak, upravo njena antitemporalnost, migoljenje i obitavanje u liminalnim zonama izvan vremena počesto je čine snažno subverzivnom i višeslojnom kritikom svagdašnjice i korelativom realiteta a istovremeno onom čije su oči uprte na važnije, više, besmrtne istine.

  Bulgakov i Gogolj, Poe i Kafka, Márques i Borges ali i R. Jorgovanić, A. G. Matoš, Đ. Sudeta, D. Šimunović ili U. Donadini neka su od svjetskih ali i začinjavskih domaćih imena simbolista i avangardista koja su snažno utjecala na pojavu fantastičarske spisateljske generacije u Hrvatskoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Iako se nisu okupljali oko jasno definirane skupine, časopisa ili pravca (poput primjerice Razlogovaca ili Krugovaša), kritičarska ih scena determinira kao poetski srodne, imenujući ih raznoraznim terminima: borg(h)esovci, of(f)ovci, mlada proza, nova proza, fantastičari, obuhvativši tim nazivom stvaraoce poput D. J. Bužimskog, S. Čuića, D. Kekanovića, I. Horozovića, kao i glavne predstavnike Pavla Pavličića i Gorana Tribusona.

  Njihov nevelik opus mahom izraz nalazi u formi kratke priče – proznog  modela zgusnutog pripovijedanja lišenog deskriptivnosti i psiholoških razrada, a koji zahtijeva potpunu koncentriranost poželjno eruditnog recipijenta. Takva, inovativna svjesnost o književnosti i njenoj ulozi ili svrsi, temeljena na dezideologizaciji i modusu predajno-mitskog, kao i svekolikom tematsko-strukturalno-jezičnom očuđavanju – metatekstualnosti, intertekstualnosti i hinjenoj citatnosti kao namjeran estetski odabir fantastičara, najava je razdoblja postmoderne.

  Navedenim postupcima služi se i ponajbolji hrvatski fantastičar Goran Tribuson; među njima ističe se kako specifičan, bremenit leksik ludističke barokne proliferantnosti, stiliziran arhaizmima, polisemičnim pomacima, oblikotvornim ars combinatoria i svekolikom lingvističko-retoričkom ekvilibristikom, tako posljedično i teksturalno zgusnuta, izvještačena sintaksa bez ikakvih nepotrebnih distrakcija. Nadalje, uočljiva karakteristika jest i strateška, konceptualna, strukturalistička intelektualnost i visoka estetizacija kao rezultat kako fascinacije motivima ezoterijsko-okultno-demonološkog (primjerice lik vraga kao čest Gogoljev, ali i motiv folklorne estonske književnosti) tako i dihotomijama realno-imaginarno, java-san, opće-pojedinačno, makro-mikro, koje međusobno prožima i zamućuje, evocirajući sinkreticizam, hibridnost, sve one kripto, para, meta asimilacije, distorzije, fragmentarnosti, briljantno upakirane u sasvim samosvojne asamblaže.

  

  Započevši kao pisac rečene kratke proze u kojoj eksplicitno evocira medijevalne (lucidari, bestijariji) i pučke (mit, legenda, bajka) narativne oblike, osamdesetih objavljuje mahom žanrovske romaneskne ekskurze, da bi se mladalačkoj predilekciji eksplicitno vratio devedesetih upravo Potonulim grobljem (1990) i Sanatorijem (1992).

  Strukturno ispovijedan oblik ich-forme, patchworkovska dinamičnost – gotovo noirovsko-gotska suspensnost, kao i gradacijski potentna mješavina konvertivno-kumulativnog modela fantastike izražena je i u romanu Potonulo groblje; djelu koje upravo preko odabranog pripovjednog oblika odnosno piščeve pozicije pripovjedača-svjedoka dodatno dezorijentira čitatelja i pridonosi njegovom osjećaju neizvjesnosti, nesigurnosti i kolebanja – zrcalno se s kolebanja lika prebacujući na čitatelja, koji ulazi u lažno znanu zonu dokumentiranu datumima i specificiranim lokacijama prostornovremenskih markiranja i ambijentirane topografije, a samo zato kako bi mu se nizom događanja i namjernih spisateljskih postupaka oduzelo tlo pod nogama.

  

  Svi Tribusonovi romani posjeduju jednu distinktivnu uočljivu crtu – izuzetno su, naime, filmični; scenaristični, atmosferični, vizualni, sugestivni, pa tako i Potonulo groblje. Ipak, sve ono što on gesamtkunstwerkovski jest – među ostalim eruditski, koncentrirano i pitko ispripovijedan, film Mladena Jurana – nije. Postupno uvođenje začudnih neobičnosti poradi postizanja efekta oneobičavanja stvarnosnog, Tribusonova su specijalnost (primjerice vrlo trompe-l'œilovska pojava crvenog maka u polju usred studenog); njegovi melankolični, košmarni likovi i gotovo fantazmičke, snolike fatalne žene omamljeno defiliraju usred takvog precizno postavljenog spacijalnog miljea, narušenog tek temporalnim ekstravagancijama i egzibicionizmima, uvijek uronjeni u glazbu – kao neizostavan moment piščevih djela. Transliterirajući ovakvu rečeno filmičnu prozu, Juran nažalost ne iskorištava upravo takvu njenu punokrvnu potentnu osobinu. Pokušava se kopirati romaneskna aura tjeskobne slutnje prošlošću bremenita Ivana Huma – povratnika (latinovitzevskog) iz zatvora (shadowmoonovski) u metaforičkoj potrazi za samim sobom i sjenovitim dijelovima vlastite psihe (harryangelovski) s naglaskom na topose gotskog (napuštena ludnica, ruševna biblioteka, nekromancija, bobice otrovnog velebilja, groblje koje tone pod vodu /možda inspirirano čuvenim filipinskim potonulim grobljem Camiguin/) i atmosferu trilera, no finalni je produkt kontraefektivan – kontra-suspensan, bez ritma, spor, s nabacanim i nepovezanim krokijima, nedostaje mu presudne stilizacije i estetičnosti (unatoč pristalima Barbari Noli i Svenu Medvešeku), a populistički odabir Jiříja Menzela koji jedva da ima intonaciju i razgovjetnost a nositelj je ključnih misli radnje, u jednoj od najvažnijih uloga dr. Javorskog, filmu dodatno pridaje auru neuvjerljivosti i otežava praćenje nekom tko eventualno prethodno nije pročitao knjigu.

  

  Uz Potonulo groblje, ekranizirani su i Tribusonovi romani Polagana predaja (red. Bruno Gamulin) i Ne dao Bog većeg zla (red. Snježana Tribuson), od kojih je potonji uspjeliji, te se sveukupno može zaključiti kako Gorana Tribusona u prelascima s pisane u vizualnu formu nisu pratile s(p)retne, pogodne okolnosti ili sama iščitavanja predložaka s razumijevanjem (baš kao primjerice ni Neila Gaimana u kontekstu svjetske književnosti).

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. rujna 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić