Hrvatska kinematografija nastavlja uzlaznu putanju

70. Pulski filmski festival, 15. - 23. srpnja 2023.; premijerni igrani filmovi

  • <em>Hotel Pula</em>, red. Andrej Korovljev

    Jubilarna 70. Pula, Pulski filmski festival, od 15. do 23. srpnja svečano je proslavio svoju veliku obljetnicu na više načina, uz mnogo filmova u raznim programima i popratna događanja, te objavljenom rođendanskom monografijom. U hrvatskom programu bilo je trinaest dugometražnih hrvatskih filmova u natjecateljskom programu, od toga pet svjetskih premijera igranih filmova, jedna hrvatska i čak osam debitantskih filmova.

    Novo vodstvo festivala donijelo je nekoliko promjena, pa su se tako natjecali jedan animirani film, Cvrčak i mravica, i jedan dokumentarni, Veće od traume. Na dodjeli nagrada izazvali su iznenađenja, ali po njih vrlo dobra, jer su ponijeli dvije glavne nagrade. Tako je crtić dobio nagradu publike Zlatna vrata Pule, s najvišom ocjenom 4,83 te dvije Zlatne arene – za scenarij i glazbu, a dokumentarac Veliku zlatnu arenu. Najviše Zlatnih arena, po tri, dobili su filmovi Sigurno mjesto i Tragovi – prema ocjenama peteročlanoga službenoga stručnoga žirija, u kojem su bile samo žene.

    Novost je i nova nagrada koju dodjeljuje Kino mreža. Njihov tročlani žiri – predstavnici triju neovisnih kina iz triju naših gradova, prvi put dodijelio je nagradu. Cilj je poduprijeti distribuciju dobroga filma s važnom temom kako bi došao do što širega gledateljstva diljem Hrvatske. Nagrada je pripala doista iznimno dobromu filmu, drami Samo kad se smijem Vanje Juranić, koji tematizira obiteljsko nasilje. Dodijelili su i posebno priznanje izvrsnome filmu Escort, nažalost prerano preminuloga Lukasa Nole.

    Rođendanski festival obilježili su filmovi trojice redatelja iz Pule. Čak se festivalski grad našao i u naslovu filma otvaranja, Hotel Pula redatelja Andreja Korovljeva, što je bila svjetska premijera u prepunoj Areni. Na istome mjestu festival je zatvoren isto svjetskom premijerom Puležanina Elvisa Lenića, srednjemetražnim dokumentarcem Brod, o propalomu brodogradilištu Uljanik, ali izvan konkurencije. Tijekom festivala natjecao se debitantski igrani film Pelikan pulskoga redatelja Filipa Herakovića.  

    <em>Pamtim samo sretne dane</em>, red. Nevio Marasović

    Od premijernih filmova sasvim je solidan debitantski igrani film Hotel Pula iskusnoga dokumentarista Andreja Korovljeva. Valja zapamtiti naslov Pamtim samo sretne dane, film Nevija Marasovića, i pogledati ga u kinima, jer donosi opet nešto novo glede redateljskoga prosedea i scenarističko-dramaturških postupaka. Posveta je slovenskomu glumcu Radku Poliču, koji tumači glavni lik, i kojemu je to, nažalost, posljednja uloga, i to starca koji promatra vlastiti život. Kada je riječ o ekranizacijama književnih djela, katkad je bolje ostati samo na čitanju romana. To bi moglo vrijediti i za prvi roman Zorana Ferića Smrt djevojčice sa žigicama. Istoimeni je film imao hrvatsku premijeru u Puli.

    No tri se filma jako ističu, tri svjetske premijere. To je triler Escort Lukasa Nole, za koji se usuđujemo reći da je remek-djelo, izvrsna drama Samo kad se smijem Vanje Juranić, i komedija Sedmo nebo Jasne Nanut, vrlo inteligentan i duhovit film, feel good komedija kakve nedostaju u hrvatskoj kinematografiji.

    Andrej Korovljev odabrao je motive iz romana Pula Vladimira Stojsavljevića, a scenarij je napisao Ivan Turković Krnjak, u produkciji pulskoga Kinematografa. Snimljen je na autentičnim pulskim lokacijama i kamera Stanka Hercega izrazito je dobra. Radnja te drame događa se 1995. godine u pulskom istoimenom hotelu u kojem su bile smještene izbjeglice iz Bosne, i u čijem je podrumu bio diskoklub u koji je dolazila pulska mladež. Ta dva svijeta bila su paralelna, bez stvarnog kontakta. Film fragmentarno donosi ratne tragedije, kao i sudbine izbjeglica prema kojima nije bio posve dobar odnos, što se nagovještava u filmu. No dosta toga ostalo je nedorečenoga. Slučajnim susretom izbjeglice Mahira i maturantice Une ta se dva svijeta počinju ispreplitati. Izvrstan je prizor druženja s mladima na plaži uz gitaru. Njihove ih životne traume zbližavaju, a razlike udaljuju. Osobito je dobra gluma Ermina Brava koji je odlično utjelovio Mahira, njegovu šutljivost i tajanstvenost, bolan unutarnji svijet. Mlada Nika Grbelja kao Una koja traži svoj životni put, jest glumačko otkriće.

    <em>Samo kad se smijem</em>, red. Vanja Sviličić

    Publika je filmu dala visoku ocjenu – 4,60, istu kao i drami Samo kad se smijem Vanje Juranić. Ona je redateljica, scenaristica i montažerka toga, svojega drugog igranoga filma. Važnu temu – obiteljsko nasilje, istraživala je dugo i mnogo, a temelj su podatci o više istinitih slučajeva iz crne kronike. Uglavnom stradavaju žene, rjeđe muškarci.

    Vanja Juranić uspjela je tešku temu izvrsno uobličiti u lako gledljiv film, i to umjetnički. U njemu je sve dobro promišljeno, sve na svojemu mjestu glede filmskoga jezika i tematskih motiva. Sve je jasno bez traumatiziranja gledatelja preteškim i predugim scenama, i sve je zaokruženo u 73 minute. Manje je više! Poglavito je dobra kamera Danka Vučinovića, čija je fotografija lijepa, svijetla, dobro kadrirana. On je snimio i njezin igrani prvijenac Zagreb Cappuccino iz 2014. godine, za koji je nagrađen na tadašnjoj Puli za najboljega debitanta.

    Narativna struktura filma Samo kad se smijem nije linearna, posebice u završnim scenama. Koriste se elipse i analepse u montaži. To daje efektan, ali posve jasan kraj, ostvarujući odličnu poetiku i estetiku filma, te dramaturgiju. Tihana Lazović dobila je Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu zlostavljane supruge Tine. Slavko Sobin najbolji je u facijalnoj glumi i promjenama raspoloženja supruga Frane. Niz glumaca u sporednim ulogama dobro oslikava mentalitet ljudi iz obiteljskoga i društvenoga okruženja, te prijatelja i studenata, dajući sociološko-psihološki kolaž. Psihološki odnos supružnika istančano je profiliran.

    U filmskoj priči motiv za ljubomoru i nasilje jest ženina odluka da nastavi studirati nakon trudnoće i odgoja djeteta. Tihana Lazović suptilno iskazuje patnju i nasilje koje Tina podnosi i drži u sebi. No u pojedinim scenama podsjeća na način kako je glumila ulogu Bebe u vrlo teškoj drami, i vrlo teškoj za gledanje, Šuti Lukasa Nole, također o istinitim obiteljskim nasiljima. To je bilo prije deset godina. Taj je film dobio pet Zlatnih arena, a Tihana nagradu za najbolju glumačku debitanticu.

    I to nas je dovelo do redatelja i scenarista Lukasa Nole i njegova nažalost posljednjega filma Escort, nastaloga u produkciji Kinorame. Lukas Nola poznat je po velikoj stilizaciji i estetici svojih filmova, vizualnim bravurama u kojima su kamera, fotografija, osvjetljenje, kolorit, zajedno sa scenografijom i kostimografijom, vrlo važni i dobro promišljeni. Birao je više-manje iste glumce koji utjelovljuju zahtjevne likove.

    <em>Escort</em>, red. Lukas Nola

    Tako je i u Escortu, za kojeg se može reći i da je i visokoga koncepta. Vizualno je fantastičan, stiliziran i posebno lijepo ugođenoga ambijenta u crvenim tonovima u prvome dijelu filma. Triler je s estetiziranom i stiliziranom erotikom koja ne prelazi granice dobroga ukusa, da bi potom dao prikaz višestrukoga društvenoga i ljudskoga nemorala u današnjem svijetu u brutalnome stilu.

    Glavnom liku Miru (odličan Živko Anočić) netko nenajavljeno šalje u hotelsku sobu eskort-damu koju potom pronalazi mrtvu u kupaonici. Recepcionar i portir, izvrsni Krešimir Mikić i Nikša Butijer, ne dopuštaju da se pozove policija nego obećavaju da će to oni riješiti. No tada počinju užasno ucjenjivati inače dobroga obiteljskoga čovjeka Mira. I kada se čini da se postiglo rješenje, počinje drugi dio, neočekivan i šokantan. Miran čovjek iznimno inteligentno mijenja situaciju, a film postaje i izrazita socijalna drama. Upravo taj obrat koji na kraju čini cjelinu s dodijeljenom lekcijom pokazuje scenarističku genijalnost popraćenu izvrsnim redateljskim i montažerskim postupcima. Lukas Nola pomno promišlja svaki kadar i često interijerima kontrapunktira scene u prirodi i s životinjama, te okruženjem od šumovitoga brda do mora. I to ne bez razloga. I to je smišljen dramaturški slijed.

    Dubok je motiv i poriv Lukas Nola imao za stvaranje toga filma. To je sâm izjavio i dio valja ovdje navesti: „Moja osobna nemoć pred nasiljem i primitivizmom i nemoć ljudi iz moje okoline naveli su me na pisanje i snimanje ovog filma. Jedina konstanta ovih dviju država u kojima sam živio su bahatost, primitivizam i nasilje (ne mislim na fizičko, iako je i toga bilo) koje dominira i određuje gotovo sva pravila po kojima ovo društvo funkcionira. Ne uvijek glasno, ponekad prikriveno ili sasvim neprimjetno. Ali prisutno.“

    Film Escort dobio je dvije Zlatne arene – Krešimir Mikić za najbolju sporednu ulogu i Ivan Veljača za scenografiju.

    Krešimir Mikić poveznica je pak s idućim filmom, ali i Nikša Butijer, jer obojica glume i u dugometražnom igranom prvijencu Sedmo nebo redateljice i scenaristice Jasne Nanut. Mikić je sjajan u glavnoj ulozi producenta Nina Radmana, razapetoga između dviju žena i obitelji, te posla. Njegova gluma s puno nespretnosti i neodlučnosti stvara najviše komičnih scena.

    <em>Sedmo nebo</em>, red. Jasna Nanut

    Jasna Nanut dobro je poznata po radu na televiziji i kratkim igranim filmovima. Njena omiljena tema jesu muško-ženski odnosi. Scenarij je najbolji dio filma. Stvorila je dobar, pametan, duhovit i zabavan film, ali o ozbiljnoj temi – bračnom trokutu. Takva inteligentna komedija dobroga ugođaja jest baš ono što nam u hrvatskoj kinematografiji nedostaje i treba. Režijski postupak Jasne Nanut pomno je osmišljen. Posebna je odlika što je uspjela vješto povezati iznimno velik broj likova u skladnu cjelinu, a mnogi glumci izgovore tek jednu rečenicu. Fotografija Tomislava Sutlara doista je veoma dobra. Kadrovi su uglavnom statični i dugi, pregledni, često dubinski, nekoliko ih je zanimljivo kadriranih – složenih, stiliziranih i zrcalnih, te nekoliko panoramskih snimki. Valja osobito naglasiti izvrsnu izvornu izvanprizornu glazbu skladatelja Nenada Kovačića i Maka Murtića, koja često kratkim tonovima flaute specifično poantira radnju.

    Dijalozi iza kojih se krije drama odlični su i dramaturški dobro uobličeni. Karakterizacija tri glavna lika: Nina, njegove žene Ksenije (Iva Mihalić) i ljubavnice Tamare (Iva Jerković), sjajno je profilirana, a ni ostali likovi nisu plošni. Gluma cjelokupnog ansambla dobra je i uvjerljiva. Nino je muškarac koji nakon uzleta u sedmo nebo počinje osjećati pritisak, grižnju savjesti, ne uspijeva skupiti hrabrosti da prizna supruzi, ni suočiti se sa samim sobom, biti muško. Groteskne vježbe s prijateljem Dinkom (Nikša Butijer) karikiraju bračne klišeje, ali njihova početna komičnost repetitivnošću dolazi do ruba preglumljavanja i iritiranja, a Ninu ne pomažu. I tako se muškarac nađe na rubu živčanoga sloma.

    Filmovi Hotel Pula i Escort odmah su nakon Pulskoga festivala prikazani na Motovunskom, odnosno Cinehillu, kako mu je nov naziv. Većina će premijernih filmova doći u kina tijekom jeseni. Hrvatska kinematografija nastavlja uzlaznu putanju.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 3. kolovoza 2023.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji