Neobična opsesija tijelom i estetikom ružnoga lišena subverzivnih elemenata

Darren Aronofsky (New York, 12, veljače 1969.), američki redatelj

• Darren Aronofsky neosporno ulazi u kategoriju redateljskih osobenjaka, koji je karijeru započeo u nezavisnoj produkciji malim i hermetičnim ostvarenjima poput Pi (1998). Prijelomnu točku u filmografiji predstavlja mu uznemirujuće i vizualno inventivno djelo Rekvijem za snove (Requiem for a Dream, 2000), smješteno u ovisnički milje, a u kojem je gledatelje nastojao neposredno uvesti u perspektivu niza likova koji postaju žrtve zlouporabe narkotika te propalih životnih želja. Nakon spomenutog uratka ambicije su mu porasle, pa je zakoračio u visokobudžetno znanstveno-fantastično ozračje s Fontanom života (The Fountain, 2006), koja je ostala upamćena kao slavan financijski i kreativni fijasko. U njemu je metafizičke koncepte nastojao zaogrnuti u fantasy ruho, no ostvarenje je završilo kao CGI kič. Naredni projekt Hrvač (The Wrestler, 2008) predstavljao je povratak u nezavisne vode, a ta je studija karaktera zapakirana u melodramatski plašt, s Mickeyjem Rourkeom u glavnoj ulozi, otkrila redateljevu fascinaciju likovima s egzistencijalne margine i na kraju njihovih profesionalnih putanja, na što će se nadovezati kako Crni labud (Black Swan, 2010), tako i Kit (The Whale, 2022). Ispod opore i realistične površine, redatelj stvara sentimentalnu melodramu o white trash ljepotici iz striptiz bara te ocvaloj hrvačkoj zvijeri na steroidima i u predinfarktnom stanju.

  Crni labud, usredotočen na sukob u baletnom miljeu između ambicioznih pojedinaca u usponu i onih na zalazu karijere, izgledao je kao pristojna verzija Verhoevenovih Showgirls (dakle bez nasilja, seksa i golotinje) i s elementima Jungove analitičke psihologije kako bi izgledalo intelektualnije no što jest. S Hrvačem ga povezuje idejna nit bazirana na problematiziranju tjelesnoga trošenja i samouništavanja kroz propitivanje granica tjelesne izdrživosti, samo što u potonjem ostvarenju Nina Sayers (Natalie Portman) prolazi i kroz psihičko mučenje. Noina arka (Noah, 2014) predstavlja nesretan povratak u visokobudžetne vode s glomaznim i tromim biblijskim spektaklom, čije gledanje predstavlja istinsku torturu. Primjetnije nego u ranijim ostvarenjima dolazi do izražaja iritantna redateljeva ambicija da se svim silama istakne kao relevantan i originalan autor, što često djeluje isforsirano i napadno. Primjerice, Noa je vrlo proračunato oblikovano djelo koje nastoji pomiriti redateljeve preokupacije s komercijalnim prohtjevima velikoga filmskoga studija koji stoji iza naslova. Stoga postoji biblijski okvir priče, kojim se vrlo slobodno barata, a on je dorađen korištenjem žanrovskih konvencija filma katastrofe te je prožet kreacionističkim i ekološkim idejama. Majka! (Mother!, 2017) predstavlja redateljski egotrip; posrijedi je svojevrsna autoerotična posveta redatelja samome sebi i vlastitoj pretencioznosti, koja na trenutke sjajno funkcionira, a na trenutke je negledljiva i naporna.

   

  Charlie (Brendan Fraser), glavni lik Kita i profesor engleskoga jezika koji se zabarikadirao u svoju kuću te zbog prekomjerne tjelesne težine ima poteškoća s kretanjem i kardiovaskularnim sustavom, predstavlja tip protagonista kakvoga bi Aronofsky odabrao za svoje ostvarenje. Već je na početku postavljen čvrst motivacijski sustav, a iz njega jasno proizlazi da će učitelj umrijeti za nekoliko dana od zatajenja srca. On svoju sudbinu prihvaća fatalistički te iščekuje skorašnji kraj bez ikakve želje da si pokuša pomoći unatoč intervencijama iz okoline, napose najbolje prijateljice Liz (Hong Chau). Smrt jednostavno predstavlja olakšanje, odnosno bijeg iz tjelesnoga zatvora koji si je stvorio, što je ujedno način kako doživljava vlastito tijelo.

  Aronofsky naraciju slaže jednostavno linearno-kronološki pa se priča odvija kroz svega nekoliko dana, čiji je protok naglašen intertitlovima. Tijekom navedenoga razdoblja ništa se sudbonosno ne događa. Radnja je smještena mahom u interijer Charliejeve kuće te sporadično na njegov trijem, što cjelini daje dojam izrazite klaustrofobičnosti i nelagode. Kuća istodobno predstavlja zaštitu za tijelo i zaklon od pogleda okoline, ali i tamnicu, što je uostalom naglašeno vizualnim slojem djela, u kojem prevladavaju tamni tonovi i prigušena svjetla. Kuća je gotovo poimana kao kakva pećina ili brlog. Gledatelj je time postavljen u poziciju protagonista koji je slabo mobilan te ovisi o pomoći drugih. Svoje radne, odnosno nastavne obveze izvršava online, a pritom je znakovita jedna činjenica. Charlie je strpljiv i pažljiv prema studentima, no tijekom predavačkih seansi nikada ne pali kameru, što signalizira da ne može prihvatiti sebe, vlastito tijelo te ono što je postao. Razlog je njegova stanja smrt, odnosno samoubojstvo mu partnera, čiju seksualnu orijentaciju obitelj nije mogla prihvatiti. Nemogućnost adekvatne prorade procesa žalovanja tako se manifestirala u opsesivnom prejedanju te posljedično uništavanju vlastita zdravlja. Radnja je smještena, u širem smislu, u ruralnu, provincijsku Ameriku, sa snažno izraženim prisustvom kršćanskih sekti, dakle posrijedi je svjetonazor koji se kosi s protagonistovim, čime je dodatno podcrtana njegova izdvojenost od okoline.

  

  U filmu nema mnogo radnje te se mahom prate repetitivne rutine Charliejeva svakodnevnoga života, a pritom pratimo četiri odnosa. Prvi je vezan uz protagonista i Liz, koja je ujedno sestra njegova preminula dečka i medicinska sestra koja izvan radnoga vremena skrbi o njemu te mu nastoji fizički i psihički pomoći. U kuću slučajno zaluta i mladić Thomas (Ty Simpkins), naoko revni kršćanski misionar koji zaključi da je ono što protagonist upravo treba vjersko spasenje. Navedeno nailazi na oštru reakciju Liz s obzirom na to da je religija neposredno kriva za Charliejevu životnu tragediju. Tu je i njegova otuđena kći Ellie (Sadie Sink), koja mu zamjera što ju je napustio zbog ljubavnika, te bivša supruga Mary (Samantha Morton), koja također u određenom trenutku dolazi u njegovu kuću, što završava svođenjem životnih računa vezanih uz njihov razlaz te odgoj djeteta, koje nije ispalo baš najsretnije. Drugim riječima, posljednjih nekoliko dana Charliejeva života organizirani su oko dijaloških konfrontacija s četiri lika iz njegove neposredne okoline, koji predstavljaju neke od aspekata njegova života. Thomas sugerira revnost religijskoga zanosa i fanatizma, no protagonist u odnosu i konfrontaciji s njim pokazuje razumijevanje i oprost. U relaciji s Ellie Charlie pokazuje potrebu bliskosti te pronalazi opravdanje za dijete koje je, kako njezina majka dobro primjećuje, u suštini zlo. S Mary dolazi do rasplitanja onoga što je ostalo neizrečeno tijekom njihova bračnoga razlaza. Liz pak predstavlja poveznicu s preminulim partnerom te procesom žalovanja. U odnosu naspram njih on pokazuje dobrotu, empatičnost, smirenost te im ništa ne zamjera. Stoga je posrijedi priča o dobrom čovjeku, punom razumijevanja za okolinu, kojem su se nažalost dogodile loše stvari u životu, a s kojima se teško nosio. Međutim, u slučaju glavnoga lika, unatoč činjenici da se Brendan Fraser trudi u glumačkoj izvedbi, problem predstavlja strukturiranje dijaloga. Iako je zanimanjem profesor, navedeno ne mora značiti da neprestano mora docirati, pa je posrijedi jedno od onih filmskih ostvarenja koje svim silama gledateljima želi prenijeti važne emocionalne i intelektualne istine. Charlie gotovo iritantno sugovornicima drži male životne lekcije na temu kako da postanu bolji, empatičniji ljudi.

  
  

  Aronofsky je inače u opusu pokazivao sklonost prema nelijepim aspektima života, što je često bilo popraćeno specifičnim vizualnim stilom, koji je potencirao tu njegovu estetiku ružnoga. Navedeno je dovedeno do razine groteske i karikaturalnosti u Kitu. Izgled unutrašnjosti Charliejeve kuće, nije teško zaključiti, služi da bi se metaforički okarakteriziralo glavni lik. Sumorne, zagasite boje dodatno pojačavaju dojam klaustrofobičnosti i zarobljenosti, kao i sam raspored stana koji onemogućuje adekvatno kretanje inače slabo pokretnoj osobi. Prizor kojim se djelo otvara – korpulentni Charlie masturbira gledajući gay pornić – nepotrebno naglašava groteskne aspekte u fizičkoj karakterizaciji lika, kao i potenciranje njegova nezavidnoga fizičkog izgleda. Kao da se cijelo vrijeme nastoji naglasiti kako fizički neprivlačna osoba može suštinski biti dobra, no gledatelju je jasno da se fizička i psihološko-emocionalno-etička karakterizacija ne moraju podudarati, pa nije jasno čemu redatelj toliko inzistira na toj premisi. Slična je situacija sa scenom prejedanja u završnici, koja je sasvim nemotivirana. Shvaćamo da protagonist zbog načina života ima ozbiljnih zdravstvenih problema, kao i činjenicu da je način prehrane potaknut psihičkim i emotivnim okidačima, pa spomenuti prizor, koji rezultira povraćanjem, nema neku osobitu svrhu osim da dodatno iskarikira lik koji je već scenaristički problematično postavljen. Kamera Aronofskoga toliko je fetišistički fiksirana na Charliejevo tijelo da to počinje graničiti s patologijom.

  Gora je situacija sa sporednim likovima, koji su svedeni na scenarističke klišeje. Thomas je naoko gorljivi vjernik, a zapravo zabludjeli mladić koji je zbog određenih pogrešaka pobjegao od doma. Njegova motivacija nije dosljedno i jasno razrađena, a replike koje izgovara na razini su jeftinoga televizijskog filma pa djeluje kao površna kompilacija sličnih likova na koje povremeno možemo nabasati u američkom filmu. Ellie je prikazana kao glasna, neodgojena i bezobrazna adolescentica koja nema niti jednu humanu osobinu, a ta karikirana i hiperbolizirana zloba dodatno je pojačana prenapadnom i preglumljenom izvedbom Sadie Sing. Mary je također iskarikirana do mjere da djeluje kao karikatura alkoholičarske white trash žene iz američke provincije, a uvjerljivosti lika ne pridonosi niti glumačka izvedba Samanthe Morton, koja neprestano vrišti. Likovi i njihovo okruženje više nalikuju kao da su zalutali iz ofucanoga niskobudžetnog horora u neki sasvim krivi film i sada ne znaju što bi sami sa sobom.

  

  Poput Hrvača, tako je i Kit u srži čista melodrama, ali ogoljena ikakvih subverzivnih elemenata te svedena na redateljevu neobičnu opsesiju tijelom glavnoga lika. Pritom je emocionalno manipulativan te pun dijaloga koji nastoje dokazati humanost Charlieja, koji neintencionalno počinje zvučati kao life coach.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2023.

Piše:

Dejan
Durić