Veza sa zavičajem i motiv smrti

Hrvatska književnost i film: Mate Matišić, Vinko Brešan, Franjo Moguš, Nije kraj, red. Vinko Brešan, 2008., prema motivima drama Sinovi umiru prvi i Žena bez tijela, Mate Matišića

  • <em>Nije kraj</em>, red. Vinko Brešan, 2008.S obzirom na broj snimljenih filmova koji su tijekom 21. stoljeća nastali prema književnom predlošku, izdvajaju se oni dramatičara Mate Matišića koji je s pet ekranizacija zasigurno jedan od autora prema čijim je dramskim tekstovima snimljen najveći broj filmova. Pridodamo li tome i činjenicu da je i autor brojnih scenarija, ali i podatak kako su prva tri filma na kojima je radio kao suscenarist dobila Veliki zlatnu arenu (Kad mrtvi zapjevaju, 1998., Priča iz Hrvatske, 1991., Život sa stricem, 1998.) – s pravom se može istaknuti kako je riječ o autoru, vodećem književniku među filmašima.

    Tako je i film Nije kraj iz 2008. godine redatelja Vinka Brešana nastao upravo prema Matišićevim dramskim tekstovima, i to Ženi bez tijela i Sinovi umiru prvi, dakle prema dvama tekstovima iz njegove poznate Posmrtne trilogije iz 2006. godine. Riječ je o sklopu tekstova utemeljenih na prepoznatljivim etičkim dvojbama proizašlima iz ratnih sukoba koji su obilježili prostore bivše Jugoslavije, a općenito su ovim dramama svojstvene, kao i Matišićevu dramskom rukopisu uopće, specifičan spoj crnohumornih elemenata i jedan posve ozbiljan dramski diskurs. Dva su temeljna motiva na kojima Matišić gradi čitav svoj dramski opus – veza sa zavičajem i motiv smrti, a u kontekstu ovoga potonjeg i sam je autor istaknuo kako ga je upravo smrt nerijetko odgajala i to kroz „priče posebnoga žanra plašenja… Žanrom plašenja pokrivani su svi neobjašnjivi događaji; vještice, živi mrtvaci, duhovi, ukazanja… Ukratko, smrt je bila prva radnja Matišićeva života“ (Baturina, 2020). Upravo je stoga smrt u njegovim dramama iznimno životna, sveprisutna, izbačena iz one uobičajene konstante žalovanja. No, ne smijemo misliti kako je tuga iz smrti isključena; štoviše, ona je itekako snažno prožima, doduše baš u Matišićevu stilu – puna je gorkoga smijeha, istodobno traumatična ali i tako ljudska.

    <em>Nije kraj</em>, red. Vinko Brešan, 2008.

    Okosnicu obaju ovih dramskih tekstova, i Žene bez tijela i Sinovi umiru prvi, predstavlja  poznata autorova oštrica i groteskni prikaz hrvatske obitelji, braka, patrijarhata, muškarca, žene i rata, smrti, traume, devijantnog ponašanja i stradanja. Dramska radnja u Sinovima smještena je u suvremenost, dok se žanrovski nerijetko određuje kao groteskna pučka tragikomedija koju u strukturnom smislu karakteriziraju oštre, pravilne linije, te matematički precizno uspostavljen odnos među elementima (atmosfera, mjesto radnje, likovi, vrijeme radnje). Tekst ove drame uspostavlja i zanimljiv dijalog s tradicijom kršćanskih obreda i svečanosti, pa se iz toga razloga i povezuje s pojmom etnodrame, koja istodobno pripada religiji, ritualu i kazalištu, te se drži ishodištem kazališta i pučke religije mnogih naroda (Pavis, 2004). S druge pak strane, Žena bez tijela manjim brojem likova i mjestom radnje – kojega predstavljaju uglavnom interijeri, sugerira zatvorenost dramske radnje te ju je žanrovski moguće odrediti kao građansku dramu s elementima psihološkoga trilera. Stoga, zatvorenost i ograđenost kao dva prepoznatljiva elementa ovoga dramskoga teksta vode do situacije koja neizbježno izaziva dramski sukob – dramski junaci naprosto ne mogu pobjeći od izravnog interpersonalnog odnosa u kojem je komunikacija neizbježna (Turković, 2004).

    <em>Nije kraj</em>, red. Vinko Brešan, 2008.

    U filmu Nije kraj, prvom filmu u hrvatsko-srpskoj koprodukciji od raspada Jugoslavije, Brešan preuzima neke od temeljnih tematsko-motivskih karakteristika Matišićeva dramskoga rukopisa i stvara djelo kojem je u središtu ljubavna priča s elementima crnoga humora, ispričana iz vizure sveznajućega pripovjedača, Roma Đure (Predrag Vušović – Pređo), zvijezde srpskih pornografskih filmova. Već je iz nekoliko uvodnih sekvenci filma, u kojima Đuro najavljuje događaje, posve jasan Brešanov smjer. Ponosan na svoju etničku pripadnost romskoj zajednici, posebice iz razloga što, kako kaže, kod Hrvata i Srba nema neke pretjerane sreće, Đuro malo-pomalo otkriva gledateljima temeljne elemente na kojima je građen film – od aluzija na rat, ratom izazvane nesretne sudbine i porušenih kuća preko otuđenih obitelji, korupcije i grotesknosti hrvatsko-srpskih odnosa do fluidne pozicije muškarca u poratnom razdoblju i beznačajne ali i tragične pozicije žene u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu. U daljnjem razvoju radnje mijenjaju se vremenski okviri, gomilaju nesporazumi i leševi, pa sve skupa poprima svojevrsne – kako ih i sam Brešan naziva, „alanfordovske“ obrise (Jutarnji list, 2008). Svi ovi navedeni tematsko-motivski sklopovi zapravo okružuju temeljnu priču, onu koja izrasta iz odnosa hrvatskoga ratnog veterana Martina (Ivan Herceg) i srpske pornografske glumice Dese (Nada Šargin), koju doduše Martin poznaje preko nišana snajpera iz ratnih dana, te je odlučivši je otkupiti od njezina vlasnika, makroa Stevana (Voja Brajović), odvodi u Zagreb.

    Vrijednost Brešanova djela treba tražiti u istančanoj sposobnosti za tkanjem filmske priče od niza detalja koji se svi kreću prema zajedničkom odredištu – odnosu Martina i Dese, te izvrsnom psihološkom profiliranju glavnih junaka oko kojih uspijeva stvoriti zanimljivu ljubavnu priču s primjesama gotovo nadrealnih elemenata. Ivan Herceg izvrsno utjelovljuje zapravo bespomoćnog muškarca koji je u patrijarhalnom svijetu jednostavno sputan u potpunosti se ostvariti. Njegova individualnost i sloboda svedeni su na najmanju moguću mjeru, a njegova šutnja prerasta u krik o snažnom osjećaju tragikomičnosti postojanja. Nijedan Matišićev lik, a dobro to pokazuje Brešan, nije bez grijeha; nijedan nije u potpunosti pozitivan niti u potpunosti negativan, pa svi lako pronalaze svoje izvanknjiževne otiske u zbilji bilo kojega sustava (Ljubić, 2005). Slično je i s Nadom Šargin, Martinovom Desom, žrtvom sustava kojim dominira muškarac, ali i žrtvom sebe same. Nije ovdje riječ samo o ženi bez tijela, nego i o ženi bez sebstva, bez glasa i bez jasnoga mjesta u zajednici.

    <em>Nije kraj</em>, red. Vinko Brešan, 2008.

    U režijsko-dramaturškom smislu Brešan gradi zanimljiv filmski svijet u kojega znalački pretače neke od temeljnih karakteristika Matišićeva dramskoga rukopisa. Tako Brešan uspijeva na filmu stvoriti onaj tipični Matišićev obrnuti svijet koji nosi masku stvarnoga svijeta i u kojem se miješaju žanrovi i minira usmeno, patrijarhalno i nostalgično naslijeđe, pa se stoga i približava onom, Pavisovim riječima – podrugljivom, grotesknom, apsurdnom licu tragikomičnoga.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 9. lipnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji