Tmasti polusvijet i najdublje socijalne traume

Hrvatska književnost i film: Mate Matišić (Ričice, 17. siječnja 1965.) hrvatski dramatičar, scenarist, skladatelj i glazbenik

  • <em>Koja je ovo država</em>, red. Vinko Brešan, 2018.

    Osjećaj za spomenuti pravi tajming i društvenu relevantnost tematike kojom se zaokuplja pretvorila je gotovo svaki Brešanov film, prvenstveno njegove komedije o politici, u gotovo kinematografski događaj godine. Dakako, navedeno je zasigurno potaknuto i jednom od temeljnih karakteristika Matišićeva rukopisa kojega Ivanković opisuje kao crnohumorni pristup ozbiljnim temama (Baturina 2020, str. 432). Iznimno inteligentno hvata se ukoštac s hrvatskim svetinjama (vjera u Boga, pijetet prema hrvatskim braniteljima, domoljublje, zajedništvo u obitelji i braku), i to nikako s obzirom na kakvu oštećenost u smislu empatije prema vlastitoj zemlji i ljudima, nego iz razloga što uviđa anomalije u društvu u koje treba hitno intervenirati. Matišić vrlo ozbiljno, u dramaturškom smislu nadasve originalno, a što se u istoj mjeri i na isti način pretače i na film, zadire u propitivanje odnosa u suvremenoj, ozbiljno uzdrmaloj, okrnjenoj ili deformiranoj obitelji i bolesnom društvu, gdje je moć u rukama suludih, nastranih ili vampirskih roditelja, učitelja, odgajatelja i drugih dušobrižnika (Senker 2001, str. 36).

    Navedeno je osobito došlo do izražaja u spoju Brešan-Matišić, kojega držimo jednim od najkreativnijih i najpoticajnijih suradnji u hrvatskoj  kinematografiji 21. st. Došlo je to do izražaja u ekranizaciji iz 2018. godine, jednoj od najdramskijih i možda ponajbolje režiranih Brešanovih komedija pod naslovom Koja je ovo država, nastaloj prema motivima drama Ne kopaj po grobu, molim te i General. I ovdje se, uzgred istaknimo, Matišić pojavljuje kao suscenarist. U preciznijem žanrovskom određenju radi se zapravo o drami s elementima humora, satire, crne komedije i apsurda u kojoj je dramatičar obuhvatio tri najprominentnije skupine u onodobnim medijima – branitelje, umirovljenike, političare. Spomenimo na ovome mjestu kako je 2016. godine prema Matišićevom scenariju snimljena i dojmljiva psihološka obiteljska drama o odnosu bivših supružnika s dvoje odrasle djece čije živote opterećuje očeva zločinačka ratna prošlost. Riječ je o filmu S one strane u režiji Zrinka Ogreste, koji je osvojio čak šest Zlatnih arena i posebno priznanje žirija Europa Cinemas Label u programu Panorama Berlinalea, gdje je imao svoju svjetsku premijeru.

    <em>S one strane</em>, red. Zrinko Ogresta, 2016.

    Istražujući filmsku kritiku, ustanovili smo kako su kritičari itekako svjesni Matišićeve važnosti za hrvatsku kinematografiju, pa tako Jurica Pavičić ispravno tvrdi da su njegovi dramski tekstovi privlačni hrvatskim filmašima iz razloga što mu najbolje drame, za razliku od velikog dijela hrvatske kulture, nisu nastale šopingom u inozemnom izlogu nego se bave čistim, tmastim hrvatskim polusvijetom i propituju najdublje traume tzv. malog hrvatskog čovjeka. Na površinu njegova dramskoga rukopisa izbija hrvatska postratna i posttranzicijska zbilja koja, riječima Weber-Kapusta, potiče renesansu neorealističke socijalne drame. U filmovima snimljenima prema njegovim predlošcima u prvi plan izbija suvremena hrvatska zbilja, simptomatologija ekonomske nesigurnosti, nasilja, kriminala, gubitka ideala, oportunizma (Weber-Kapusta 2014, str. 403). Na razini rečenice i scene, one su zavodljivo realističke, ali kad se podignu na razinu strukture, one su opasno blizu alegoriji i fantaziji i opiru se realističkom čitanju, što može biti i klopka za adaptaciju.

    Mate Matišić, <em>Ljudi od voska</em>, 2016.

    Prilikom, nadalje, prikazivanja Cvjetnog trga (2012.) i Svećenikove djece (2013.) Pavičić je također dobro uočio kako je kod Matišića religioznost uvijek eksces i odmak, a institucionalna ideologija kršćanstva uvijek najveći skandal. U njegovim tekstovima najveće zlo nastaje iz manipulacije u ime dobra, a  stvarna nabožnost je (kao kod Dostojevskog) domena marginalaca, idiota: u ovom slučaju, šepave otočke lude. Riječ je o izuzetno rijetko stvarnom kršćanskom piscu koji piše mračne moralitete i stalno propituje kako manipulacija u ime ćudoređa dovodi do katastrofe, pa ga je upravo iz toga razloga Nataša Govedić, uz Olivera Frljića, iznimno pronicljivo nazvala pučkim tribunom koji otvara i razlaže pitanja ratnih zločina, političke i ekonomske korupcije i socijalne homofobije. Njegova filmska i dramska djela u službi su alata kojima komunicira vlastite vrijednosti upravo preko uloge javnog intelektualca, jednako zainteresiranog da svoj rad rezonira sa širokim ethnosom, kao i sa stručnim ili profesionalnim gledateljem (Govedić 2017, str. 211). Vjerojatno u tome i treba tražiti razloge osporavanja njegova stvaralaštva – bilo od strane Crkve i desne političke ideologije, bilo (iako rjeđe) i od strane struke. Ta kritika i pohod na Matišića započinje već 1997. godine praizvedbom Anđela Babilona u režiji Božidara Violića, nastavlja se potom 2004. godine filmom i 2013. godine predstavom Fine mrtve djevojke, te ne prestaje niti s filmom Svećenikova djeca 2013. i predstavom Ljudi od voska 2016. godine (isto, str. 212).

    Njegova sposobnost istovremeno konfrontacijskog i prevrednovalačkog javnog obraćanja veoma je rijetka, kao što je rijetka i svijest domaćih autora da kazalište nije samo predstava koja se odvija u dogovoreno vrijeme glumačke izvedbe i posjeta publike (eventualno i odgovora kritike), nego je kazališna izvedba čitav skup socijalnih i medijskih praksi i komentiranja tumačenja izvedbe, odnosno njezina trajanja u prostoru javne diskusije (isto, str. 211). No, navedeno se jednako tako odnosi kako na film, tako i na umjetnost uopće, kojega nikako ne možemo shvatiti, a posebice u vremenu masovne proizvodnje popularnoga sadržaja tek ili, bolje kazati, isključivo estetskom porukom.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 6. lipnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji