Politički aktualan, eksplicitan i sklon miniranju patriotskog i nostalgičnog naslijeđa

Hrvatska književnost i film: Mate Matišić (Ričice, 17. siječnja 1965.) hrvatski dramatičar, scenarist, skladatelj i glazbenik

  • Mate Matišić (Ričice, 17. siječnja 1965.), hrvatski dramatičar, scenarist, skladatelj i glazbenikMate Matišić (Proložac, 1965.)

    Sudeći prema broju nagrada, kao i s obzirom na naklonost kritike, Mate Matišić zasigurno je jedan od najuspješnijih scenarista među književnicima. Riječ je o svestranoj osobnosti hrvatske dramske i filmske scene koji se nerijetko pojavljuje i kao skladatelj (sklada glazbu za kazalište i film) i kao glazbenik (član je nekoliko jazz-sastava). Na kazališnim scenama izveden je čitav niz njegovih drama, grotesknih komedija i travestija: Bljesak zlatnog zuba, 1987., Legenda o svetom Muhli 1988., Božićna bajka, 1989., Cinco i Marinko, 1992., Anđeli Babilona, 1998., Sinovi umiru prvi, Legenda o svetom Muhli, 2005., Posmrtna trilogija, 2006. (Matišić 2022).

    Scenaristički rad Matišić započinje kao suscenarist u filmu Život sa stricem Krste Papića, (prema romanu Okvir za mržnju Ivana Aralice) 1988. godine (Velika zlatna arena i nominacija za Zlatni globus), snažnoj drami o mladom piscu u vremenu zalaza socijalizma i njegovom stricu, komunističkom pokajniku. U aktualnoj i autentičnoj drami o ispreplitanju sudbina dviju hrvatskih obitelji (komunističke i nacionalističke) od vremena sloma Hrvatskog proljeća do neovisne Hrvatske, Papićevoj Priči iz Hrvatske iz 1991. godine (Velika zlatna arena) Matišić djeluje kao scenarist. Potom, 1998. scenaristički adaptira svoju dramu Cinco i Marinko u duhovitu satiričnu komediju Kad mrtvi zapjevaju u režiji Krste Papića (treća Velika zlatna arena) o gastarbajteru koji u domovinu putuje u lijesu ne bi li prevario njemačke vlasti da njegovoj tobožnjoj udovici isplaćuju njegovu mirovinu.

    Mate Matišić, <em>Svećenikova djeca</em>, 1997.Niz uspješnih scenarija nastavlja i u 21. stoljeću pa su prema njegovim dramama snimljene prvo Fine mrtve djevojke 2002. godine u režiji Dalibora Matanića. Riječ je o snažnom i potresnom filmu (filmski scenarij adaptiran je kasnije u kazališnu dramu), koji u središte radnje postavlja izazove lezbijskog para koji se bori s nasiljem i malograđanskim licemjerjem. Potom, 2008. godine prema tekstovima Žena bez tijela i Sinovi umiru prvi nastaje film Nije kraj u režiji Vinka Brešana. Uvjerljiva je to, slojevita ljubavna drama s manje uspjelim humornim elementima o hrvatskom vojniku koji od svodnika otkupljuje beogradsku prostitutku čijeg je supruga ustrijelio u ratu. Općenito govoreći, ratna tematika i s ratom neizostavno povezane traume različite prirode, proračunatost života i smrti, beznađe, pesimizam, apatija, ali i ironija, inteligentni humor u temelju su njegova dramskoga pisma pa se niz filmskih adaptacija koji su zaokupljeni upravo spomenutim tematsko-motivskim sklopovima nastavlja i u ekranizaciji Ničijega sina u režiji Arsena Antona Ostojića iz 2008. godine. U predgovoru Antologiji hrvatske poratne drame (1996. – 2011.) Sanja Nikčević (2014) navodi kako je najmanje dvije trećine suvremenih hrvatskih drama u razdoblju omeđenom njezinom knjigom povezano s ratnom tematikom, od kojih većina prikazuje razočarane i izdane ratnike koji se vrlo teško snalaze u poratnoj stvarnosti, što zbog vlastitih trauma, što zbog promjena u društvu. Korpus tih drama određuje se pojmom drame ratne traume, a drame Posmrtne trilogije kojima osim Ničijega sina pripadaju još Sinovi umiru prvi i Žena bez tijela, najbliže su upravo tom određenju. Svakodnevni život likova ovih drama sputava društvo, ono oživljava njihove neuroze, podsjeća ih na učinjene grijehe, izlaže ih iskušenjima na koja ne mogu pronaći odgovore (Ivanković 2006, str. 36). Svojim likovima Matišić osigurava iščašenu stvarnost te gradi strašni, crnohumorni svijet u kojem je sve izokrenuto, u kojem se balansira između tragičnog i komičnog, ali i uvijek s nekom dozom težine i pesimizma. Matišić je uvijek i politički aktualan, katkad grub i vrlo eksplicitan, sklon miniranju usmenog, patrijarhalnog, patriotskog i nostalgičnog naslijeđa (Petlevski 2007, str. 170).

    <em>Ničiji sin</em>, red. Arsen Anton Ostojić, 2008.<em>Fine mrtve djevojke</em>, red. Dalibor Matanić, 2002.

    Potom, 2012. godine nešto je slabiji uspjeh doživjela drama Cvjetni trg u režiji Krste Papića, nastala prema kazališnoj uspješnici i nagrađivanoj drami Balon. U središtu je radnje glumac koji glumeći svećenika od teško bolesnoga mafijaša saznaje opasne tajne. Nadalje, 2013. snimljena su u režiji Vinka Brešana Svećenikova djeca, popularna crna komedija; priča o otočkom svećeniku koji nezadovoljan odumiranjem i razbludnim životom mještana u dosluhu s religioznim trafikantom nastoji podignuti mentalitet na otoku, nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje komedije. Držeći se vjernije dramskoga predloška nego u filmu Nije kraj, Brešan Svećenikovu djecu iz drame pretvara u komediju, a priču o krizi vjere pretvara u priču o krizi ideologije. Zanimljivo je da se u doba kada je film snimljen u hrvatskom javnom, crkvenom i političkom životu vodila rasprava oko uvođenja seksualnoga odgoja u škole, pa se odabir trenutka snimanja i prikazivanja filma pokazao i više nego aktualnim.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 3. lipnja 2023. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji