Složenosti adaptacije i poteškoće ekranizacije proze

Hrvatska književnost i film: Josip Mlakić, Most na kraju svijeta, red. Branko Ištvančić, 2014.

• 

  Film redatelja Branka Ištvančića Most na kraju svijeta iz 2014. godine nastao je prema romanu iz 2004. godine – Čuvari mostova književnika Josipa Mlakića, prepoznatljivoga po proznom stvaralaštvu orijentiranom na tematiziranje rata i ratnih strahota s naših i nama susjednih prostora. Tako su i Čuvari mostova utemeljeni na priči o izbjegličkom životu bosanskih Hrvata u selu u Hrvatskoj iz kojega su protjerani Srbi, a brojne osobitosti Mlakićeva proznoga izričaja, kao što su primjerice sklonost snovima i cinizmu, dolaze do izražaja i u ovom romanu. Jednako tako, razvidni su i oni prepoznatljivo Mlakićevi opisi krajolika s dominantno sivim i pesimističnim tonovima, kao i prisutnost likova starije životne dobi. Međutim, za razliku od primjerice njegova romana Živi i mrtvi, u kojem autor varira elemente horora, katkada čak i nadrealizma, u Čuvarima mostova Mlakić je stavio naglasak upravo na poslijeratno doba, a sumornu poslijeratnu atmosferu druge polovice devedesetih godina prošloga stoljeća pojačava figurama patnje i ratne traume. Podcrtava dodatno i besmisao ratovanja, osuđuje u nas vrlo česta generaliziranja po nacionalnoj osnovi, otvara problematiku nacionalnoga identiteta, patrijarhata, ali i pitanja etičke naravi.

  Zanimljivo je, nadalje, u kontekstu Mlakićeva narativa skrenuti pažnju na osobitu strategiju iznošenja romaneskne priče. Dolazi to do izražaja prvenstveno u poziciji pripovjedača, kojom unatoč što se ovdje radi primarno o ekstradijegetskom tipu pripovjedača, autor sugerira povezanost čitateljeve percepcije događaja s percepcijom glavnoga junaka (Vojnović, 2012). Dakle, fokus je usmjeren na Filipa, na njegov misaoni tok i njegov način doživljavanja svijeta koji ga okružuje. Učinak je takvoga tipa pripovijedanja čitateljeva identifikacija s glavnim junakom, izazivanje empatije i shvaćanje njegova književnoga svijeta kao autentičnoga načina kreiranja (iluzije) stvarnosti.

  

  Dakako, ovakav tip pripovjedačke strategije nije moguće doslovno transponirati u filmski izričaj, što je ujedno i jedan od razloga zbog kojega ova priča u novom mediju ne djeluje jednako snažnom i zbog kojega nije u stanju izazvati jednaku razinu sažaljenja i suosjećanja. Nadalje, važno je istaknuti kako se predložak, bez obzira na to što je građen prema shemi kriminalističkoga romana, primarno zaokupljuje traumatičnim sudbinama prognanih obitelji, srušenim domovima i jednako tako opustošenim sudbinama. Stoga roman, koji gotovo da hini jedno žanrovsko određenje, nije sretno – u žanrovskom smislu, vjerno transponirati u filmski medij iz razloga što se takvim postupkom radnja lako odmetne, sklizne u monotoniju, postane neopravdano predugačka, a cjelokupno filmsko djelo u kojem se miješaju elementi art-filma, egzistencijalne drame i krimića, ostavlja dojam stilske neujednačenosti.

  U središtu, pak, filmske priče ostaje slika, prethodno već istaknuta, poslijeratnih traumatičnih dana u kojima se aktualizira pitanje pripadnosti naciji, nacionalnoga identiteta, kao i problematika svrhovitosti ratovanja uopće. Fotografija kojom dominiraju tamni tonove i sive boje dodatno naglašava atmosferu ispunjenu strahom, traumom, ali i besmislom, a mjesto radnje sugerira metaforičku točku spajanja onoga što je bilo i onoga što se zatječe, s ciljem stvaranja novoga, vrlo vjerojatno ponovno privremenoga identiteta. Naime, izbjegli Hrvati iz Bosne i Hercegovine i srpski prognanici koji se po završetku Domovinskoga rata vraćaju svojim kućama nositelji su onoga sadržaja, odnosno značenja koje se u trenutku susreta tek mora stvoriti. Simbolički su nositelji novog identiteta koji se mora formirati na temeljima prethodno uništenih, ali snažno suprotstavljenih tvorbi. No, takvi su temelji suviše nestabilni kako bi mogli rezultirati stvaranjem čvrstih, nepokolebljivih subjekata, a što se onda i jasno reflektira u načinu na koji su Ištvančić i Mlakić organizirali filmsku radnju. U izuzeću jasnoga smjera, bez prave točke obrata i raspleta koji se doimlje nepripremljeno proizvoljnim (Pavičić, Jutarnji list), istraga lokalnoga policajca pretvara se u suviše dugačku priču o nesretnim ljudskim sudbinama poslijeratnoga razdoblja.

  

  I premda su režijsko-dramaturške poteškoće posve očite, jednako su tako očita i ne osobito inventivna rješenja po pitanju scenografije i kostimografije. Netom spomenutu dominaciju sivih tonova dodatno podcrtavaju prizori razrušenih kuća, opustošena policajčeva ureda, oljuštenih zidova i raspadnutih autobusa. Što se, pak, kostimografije tiče, kako to dobro primjećuje Pavičić, također sve pršti stereotipijom, osobito na primjeru žena koje nose jednake kute iz rumunjskih 70-ih. Međutim, unatoč očito brojnim nedostatcima, moglo bi se kazati kako Most na kraju svijeta ima i svojih dobrih strana, a koje najprije dolaze do izražaja u glumačkim ostvarenjima. I to ponajprije u sugestivnoj, realističkoj i dobro promišljenoj glumi dvoje, inače manje viđenih glumaca, Aleksandra Bogdanovića u ulozi Filipa i Sanje Radišić u ulozi lokalne srpske konobarice.

  Zaključno, valja istaknuti kako se posve solidno prozno djelo, s nešto zanimljivijim detaljima zastupljenima u samoj naraciji, prilikom transponiranja u novi medij susrelo s ozbiljnim poteškoćama. Tako Most na kraju svijeta može poslužiti kao dobar primjer za neku buduću raspravu o složenosti adaptiranja književnoga djela u novi i time posve drugačiji umjetnički svijet, u kojem moraju doći do izražaja vještina i sve osobitosti redateljskoga prosedea.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 1. lipnja 2023.
  

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo