Od distopije do utopije

Subversive Film Festival, 14. – 21. svibnja 2023.: Popratni događaji

  • Subversive festival obuhvaća probrane projekcije u kategoriji dokumentarnog i igranog filma, te posebnih projekcija. Izuzev obilja filma prikazanog na velikom platnu, Subversive već šesnaestu godinu zaredom organizira i brojna popratna događanja koja uključuju umjetničke izložbe, predstavljanje knjiga, diskusije i predavanja, što sadržajno obogaćuje festival ali i stvara prostore susreta koji se inače možda ne bi realizirali, a pridonose kulturnom životu našega grada.

    Ove godine dvije izložbe vezane su uz Subversive festival. Jedna je Danijela Žeželja u galeriji Forum pod nazivom Umjetnik u gladovanju, ciklus koji je nastao za njegovu novu grafičku novelu Kao pas, inspiriranu književnim djelima Franza Kafke. Danijel Žeželj autor je brojnih stripova i ilustracija te osam animiranih filmova. Vizualnom naracijom oslikava složeni svijet koji je često tjeskoban i nadrealan, a u samoj tehnici vrlo ekspresivan. Također je autor ovogodišnjeg vizuala Subversiva. Druga izložba, koja mi se osobno više svidjela, ona je Nike Autor u Muzeju suvremene umjetnosti pod nazivom Crvene šume.

    Nika Autor, Crvene šume

    Iskreno, bilo bi mi žao ne napisati ništa o izložbi autorice koja je svojim radom zaslužila da joj se posveti pozornost. Autorica kombinira fotografiju i kratki film, te kreirajući umjetnu kocku prostor-vrijeme ostvaruje instalaciju koja nas suočava s problematikom migranata.  Izložba preispituje postavljanje žilet-žice 2015. duž granica EU. Za razliku od bodljikave žice koja onemogućava kretanje, žilet-žica napravljena je od pocinčanog čelika s namjerom da sakati i s njom se migranti susreću na svome putovanju u potrazi za boljim životom. Šume tako od geografskih prostora, prostora prirode, postaju politički prostori, jer se u njima nalaze kampovi izbjeglica, čije priče Nika Autor predstavlja kroz kratke filmove. Tisuće ljudi u pokretu izgubilo je živote na žilet-žicama, utapajući se u rijekama, gušeći se u kamionima krijumčara. Primjenjujući filmska izražajna sredstva, Nika Autor pokušava nas potaknuti na empatiju i razumijevanje. Kustosica izložbe Dina Pokrajac i Leila Topić uspoređuju autoričine kratke filmove s formom žurnala, što nije loša paralela s popularnom formom kratkog dokumentarnog filma koji je nekoć sadržavao vijesti i aktualne teme, referirajući se na jugoslavenske filmske žurnale kao dio uobičajene dokumentarne subverzivne i esejističke filmske prakse, koji su bili važan oblik političkog filma. Sama izložba realizirana je kao dio projekta Kinematografije otpora, rezultat je višegodišnje suradnje MSU-a i Subversive festivala. Autoričina izložba posvećena je radom na platnu u obliku pjesme kao sjećanje svim Rahimama, jer se u prosincu 2021. desetogodišnja djevojčica Rahima utopila u rijeci Dragonji prilikom pokušaja prelaska granice između Slovenije i Hrvatske. Na zidovima se nalaze probrane fotografije koje uspostavljaju odnos s atmosferom, temom i motivima prisutnima u kratkim filmovima. Centralni prostor zauzimaju fotografije prikaza bezbrojne rasparene obuće koje će puni smisao zadobiti nakon gledanja jednog od filmova. Slika i riječ upotpunjuju se kod Nike Autor na mentalnoj i emotivnoj razini.

    Kratki film Imam sliku započinje idilom šume, ali nastavak briše svaku idilu i vjerno oslikava okrutnu realnost. U šumi kadrovi brzinski i upečatljivo portretiraju izbjeglice. Nalaze se u šatoru, mijese kruh, kuhaju i objeduju u užasnim uvjetima. Kruh mijese na podu šatora u lavoru. Uz pomoć izjava i intervjua sugovornika putujemo kroz njihova migrantska iskustva i put. Poseban efekt postiže se ekranom unutar ekrana, odnosno kada jedan od njih pokazuje na ekranu mobitela svoju galeriju slika kojom je dokumentirao Balkansku rutu, te ozljede uzrokovane žilet-žicom ili probijanjem kroz šumu. Provokativna je mirnoća kojom sugovornici pričaju o brutalnom i nekorektnom ponašanju policijskih službenika na graničnim prijelazima koji su im nerijetko uzimali mobitele, novce, ruksake i brutalno ih tukli. Na kraju je prikazana šuma s tragovima. Rasparenim cipelama, cipelama preko kojih plaze kukci, cipelama prekrivenima lišćem i blatom, cipelama koje nisu ni cipele nego najjeftinije moguće natikače.

    Kad većina zapadnjaka bježi u šumu kako bi pobjegla od kapitalističkog načina života ili pak kako bi se duhovno uzdigla, potresno je promatrati kako se istovremeno velika količina ljudi skriva u šumi s neizgovorenim pitanjem hoće li preživjeti tu šumu i moći doživjeti pravo na normalan život i sređenu egzistenciju.

    Preko vode do slobode u ispovjednom tonu prati migranta koji je krenuo iz Turske. Dokumentarac ga zatječe u trošnoj i zapuštenoj kući kako kuha kavu u krupnom planu i počinje pričati svoju priču. Svojim postojanjem ruši predrasude kojima se imigranti najčešće etiketiraju kao neobrazovani, prljavi i glupi. Na početku mašta, izražava vlastite stavove, citira Apollinairea, komentira filozofe i osvrće se na politiku trenutnih moćnika Europe. Prošao je svašta – od toga da je slomio nogu i bio u logoru sa slomljenom nogom, do zastrašivanja policijskih službenika i svjedočenja njihovog nasilja. Ni njemu samom nije jasno odakle mu snaga, priznaje kako jedan plus jedan nisu uvijek dva i kako ne možeš ubiti ideju. Kratak film o njemu završava cikličnim kontrastom. Njegova priča zasad ima sretan kraj, jer je uspio doći do Beča. U modernom je stanu, u bijeloj kuhinji, kuha kavu koju voli piti i čiji miris obožava.

    Šuma danju izgleda drugačije nego šuma noću, to mi je palo na pamet nakon što sam još jednom prošla prostorom crne kutije i suočila se s fotografijama Nike Autor. Koracima se krećeš i tražiš objašnjenja za njezin rad. Sva se nalaze na podu. Suočen si sa svojim stopalima u udobnoj obući na sigurnom pod krovom muzeja s uključenom klimom. Pogled ti zapne na sve te fotografije rasparenih cipela, na triptih koji prikazuje ženu, protegnutu žensku ruku uokvirenu krošnjama i žicom i krene niz misli brzinom svjetlosti.

    Ljudi bježe od siromaštva, od režima, ljudi ne bježe zato što im je negdje dobro, ljudi bježe jer su ugroženi. Nika Autor nas suočava s time kako trebamo prestati zaključivati asocijativnim tipom mišljenja koji otkriva naše nezrele strahove, nego kako mišljenje treba zrelo formirati kroz istraživanje, informiranje i komunikaciju. Stoga Crvene šume smatram uspjelim projektom po tom pitanju.

    Subversive forum

    Kao uvod u 16. izdanje Subversivea u MSU Zagreb održalo se predavanje političke filozofkinje Chantal Mouffe uz predstavljanje njezine nove knjige Prema zelenoj demokratskoj revoluciji: lijevi populizam i moć efekta. Chantal Mouffe je politička filozofkinja koja predaje na Westminsterskom univerzitetu u Londonu. Sama i/ili s Ernestom Laclauom potpisala je neke od najutjecajnijih knjiga iz područja političke i socijalne teorije, a njezina nova knjiga u prijevodu Hane Dvornik izašla je u izdanju Multimedijalnog instituta. U novoj knjizi Chantal Mouffe postavlja pitanje što je to što danas mobilizira građane i aktiviste u suvremenim društvenim pokretima, s posebnim osvrtom na ekološke pokrete i prosvjede te koji su afekti odnosno strasti uključene u taj angažman, pogotovo kod mladih. S obzirom na to da autorica ističe puno veću ulogu strasti nego razuma u današnjem političkom angažmanu, nameće se zadatak njihovog preispitivanja i artikulacije u kontekstu današnjeg autoritarnog liberalizma.


    U središtu ovogodišnjeg Subversive foruma, diskurzivnog segmenta Subversive
    Festivala, preispitivanje je utopijskog mišljenja, političko i društveno-kritičko nasljeđe
    Frankfurtske škole i važnost emancipatornih feminističkih praksi i političke edukacije za revolucionarne društvene pokrete. Osim središnje teme – utopijskog mišljenja, Subversive Forum bavio se i nizom srodnih tema, poput ostavštine Frankfurtske škole odnosno kritičke teorije koja je utemeljena prije točno sto godina. Unutar Frankfurtske škole pojam utopije bio je kontinuirano prisutan. Na pitanje je li kritika kritičke teorije danas još upotrebljiva ili je poražena, odgovore će pokušati definirati sljedeći gosti Subversive Foruma: Werner Bonefeld, Stathis Kouvelakis, Alexi Kukuljevic i Ray Brassier. Werner Bonefield trenutno  predaje na Odsjeku za politiku Sveučilišta u Yorku, UK. Svrha kritike kapitalističkog društva je humanizacija društvenih odnosa. Premisa nastojanja humanizacije označava postojanje nehumanih uvjeta. Sve što postoji konkretna su ljudska bića koja integriraju u historijskim nastalim društvenim odnosima kroz koje definiraju i svoju individualnost i društvenost. Kritika političke ekonomije podrazumijeva humanizam kao negativnu kategoriju. Negativni humanizam je sud o egzistenciji i otkriva nemir života kao ne-konceptualni sadržaj kapitalističkih kategorija. Borba kako bi se izbjegla patnja inherentna je konceptu kapitala kao procesa valorizacije živog rada.

    Budući da ne možemo reći što je Čovjek, ne znamo ni što bi Čovjek mogao biti, u društvu u kojem ne vladaju apstrakcije i u kojem Čovjek nije sredstvo nego svrha sam po sebi. Stathis Kouvelakis trenutno živi i radi u Parizu kao neovisni istraživač, iako iza sebe ima iskustvo predavanja političke teorije, i donosi studiju kritičke teorije koja se javlja kao odgovor na uspon nacizma, prikazujući je kroz intelektualne putanje glavnih predstavnika Maxa Horkheimera, Jurgena Habermas i Axela Honnetha. Kouvelakis je mišljenja, ako se poveže s izvornim projektom, da kritička teorija ipak može pomoći oblikovati novu vrstu teorijskog odgovora koji zahtijeva nadolazeća katastrofa suvremenog kapitalizma. Alexi Kukuljevic predaje na Odsjeku za teoriju umjetnosti na Beču a u svom predavanju vrti se oko Beckettovog ne, ukazujući na učinke naše kapitalističke modernosti koji čovjeka kao političku i racionalnu životinju predstavljaju u autodestruktivnosti i odbojnosti samog prema sebi usred ekološke krize zagrijavanja planete, uništavanja uvjeta života kao takvog od strane kapitala, a u kapitalu vidi uzrok planetarne bolesti. Ray Brassier, profesor filozofije na Američkom univerzitetu u Beirutu, upozorava na granice kritičkog pesimizma. Granice kritičkog pesimizma otkrivaju se kada razlikujemo pretpostavke koje postavlja kapital od njegovih zbiljskih pretpostavki, ili logiku vrijednosti od dinamike klasne borbe: kritički pesimizam reificira totalitet tako što izostavlja fantomsku subjektivnost prakse koja generira sablasnu objektivnost vrijednosti.

    Boyan Manchev, Tijana Okić, Frieder-Otto Wof i Sami Khatib iznijeli su svoje analize potencijala utopijske politike, a na pitanje je li danas emancipaciji potrebna utopija, odgovore su ponudili Rastko Močnik i Esther Leslie. Boyan Manchev svojim predavanjem zatvorio je Subversive Forum 2016. U predavanju koristi figure slika poput figura pirata, što je izvrsno jer uspostavlja pristupačnost misli i dijalog. Ponudio je filozofsku mobilizaciju nekoliko ključnih pojmova suvremene epistemologije te ih je sučelio s predsokratovskim razmišljanjem kairosa – kritičkim momentom, točkom vremenskog prevrata, kako bi ispitao njihov emancipatorski potencijal. Zov kairosa je zov svijeta i otvara pitanje postoji li svijet nužnosti. Kairos promatra kao trenutak koji omogućava pomak u realnosti, promjenu, nesvodivu kontingenciju, odakle i priziva taj radikalni pomak.

    Drugu važnu okosnicu Foruma činili su kritički najvažnije publikacije trenutno objavljene u Europi i Hrvatskoj iz područja političke, filozofske i ekonomske misli. Predstavljanje knjiga predvodili su sljedeći autori : Søren Mau i Nijema prinuda, Joseph Vogl i Kapitalizam i resantiman, David Šporer i Konformizam radikalne misli, Stephan Zepke i Glava u zvijezdama i  reizdanje zbirke tekstova Moše Pijadea Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata temelj nove Jugoslavije. Izdvojila bih Stephana Zepkea koji zanimljivo preispituje dominantno mišljenje o znanstvenoj fantastici danas, kao i o utopiji i distopiji i njezinim glavnim elementima. On smatra da SF nije odraz ili projekcija sadašnjosti u budućnost, nego obuhvaća rad i mišljenja kako bi se pojmilo novum, raskid sa sadašnjošću. Čitajući SF s Nietzscheom, Deleuzom i Badioum, Zepke ima cilj formulirati „preludij za filozofiju budućnosti“.

    O mogućim strategijama i praksama ka izgradnji hegemonije suvremenih lijevih pokreta
    govorila je povjesničarka njemačkog i europskog socijalizma Julia Damphouse, dok je
    istraživačica i suosnivačica Nove konfederacije nezavisnih sindikata u Gruziji, Sopo
    Japaridze otvorila pitanje važnosti uključivanja ideja i smjernica marksističkog feminizma
    u stvaranje i djelovanje revolucionarnih pokreta. Zanimljivo je predavanje Sørena Maua pod naslovom Nijema prinuda. Unatoč nerazrješivim kontradikcijama, izrazitoj nestalnosti i žestokom otporu, krizama prožeti kapitalizam odbija nestati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, treba nam bolje shvaćanje povijesno jedinstvenih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, filozof Søren Mau obrazložit će kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života tako što stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.

    Na Subversive Forumu obilježio se i nedavni odlazak dviju važnih figura marksističke
    misli, G. M. Tamása i Michaela Lebowitza, nekadašnjih gostiju festivala koji su ostavili
    neizbrisiv trag u našoj kritičko-teorijskoj zajednici.



    Treći Antikapitalistički seminar u okviru Škole suvremene humanistike, u organizaciji
    Subversive Festivala i portala Slobodni Filozofski, ove godine održao se od 15. do 20.
    svibnja. Kao i seminari prethodnih godina, i ovaj se razvijao kao politička edukacija koja
    otvara prostor za kritičko propitivanje društvenih odnosa, pojmova, ideja i teorija koje
    pridonose promjeni svijeta.

    © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 6. lipnja 2023.

kritike i eseji