Prostori krhkosti, otpora i simbola

Subversive Film Festival, 14. – 21. svibnja 2023.: Dokumentarna konkurencija

  • <em>Sakupljači bilja</em> (<em>Foragers</em>), red. Jumana Manna

    Teme koje su se provlačile kroz kategoriju ovogodišnjeg Subversive film festivala su pitanja koja definiraju i oblikuju našu percepciju humanosti i aktualne problematike u odnosu na socijalno-političke probleme koji obilježavaju naše društvo. Angažirana umjetnost kroz povijest je za sobom uvijek podizala prašinu – od akademskih krugova i intelektualnih rasprava do samih umjetnika, međutim njezino postojanje održalo se kroz valorizaciju onoga što ostavlja iza sebe. Umjetnost će teško promijeniti svijet ali možda može utjecati na pojedinca, a jedan pojedinac uvelike može utjecati na realnost svog prostora i kolektiva zajednice koja ga okružuje. Izbor dokumentarnog filma posebno se posvetio ukazivanju važnosti slobode i ljudskih prava. Promatrao je osjetljive teme kroz različite geografske širine i dužine te različite svjetonazorske prizme, ukazujući na našu krhkost, osebujnost i posebnost kao ljudskih bića. Festival je u fokus stavljao otpor, ali ne na agresivan način nego na konstruktivan način, što osobito dolazi do izražaja u kategoriji dokumentarnog filma – neovisno o temi, referira li se otpor na braću koja se svojim djelovanjem zalažu za zaštitu očuvanja divljih životinja, ili kao otpor pojedinca ili pak zajednice. Možda se i može uvijek nešto učiniti. Globalno, društvo, a posljedično i pojedinac ili obrnuto opterećeno je raznim krizama, ali one kroz otpor i određenu katarzu koja zahtijeva vrijeme i ustrajnost, možda dovede i do razrješenja nekih problema. Utopija je možda proizašla kao umna tvorevina filozofa, ali svaki pojedinac ima pravo na svoju vlastitu utopiju i način života, samo da ne ugrožava i ne narušava prava onog drugog, te mislim kako će svaki pojedinac i nastaviti sanjati ostvarenje vlastite utopije, jer to je nešto fundamentalno ljudsko i ono što nas kao društvo tjera na razvoj. Od distopije do utopije prostire se široko područje….

    Na Subversivu ove godine Retrospektiva je bila posvećena crnom filmu i svemu onome što se o crnom filmu nismo usudili pitati. Pažljivo ju je predstavio Greg de Cuir Jr. (Sweet Sweetback's Badasssess Song, Sambizanga, still/here samo su neki od naslova projekcija). Iako borba za crnačka prava i dalje traje, da je netko krajem šezdesetih rekao koliko će se toga promijeniti, možda mu žitelji onog vremena ne bi povjerovali. Puno brutalnosti i okrutnosti ostalo je zabilježeno na filmskoj vrpci. Umjetnost, pogotovo filmska, ima nevjerojatnu snagu i ekspanziju. Stoga je više nego dobro da ona upozorava i bilježi našu stvarnost te nas suočava s propitivanjem kakvu realnost želimo dalje stvarati. Omaž je bio posvećen Johnu Smithu u dva dijela programa. U kategoriji Posebnih projekcija našao se hvaljeni Prizvan i pozvan, Sjeverni terminal koji mi se osobno jako svidio, Nakon plime i Sve što diše, koji je zasluženo dobio brojne prestižne nagrade i priznanja, te u velikom stilu zatvorio ovogodišnji Subversive kao prava filmska i poetska poslastica. Žiri zavidno stručnih i osebujnih biografija, sastavljen od trojca Nino Kovačić, Peter Grabher i Nina de Vroome, nagradu Wild Dreamer dodijelila je dokumentarnom filmu pod nazivom Sakupljači bilja, a posebno su pohvalili Knit's Island.

    Teško je izdvojiti iz kategorije dokumentarnog filma jer je ovogodišnji izbor bio zanimljiv, ali kada bih to učinila, odlučila bih se za sljedeća ostvarenja: Sakupljače bilja, Na Adamantu i Sedam zima u Teheranu. 

    <em>Sakupljači bilja</em> (<em>Foragers</em>), red. Jumana Manna

    Sakupljači bilja

    Dokumentarac počinje in medias res. Kod subverzivnih tema, postoje one koje se ponavljaju te nažalost otupimo pred njima. U dugom, kompleksnom i zamršenom odnosu Izraela i Palestine... – dovoljno je pročitati ove riječi i pred očima će nam iskrsnuti određene slike, naslovi i sadržaj. Stoga, autorica je izabrala potpuno drugačiji pristup. Inteligentno je pomaknula i inovativno zaoštrila samu temu. Ponekad sukobi i provokacije ne moraju biti otvoreni, ali mogu biti osmišljeni perfidno i suptilno te potpuno legalnim sredstvima ubijati identitet i potiskivati nečiju slobodu.

    Kamera nas vodi u divljinu. Nestvarno divnu prirodu. Prati ljude koji beru samoniklo bilje. Nema naizgled ništa provokativno u tome. Paralelu možemo povući sa skupljanjem kestenja po Sljemenu, branjem medvjeđeg luka u okolici Karlovca ili skupljanjem gljiva u okolici Istre. Ali tada dozirajući, redateljica nas educira informacijama i postavlja okvire kako bi mogli shvatiti konflikt. Naime, zakon u Izraelu zabranjuje branje bilja u svrhu očuvanja flore. Zabranjene biljke pod nazivom 'akkoub i za'atar su biljke koje isključivo Palestinci koriste u svojim jelima. Za'atar je specifična jer se njome puni kruh, te ju možemo okarakterizirati biljkom koja je povezana s identitetom naroda i etničkom pripadnošću. Ljudi koji ih beru i prodaju izlažu se velikoj opasnosti, zato što ih policija motri i privodi bez iznimke. Ljude se izvodi pred sud, neki plaćaju kaznu, a nekima prijeti i zatvor – ovisno o tome koliko su puta prije ulovljeni i pokazuju li kajanje kada izađu pred suca. Ljudska snalažljivost nema granica u pokušajima da sačuva ono što joj je bitno. Prikazano je branje zabranjenog bilja, prodaja, sve do momenta kada se ljudi okupe oko stola i blaguju hranu. Vrhunac u dokumentarcu događa se tijekom intervjua s Izraelcem koji ima plantaže zabranjenih biljaka, dakle uzgaja ih i prodaje. Palestinci to ne mogu raditi jer nemaju osigurana zemljišta, a Izraelci uopće ne konzumiraju niti za'atar ni 'akkoub, ali su počeli eksploatirati situaciju i činiti je ekonomski isplativom. U dokumentarcu neki berači otvoreno govore protiv vlade i tog zakona, ne birajući riječi, dok su drugi oprezniji i umjereniji, ali su složni u tome kako te biljke nisu ugrožene i da ih u prirodi ugrožava izostanak branja i nedostatak podrezivanja, zbog čega se konkretno za'atar manje rasprostranjuje. Dokumentarac je sniman na visoravni Golan, Galileji i Jeruzalemu. Kombinirani su arhivski materijali, fiktivni i dokumentarni kako bi se jasnije predstavila priča koja je bolna i degradirajuća, a široj javnosti potpuno nepoznata. Izmjenjuju se svi mogući kadrovi, čak i oni iz zraka, što je poseban bonus samome filmu.

    <em>Sakupljači bilja</em> (<em>Foragers</em>), red. Jumana Manna

    Autorica Juanna Mana rođena je u New Jersey 1987. Studirala je na Kalifornijskom umjetničkom institutu u Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Oslu. Dokumentarni debi ostvarila je pod nazivom A Magical Subsances Flows Into me, te joj je zapaženi i drugi film – nagrađivani Divlji srodnici.

     Nedavno sam gledala izložbu u Etnografskom muzeju u Zagrebu pod nazivom Lica gladi, koja je u jednom svom dijelu tematizirala korištenje hrane u političke svrhe i prisile, počevši od štrajka glađu do namjernog izgladnjivanja u koncentracijskim logorima. Trenutak kada se ljudi okupe oko stola, obitelj ili prijatelji, nekad i jedno i drugo, gotovo je meditativan i duboko ukorijenjen u nama. Nije samo biološki čin zadovoljenja fizioloških potreba. Ne mora biti označen religijski niti moralno obojen ikakvim značenjem; on je antropološki prisutan s nama kao vrstom otkada smo se odvojili od drugih primata i vezan je uz susret, kulturu razgovora i njegovanje bliskosti. Stoga, iako dokumentarac pršti finom ironijom, prekrasnim kadrovima, pažljivim i ponosnim ljudima, istovremeno je prilično velik horor, jer se užas njime provlači kao svakodnevna nevidljiva nit koju nije moguće lako probaviti.  

    Na Adamantu: Nitko nije savršen

    Subversive film festival šesnaesti put po redu nije mogao biti bolje otvoren nego dokumentarnim filmom Nicolasa Philiberta iz više razloga. Možemo krenuti od samog sadržaja koji se uklapa u ovogodišnji temat Subversive festivala Od distopije do utopije – sve je još uvijek moguće, do činjenice kako smo ovdje suočeni s radom prekaljenog filmskog redatelja čije je djelo nagrađeno Zlatnim medvjedom za najbolji film i nagradom na Berlinaleu.

    <em>Na Adamantu: Nitko nije savršen</em> (<em>Sur l´Adamant</em>), red. Nicolas Philibert

    Nicolas Philibert rođen je 1951. u Nancyju u Francuskoj. Na sveučilištu Grenoble studira filozofiju. Nakon studija, zahvaljujući očevu nagovoru i podršci, posvećuje se filmu. Glas gospodara je njegov prvi dokumentarni prvijenac, snimljen 1978., u kojem deseci šefova vodećih industrijskih grupacija pričaju o kontroli, moći, hijerarhiji, otkrivajući sliku budućeg svijeta u kojem vlada financijski sektor. Nicolas Philibert osamdesetih godina je radio televizijske dokumentarce, no devedesetih godina se definitivno opredjeljuje i usmjerava prema stvaralačkoj formi dugometražnog dokumentarnog igranog filma. Veliki uspjeh bio mu je Biti i imati iz 2001., premijerno prikazan na Cannesu. On je redatelj koji u intervjuima ostavlja dojam čovjeka svjesnog odgovornosti koju donosi kamera u ruci te mogućnosti da se tako približi i otvori čovjeku. Uz odgovornost, prisutna je i želja da uz maksimalno poštovanje čuvajući dostojanstvo drugoga predstavi pojedinca. On sam tvrdi kako ne želi raditi razliku između osobe koja ima psihičke i mentalne probleme do onih koji to nemaju. Također je više puta isticao kako želi srušiti klišeje, jer pacijente s psihičkim problemima često društvo zamišlja kao depresivne, a oni su u stvarnosti vrlo duhoviti i prezentni, svjesni svog stanja. Prije dokumentarca Na Admantu: nitko nije savršen, prethodio je dokumentarac iz 1996. godine pod naslovom Svaka mala stvar, gdje je pomalo razotkrio svoju autorsku okupaciju spomenutom temom filmom snimljenim u psihijatrijskoj ustanovi La Borde. U tom dokumentarnom filmu štićenici u suradnji s mentorima postavljaju dramu i svakodnevno su uključeni u sve aspekte i procese koji su potrebni kako bi se napravila kazališna predstava. Usprkos svemu, lošim danima, kiši, oni u svom naumu uspiju i savladavaju naučene tekstove, plesne korake, izvode muzičke dijelove i usred šume odigraju predstavu.

    Danas, možda više nego ikad prije pitanje mentalnog zdravlja nekako se probilo na vrh egzistencijalne piramide i možemo biti zahvalni što je sve manje i manje tabu-tema. Pred zahtjevima stvarnosti kakvu smo stvorili i u kojoj živimo svakodnevno, nitko nije izuzet od mogućnosti suočavanja s problemima poput napada panike, tjeskobe i depresije, burn outa, mobinga i slično. Od individualnih, naizgled sitnih poteškoća u egzistencijalnom funkcioniranju, sve do onih problema koji odjeknu glasno poput masakra u osnovnoj školi i natjeraju zajednicu da si postavlja mnogobrojna pitanja. Nažalost, postoji i dalje velik opseg popisa kliničkih dijagnoza koje su prilično stigmatizirane i ne pronalaze empatiju i toliko potrebnu podršku unutar društvenih struktura. Stoga treba pozdraviti svako nastojanje koje bi se borilo protiv toga. Pitanje psihičkih problema i mentalnog zdravlja, usprkos svemu, ipak i  dalje ostaje subverzivno u mnogo aspekata. Prihvatljivo je kada se o tome priča generalno, ili u literaturi koja postaje komercijalno isplativa, s brojnim naslovima koji variraju od jeftine self help literature do ozbiljnih ostvarenja, ili se provlače kao tema različitih duhovnih vođa ili su pak zastupljeni u formi različitih video uradaka po internetu – od strane onih koji su preživjeli traume i probleme, do psihijatara. Međutim, postaje li prihvatljivo u praksi? Stvari postaju upitne i osjetljive, postaje problematično kada je riječ o našem članu obitelji, o našem kolegi s posla ili tragediji koja se dogodila zato što nekome nije bila pružena pomoć na vrijeme, ili ako se uopće počne razmišljati na koji način tim ljudima pomoći i raditi na tome da ih se ponovno uključi u socijalne strukture, na koji način pomoći ljudima unutar medicinskog i socijalnog sustava da se na što humaniji način mogu posvetiti radu s pacijentima. Tema dokumentarca je više nego aktualna. Naš um je nositelj naše svijesti, našeg identiteta i duha – koliko je jak, toliko je i neizmjerno krhak. Snimajući Na Adamantu sam autor priznaje kako u početku nije razlikovao korisnike od dušobrižnika, te da mu je bio veliki izazov dolaziti tamo ne znajući što se može dogoditi. S jedne strane želio je sačuvati obzir i privatnost prema tim ljudima, nije poznavao u potpunosti povijesti bolesti svojih protagonista niti je ikada želio uperiti kameru u njih tijekom šizofrenih napada ili nekih ekstremnih situacija. Zahvaljujući pak dobroj pripremi (razgovori s ljudima koje će snimati) i iskustvu, ekipa Nicolasa Philiberta u potpunosti se stopila sa svojim subjektima, te bila prihvaćena od njih i neometano se kretala među njima. Smatram kako je ta duboka suradnja i uvažavanje pridonijelo stvaranju osobite senzibilnosti i kvalitete samog dokumentarca.

    <em>Na Adamantu: Nitko nije savršen</em> (<em>Sur l´Adamant</em>), red. Nicolas Philibert

    Slijedi faktografija vezana uz  ostvarenje: režiju i fotografiju potpisuje Nicolas Philbert, za montažu su zaslužni Janusz Baranek i Nicholas Philibert. za produkciju je zadužen sljedeći niz ljudi: Céline Loiseau, Gilles Sacauto, Miléna Poylo, TS Production, Norio Hatano i Longride. Iz spomenutog niza, očigledno je kako je Nicholas Philibert doista uložio mnogo samog sebe u nastanak filma. Neospornu vrijednost ovog dokumentarnog filma čine i izabrani autorski postupci. Ogoljen je i snimljen bez igranih dijelova, bez animacije, bez kompjuterskih simulacija, bez specijalnih efekata, što odgovara temi koju obrađuje, dok s druge strane sama tema se odmotava i guli u slojevima poput luka i kada najmanje očekuješ postane otvoreno emotivna.

    Budući da je film opterećen posebnom pozornosti, činilo mi se korektnim napraviti dulji uvod kako bi predstavili stanovitu pretpovijest i motivaciju njegova nastajanja. Adamant je brod, unikatan plutajući dnevni centar za skrb smješten na rijeci Seinei, u samom centru Pariza. Stručnjaci koji ga vode odbijaju prihvatiti da je ljudsko biće definirano kroz puki niz kućica na dugačkoj listi formulara s kvačicom ili bez kvačice koje određuju njegovo stanje. Možda su ih tijekom snimanja trebali malo više približiti, napraviti pokoji intervju i s njima kao osobljem kako bi se dobio kompletniji uvid, a ne ih samo usputno loviti u interakciji s korisnicima. Čak i kroz trenutke interakcije nemoguće je ne primijetiti njihovu pažljivost, strpljivost i predanost, pogotovo kod voditelja likovne radionice ili osobe zadužene za kuhinju. To su ljudi koji se ozbiljno opiru i odbijaju dehumanizaciju psihijatrije. Oni svojim psihički raznolikim posjetiteljima pružaju ne samo utočište nego im omogućavaju kombinaciju terapeutskih, edukativnih i kulturnih aktivnosti. Snimateljska ekipa prati korisnike tijekom različitih  aktivnosti i neke od njih nam približava kroz portret, kroz razgovor. Nicolas Philibert je znao reći u izjavama da se može učiniti da je na Adamantu utopija, ali to nije. Riječ je o stvarnoj zajednici ljudi. O malom mikrokozmosu kojeg su uspjeli stvoriti usprkos svemu. Siže dokumentarca je vrlo jednostavan. Bez radikalnih zapleta, radnja mu teče mirno i postojano u suglasju idile broda na rijeci. Usudila bih se reći kako je upravo u suptilnosti smještena moć provokacije. Taj svijet odvija se usred užurbane buke jednog od najvećih europskih gradova, odvija se u borbi za normalnost nečega što većina nas uzima zdravo za gotovo.

    <em>Na Adamantu: Nitko nije savršen</em> (<em>Sur l´Adamant</em>), red. Nicolas Philibert

    Dokumentarac počinje slično kao i njegov prethodnik iz 1996. – dojmljivim pjevačkim nastupom korisnika uz akustičnu gitaru, koji će kasnije u poodmaklim minutama dokumentarca gledatelja protresti iz sjedalica izjavom da se on od svoje osamnaeste godine muči te da bi bez lijekova bio Isus i cvrkutao s pticama ili bi se bacio u Seineu. Intimno se otvara i žena koja progovara o tome kako joj je zbog dijagnoze oduzeto dijete, ali zahvaljujući terapiji i radionicama, stanje joj se popravilo te sada može viđati sina i uz nadgledanje socijalnih radnika održavati kontakt. Zatim, tu je štićenik koji priznaje kako ne želi mrziti druge ljude, kako ga glasovi u glavi tjeraju biti nasilnim, te da se zbog upozorenja policajca kako može dobiti trideset godina za ubojstvo odlučio prepustiti liječenju. Ponekad padaju teška priznanja kako im nedostaju obitelj i prijatelji, ponekad iz situacija izrone frustracije zato što im je sloboda izbora ipak ograničena i na neki način uskraćena. Kontrast intervjuima  su kreativne radionice kojima dominira razigrani naboj i zavidna posvećenost. Nije novost kako umjetnost može imati iscjeliteljski  karakter, ali ovdje je jako izražen njezin terapeutski učinak. Nekima je ona razlog da ostanu pribrani i da se bore.

    Postoji sličnost s dokumentarcem iz 1996. u pristupu i tematskoj preokupaciji; oba prate psihički oboljele osobe, snimana su na relativno izdvojenom mjestu (dvorac okružen šumom i brod na rijeci), što je kinematografski oduvijek potentan izbor, u oba je prisutan pokušaj da se uz pomoć kreativnosti usmjeri život oboljelih i sruše stereotipi o njima. Međutim, u Na Adamantu osjeti se progresivnost i uradak nosi veću dinamičnost i uspješniju montažu.

    Atmosferičnost je postignuta poetičnošću  i simbolikom fotografije, kadrovima koji izlaze iz okvira i daju okvir, kao udah i izdah, u pravovremenom ritmu, kada ispovijed štićenika postaje teška. Tada redatelj radi vješt rez snimanjem okoline: vode, refleksije vode, krošanja, gibanja krošanja ili roleta, podizanja odnosno spuštanja roleta na brodu, kako bi se metaforički najavila mogućnost ponovnog početka i krajeva.

    Oni su kao i mi i nisu kao i mi. Voajerska znatiželja ne popušta tijekom dokumentarca i gledatelju je uskraćen zamor.

    <em>Sedam zima u Teheranu</em> (<em>Sieben Winter in Teheran</em>), red. Steffi Niederzoll

    Sedam zima u Teheranu

    Dokumentarac koji je težak, potresan, zadire u pitanja ženskih i ljudskih prava, na trenutke je nepodnošljiv za gledanje zbog pomisli kako se sve ovo što gledamo iz udobnosti kinodvorane nekome i sada događa. Reyhaneh. Bila je devetnaestogodišnja djevojka, djevojka iz dobre obitelji, kćer, sestra i prijateljica. Bila je studentica arhitekture. Bio je potreban  jedan događaj da joj iz korijena promijeni život i pretvori ga u pakao. Gospodin joj je ponudio posao da mu uredi interijer budućeg ureda. Kada je došla na lokaciju i izašla iz lifta na petom katu, shvatila je da nije riječ o nikakvoj ordinaciji nego privatnom stanu. Bojala se i ostavila vrata otvorena i pokušala biti profesionalna pregledavajući prostor i radeći bilješke, još uvijek vjerujući kako je riječ o poslu. Kada je željela otići, vrata su bila zaključana i osoba koja joj se predstavila kao kirurg, nije htjela otključati vrata i pustiti je van, nego ju je pokušao silovati. Uslijedila je borba i opiranje. Preklinjala ga je da je pusti, preklinjala ga je u ime Boga da je pusti, no on to nije namjeravao. Tada mu je zaprijetila da će ga ubosti nožem kojeg je uočila na kuhinjskom pultu, na što je reagirao ismijavanjem i daljnjim agresivnijim ponašanjem. Probola ga je. Usprkos traumatskom događaju seksualnog zlostavljanja i pokušaju napada, nije je silovao. Pobjegla je.

    Ubrzo je uslijedilo uhićenje i daljnji razvoj događaja koji je gori od ičega što je moguće zamisliti u suvremenom društvu jer je direktan napad na život pojedinca i zajednice s kojom je taj pojedinac povezan, u ovom slučaju Reyhaneh i njezine obitelji. Mjesto radnje je Teheran. Stvari se kompliciraju.

    Pitanje samoobrane, pitanje vrijednosti i zaštite ljudskog života, percepcija žene u drugom kulturnom i vjerskom okružju, pitanje krvne osvete, pitanje pravde, pitanje milosti, pitanje posljedica, pitanje uzroka. Pitanja. Filozofska, politička, vjerska pitanja. Toliko pitanja da ti se zavrti u glavi i ne možeš ostati hladan u funkciji promatrača, ali moraš se zapitati što su sva ta pitanja u usporedbi s ljudskim životom…

    <em>Sedam zima u Teheranu</em> (<em>Sieben Winter in Teheran</em>), red. Steffi NiederzollMožda je najgori trenutak u cijelom dokumentarcu kad mlada djevojka izjavi da bi radije pristala da je siluju nego da je poslije ubiju, jer se samoobrana kod njih očito ne priznaje. Ili je najgori trenutak kada sudac prilikom suđenja upita Reyhaneh zašto umjesto da je probola nožem žrtvu, nije spasila sebe bacivši se kroz prozor. Ili je pak najgori trenutak kada njoj u zatvoru iznude priznanje nakon mučenja pod prijetnjom da će joj zatvoriti i mučiti mlađu četrnaestogodišnju sestru, koju su u stvarnosti i bili uhitili u svrhu zastrašivanja, ali su je isti dan i pustili. Kasnije, tu je grozan moment kada Reyhaneh zove telefonom majku iz zatvora i govori joj – ako kažu da sam se ubila ili predozirala, lažu, jer volim svoj život, nikada se nisam drogirala niti palila kožu cigaretama. Grozno je slušati njezinog oca koji cijelo vrijeme uz očevidno veliku samokontrolu smireno govori o svojoj kćeri koliko je ponosan na nju, na njezinu borbu da zadrži nevinost i dostojanstvo, strašno je kada na kraju u intervju njezin otac izgubi tu smirenost, slomi se i zaplače nakon što izgovori kako je leš njegove kćeri bio prelijep, kako je ona bila prelijepa – više ne znaš što bi mislio o svijetu u kojem živiš. Izrazito je bolno pratiti što je jedna majka doživjela i istovremeno vidjeti kako ljubav prema svom djetetu čovjeku pruža nadljudsku snagu bez granica.

    Stvarna Reyhaneh provela je sedam godina u zatvoru (zapravo u više zatvora zato što su je selili iz ustanove u ustanovu), odakle potječe i naziv dokumentarca. Njezin slučaj je počeo 2007. Kada je zatvorena, obitelji je u početku bio uskraćen posjet kćeri i bilo im je jako teško naći odvjetnika koji bi preuzeo njezin slučaj, zato što ubijeni nije bio kirurg nego pripadnik tajne službe. Stvarna Ryhaneh je bila mučena čim je bila zatvorena, a poslije je dobila trideset udaraca bičem prije početka suđenja. Sam proces suđenja imao je nedosljednosti, te je tijekom suđenja došlo do promjene suca. Obitelj se borila do zadnjeg za njezin život. Gledajući dokumentarac, zaboravi se na trenutke kako priča već ima tragičan kraj, u nadi kako će pobijediti pravda, kako će netko pronaći milosti, kako će se dogoditi čudo, ali ne. Usprkos trudu iranskih i međunarodnih  aktivista za ljudska prava, iranski pravosudni sustav nastavio je navoditi pravo na krvnu osvetu kao neopoziv pravni temelj na smrtnu presudu. Izvršenje smrtne kazne pripalo je sinu žrtve. Pod pritiskom javnosti, Reyhaneh je ponudio mogućnost pomilovanja ako odbaci tvrdnju o pokušaju silovanja, čime je vjerojatno želio spasiti čast pokojnog oca. Reyhaneh nije htjela lagati nakon svega što je prošla. Ostala je dosljedna sebi. Postala je simbolom borbe za ženska prava. Pogubljena je sa samo 26 godina.

    Respektabilan je trud redateljice i scenaristice Steffi Niederzoll u namjeri da autentično predstavi priču one koje više nema, one kojoj su pokušali slomiti glas ali su ga samo oslobodili. Steffi Niederzoll na ovom projektu radila je pet godina i radom na njemu i sama se izložila opasnosti da je zatvore. Zato je sadržaj sniman u tajnosti, a mnogi audio i vizualni materijali su prokrijumčareni preko granice kako bi došli do javnosti. Ovo joj je prvi dugometražni prvijenac. Prije toga je snimala kratke filmove, zapažene na međunarodnim festivalima, ali se prvi put istaknula s nagrađenim srednjemetražnim iz 2008. Lea. Steffi Niedrezoll rođena je 1981., a studirala je audiovizualne medije na Akademiji u Kölnu i na Escuela Internacional de Cine y Televisión u Kubi. Za rad na Sedam zima u Teheranu imala je sljedeće suradnike: Julija Daschner za fotografiju, Nicole Kortlüke za montažu, u produkciji su Knut Losen, Melanie  Andernach, te u koprodukciji: Laurent Lavole, Gilles Sacuto, Miléna Poylo TS Production, Gloria Films, WDR. Također, treba istaknuti rad glumice Zar Amin Ebrahim koju poznajemo iz Svetog pauka – ona svojom interpretacijom oživljava Reyhaneh.

    <em>Sedam zima u Teheranu</em> (<em>Sieben Winter in Teheran</em>), red. Steffi Niederzoll

    Dokumentarac počinje i završava maketom kaznionice. Spominje se kako je Niederzolli ovim uratkom učinila vidljivom nepravdu, definitivno je ukazala na kompleksnu situaciju u represivnom društvu, gdje sloboda egzistira u krhkosti i na nemogućim temeljima, te može biti oduzeta u sekundi na različite načine, što potvrđuju i sudbine ostalih zatvorenica. Od prvih dana prosvjeda u Iranu prisutan je slogan „Žena, život, sloboda“. Utješno je znati kako se Reyhanehina majka nastavila boriti za prava žena i čak je uspjela spasiti neke živote žena i muškaraca. Dobro je što je ovaj dokumentarac snimljen, jer je neupitan doprinos jačanju svijesti, borbi za jednakost i ljudska prava, slobodu govora i izražavanja.

    Riskiram biti brutalna, ali do sada je mnogo radova napravljeno o sličnoj problematici. Zbog ekstremne šokantnosti i goruće aktualnosti, otežano ih je valorizirati u sadašnjem trenutku isključivo kao zasebna i samo kao umjetnička djela. Steffi Niedrerzoolli u svom radu je uspješno kontrolirala progresiju i emotivni naboj priče, te je vrlo pažljivo vladala činjenicama. Usmjeravala ih je na polja koja je željela i kada ih je željela usmjeriti, ali ne gubeći iz fokusa objektivnost. Priču o Reyhaneh iznijela je profesionalno argumentirano, ostavljajući gledatelju prostor da reagira u vlastitoj intimi doživljaja i postavlja si dodatna pitanja. Svakome bih preporučila da pogleda ovaj dokumentarac, iako – kako sam na početku upozorila, on je izrazito težak, mučan, na trenutke nepodnošljiv za gledanje. Svejedno, svakome bih preporučila da pogleda ovaj dokumentarac.

    © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2023.

kritike i eseji