Geometrija svjetla i filmski eseji

32. Dani hrvatskog filma, 15. - 21. svibnja 2023: Glavni natjecateljski program - Eksperimentalni film

• 

  Za Dane hrvatskog filma, 32. po redu, selektor eksperimenta Damir Čučić izabrao je sedam naslova. Pored toga što je odradio spomenuti posao, njegovih je pet naslova – realiziranih u periodu između 2004. i 2010., otvorilo festival prije službenog otvorenja u utorak, drugog dana manifestacije koja se vratila u kino Studentskog centra na Savskoj cesti 25. U odabiru naslova za predprogram pod nazivom Memorija video vrpce pomogao mu je vanjski suradnik MM Centra Ivan Paić. Više od desetljeća stari naslovi – Sky Spirits (2010.), Arabeska (2004.), City Killer (2007.), Lučonoša (2009.), Le petite mort (2007.) – pažljivijem su gledatelju nudili ključ ovogodišnjeg odabira filmova u konkurenciji te ujedno i  profil redateljeve medijske fiziologije. A ona ne bi bila sličnog rakursa da nije dijelio blizak medijski senzibilitet s kolegom snimateljem i redateljem Borisom Poljakom.  

  Inteligentno odabrana mini-retrospektiva fokusirana je na autorovu fascinaciju svjetlom i medijsku transformaciju njezinih učinaka. Primjerice, obrisi šake i prstiju filtrirali su izvor svjetlosti u filmu Lučonoša, ultraljubičasto zračenje sprave za prženje komaraca osnova je šarene geometrije svjetla u naslovu Le petite mort, dočim je vatromet poslužio za animiranje dramatičnih struktura vizualno bliskih akcijskom slikarstvu u naslovu Sky Spirits, pri čemu je nepromijenjen zvuk nebeske pirotehnike bio važan faktor za prepoznavanje izvornog događaja od kojega je medijski eksperiment krenuo. (Doduše, Čučić je prije projekcije napomenuo da su on i kolega Poljak tijekom montaže htjeli pomrsiti matematiku izvornoga zvuka, no ipak su odustali od toga.) Arabeska je također na liniji svjetlosti, doduše one gradske – iz perspektive zagrebačkih tramvaja, a rastakanje slike zbiva se iz dva glavna razloga: brzog prolaza pored gradskih scena, najčešće reklamnih panoa, te ograničenog kadra iz unutrašnjosti tramvajskih kola ili bliskog fokusa na spomenute panoe. (Suradnik na filmu, snimatelj Poljak, inače je majstor bliskog fokusa, ujedno vješti medijski voajer na daljinu, što će razvijati u svojim eksperimentima tipa Splitski akvarel iz 2009., nagrađivani Autofokus iz 2013., Oni samo dolaze i odlaze iz 2017. te aktualni Horror Vacui honoriran glavnom nagradom 32. DHF-a.) Namjerno ili ne, Arabeska je referenca na Gotovčevo (Tomislav) putovanje tramvajskim linijama u šestominutnom eksperimentu Pravac (Stevens–Duke) iz 1964. U naslovu City Killer ili Grad na nišanu svjetlo nije izravni eksperimentalni faktor. No gledajući iz obrnute perspektive nebrojene scene vukovarskih ruševina, uz poneku s bliskim fokusom na snajperski nišan, slobodno se može govoriti o svojevrsnom odsustvu svjetla, o mraku kojim je hrvatski teritorij bio okupiran početkom devedesetih prošloga stoljeća. U tom smislu – obrnute perspektive svjetlosti, poželjno je čitati i Čučićev naopaki završni kadar napuštanja demoliranog urbanog prostora. Slučajno ili ne, spomenuti je kadar referentno mjesto za čitanje njegova ovogodišnjeg odabira festivalskih naslova.

  

  Među odabranima, Nebo ispod nas Marije Crvenković – sastavljen od naopakih veduta Zagreba, nastao je u radionici za umirovljenike. Autorica-seniorka na pragu je osamdesete godine te je posve razumljivo kako se obrnuta jednadžba života u doba Covid–19 pošasti nije maknula od školske dimenzije naopakometrije. S obzirom na stanje eksperimentalne scene u Hrvatskoj, ni potkovaniji se autori ne bi izmakli banalnosti obrnute društvene perspektive. Za to je potrebno šire kreativno iskustvo, čak izvan okvira filmskog medija. Banalne su razglednice i u osnovi eksperimenta na temu turista istoimenog naslova (Turist) Tomislava Šobana. Dvostruke razglednice riječnih putova u istočnoj Slavoniji, u gornjem, srednjem ili donjem redu ekrana trebale bi otkriti nešto novo ili drugačije na tu temu. Međutim, osim toga što je autor crnim četverokutima na početku i kraju filma cenzurirao plovila i ljude u njima, medijski se pothvat s turistima nasukao na isprazno krstarenje mutnom vodom, s dvostrukim fokusom na razgranato drveće i poneku riječnu pticu. Uostalom, turističke su rute, njihovi vinovnici i ponašanje tijekom krstarenja nestimulativan motiv. Mladom bi autoru eventualno, ako već želi eksperimentirati s pošastima turizma, rakurs mogle otvoriti pojedine dionice kritičke teorije konzumerizma u knjizi Društvo spektakla Guy Deborda, pogotovo one koje se odnose na fenomen turizma. (Debord i kolega Gil Wolman bili su pioniri filmskog radikalizma u području antifilma ili antikoncepta po Wolmanu, što je pokretačima i suradnicima GEFF-a bilo manje poznato ili potpuno nepoznato.)

   

  Od kompleksa razglednica nisu pošteđeni ni naslovi ostalih autora u selekciji. Ona je (selekcija) pretežno esejistička, dakle manje eksperimentalna s obzirom na Čučićevu praksu, što je vjerojatno posljedica obrnute filmske perspektive. Obrnute u smislu sve snažnijeg utjecaja igranih i dokumentarnih postupaka na eksperimentalnu scenu. Sakupljači Mije Martinović, Mjesta koja ćemo disati Davora Sanvincentija ili Odsutnost teleprisutnosti Dana Okija putokazi su u tom smjeru. Prva dva naslova diskretne su ekološke studije čovjekova uzurpiranja planeta Zemlje, uz promociju futurističkog senzibiliteta oba autora. Futurističkog u smislu povratka Majci Prirodi u slučaju Sanvincentija ili pak arhiviranja zapuštenih ljudskih lokaliteta po obrascu M. Martinović. Imaginacija prvoga potaknuta je mjestima samoće ili „vječne sadašnjosti“, kako većina autorovih suradnika na daljinu objašnjavaju svoj odnos prema zemaljskoj stvarnosti (R. M. Rilke, H. D. Thoreau, Konfucije, C. Marker, K. Loach …) te je garnirana snimkama rijetkih noćnih predatora – nekoliko risova, usamljene lisice, medvjeda, sove i sokola, kojem posvećuje posebnu pozornost. (U igranom naslovu Kes britanskog redatelja Kena Loacha iz 1969. sokol je figura otklona od opskurnog socijalnog okoliša!) Na početku eseja nečije ruke (redateljeve?) iz zemlje izvlače celuloidnu vrpcu, nakon čega kreće bombardiranje očnog živca, vrlo vjerojatno rezultat zemljanog učinka na istu vrpcu. Zemljana posveta klasičnom filmskom eksperimentu jedna je između dvije kratke mjere tog profila.

  

  Druga je, pred kraj 22-minutnog metra na crno-bijelom kadru risa u kojem, zbog brze izmjene pozitiva i negativa, dramatično pleše dezen na predatorovu krznu. Filmski esej, uvjetno eksperiment, prigušenog je zvuka, što bliže tišini i što dalje od ljudskih figura. Ako se pojavljuju, onda je to više nego pristojna distanca, ne računajući završni kadar u kojem snježni čovjek natovaren granjem ili nečim sličnim ide uzbrdo, vrlo blizu objektiva kamere. Redatelj će njegove kretnje od sekundu ili dvije perpetuirati neko vrijeme – preobrazit će ih u koreografiju blisko prethodnoj plesnoj liniji risova krzna. (Taj se dio također može promatrati u registru eksperimentalnih mjera.) Hrvatsko društvo filmskih kritičara (HDFK) Sanvincentijevu je naslovu dodijelilo nagradu Oktavijan u kategoriji eksperimenta za 2022., dočim mu je na 32. Danima žiri dodijelio priznanje za najbolju montažu. (Smiješna odluka, s obzirom na to da se montažni slučaj temelji na linearnom nizanju razglednica, bez obzira je li riječ o krajolicima ili tri spomenute eksperimentalne mjere.)

  

  Eksperimentalni promašaj ovogodišnjih Dana bez sumnje je Dan Okijev ambiciozni esej o psihološki pogubnoj strani mobilnih uređaja. Kao da se isti (redatelj) ne služi sličnim uređajem u privatnom i profesionalnom poslu. Nemušti filmski hibrid počevši od naslova (Odsutnost teleprisutnosti), redateljeve bezbojne naracije, irelevantne zbog razglabanja opće poznatih dilema – pogotovo zbog izrežirane prijetnje francuskoj umjetnici Sophie Calle koja je u ime umjetnosti poželjela upoznati osobe s liste telefonskih kontakata iz tekice slučajno pronađene na ulici, do analize izraza Azijaca dok se služe mobitelima na fotografijama snimljenima u Seulu i Tokiju; posebno je iritantno bilo razbijanje mobilnog uređaja rukama umjetnice Sandre Sterle, inače J(Oki)ćeve životne partnerice. Splitski je autor izlišnu analizu začinio i kratkim obraćanjem umjetnoj inteligenciji (AI), čak je jednu od suradnica na filmu naveo da u nekoj sobi (vjerojatno hotelskoj) skače po krevetu ne bi li uhvatila signal na svom pametnom uređaju. Dok redateljeva partnerica razbija mobilni ekran, nijedan od njih ne shvaća da se takvim činom ne potkopava stabilnost mobilne mreže. Signal bežične veze je sveprožimajući fenomen kojim se trebalo izravno pozabaviti jer drastično utječe na ljudske jedinke, bez obzira obnašaju li funkciju umjetnika ili neku drugu. Nevidljiva je mreža preduvjet za razvijanje psihotronskog oruđa (čitaj oružja) kojim se bitno utječe na ponašanje pojedinaca i skupina ljudi. To je intrigantnija tema, a ne izrazi korisnika pametnih uređaja ili lamentacija nad starom tehnologijom žičanih veza u telefonskom poslovanju.

  

  Za kraj ostaju dva naslova klasične eksperimentalne konfiguracije, Refrakcije Vladislava Kneževića i Accidental Memory Fields Krunoslava Ptičara. Oba su u mjeri školskih vježbi, pogotovo drugospomenuti, koji od nađenog (čitaj posuđenog) filmskog materijala radi svojevrsnu posvetu Čučićevoj svjetlosnoj matematici. S tom razlikom što je Ptičareva geometrija šumova i crno-bijele svjetlosti posve linearna, pa na taj način može trajati par minuta ili unedogled. Kneževićeve su razglednice – mora, hridi, sunca i sazviježđa – također monokromne, s tom razlikom što ruiniranje statičnih prizora kemijskim procesima i kracerima, ima labilnu narativnu liniju, dramatično uzlaznu i silaznu. Redatelj i suradnici animiraju fotografije ruke koja baca kocke, nastavljaju s robusnim morskim prizorima, izazivaju morske oluje, čak u nekom trenutku sugeriraju mogući brodolom, animiraju prizore plamena, neko pero puzi po ekranu gore i dolje, iz svih smjerova po njemu (ekranu) pulsira ruka sa stisnutom šakom, te na koncu apstraktni film labave naracije završava uobičajeno – prizorima noćnog neba i sunca (ili mjeseca?), dakle u kozmičkoj mjeri. Lom nebeske svjetlosti na kraju eksperimenta, slučajno ili ne, na liniji je Čučićeve (selektorove) fascinacije svjetlom. Unatoč nabrojenoga, Refrakcije su tek vježba ili priprema za potentniji naslov, odnosno – eksperiment s dodanom vrijednošću.

  
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2023.

Piše:

Željko
Kipke