Rat kao nadtema koja duboko isprepliće književno i filmsko tkivo 21. stoljeća

Hrvatska književnost i film: Josip Mlakić (Bugojno, 25. siječnja 1964.) hrvatski književnik i scenarist iz Bosne i Hercegovine

• 

  Rat i društveno-psihološke posljedice rata u Bosni i Hercegovini trajna su tematsko-motivska okupacija bosansko-hercegovačkoga i hrvatskoga književnika i scenarista, Josipa Mlakića. Dolazi to najprije do izražaja u njegovim kratkim romanima Kad magle stanu iz 2000. i Živi i mrtvi iz 2002. godine, a potom i u djelima Čuvari mostova 2004., Psi i klaunovi iz 2006., Ljudi koji su sadili drveće iz 2010., te u Svježe obojeno iz 2014. godine. U kasnijim romana, zaokupljujući se povijesnom i biblijskom problematikom, širi raspon tema, a što najbolje dolazi do izražaja u djelima Tragom zmijske košuljice iz 2007., Evanđelje po Barabi 2019., te Na Vrbasu tekija 2021. godine. Posebnu pažnju kritike i publike dobili su njegovi nagrađivani kriminalistički romani, npr. Božji gnjev iz 2015., Majstorović i Margarita 2016., Skica u ledu i Crni gavran i bijele vrane iz 2018. godine, dok se u romanima Planet Freidman 2012., O zlatu, ljudima i psima iz 2020., te Druga Noina arka iz 2022. godine, okreće distopijskoj problematici i opisima postapokaliptičnih svjetova.U svojoj raspravi Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakića i Dežulovića autor Nebojša Lujanović ističe kako veliki broj suvremenih hrvatskih i bosanskih autora govori o krizi identiteta i njegovoj nestabilnosti. Razlozi zbog kojih izvorišta ove problematike valja tražiti u upravo u spomenutim zemljama, a ne u primjerice državama zapadne Europe, leže u činjenici da se zbog društveno-političkih okolnosti na ostalim područjima djelatnosti paradoksalno pokušao nametnuti koncept identiteta kao trajne i nepromjenjive kategorije (Lujanović 2010, str. 282).

  Naravno, književnost i umjetnost uopće bilo kojega razdoblja uvijek na neki način, u nekoj mjeri i s nekom svrhom aktualiziraju, podvlače, tematiziraju, propituju problematiku identiteta. Neovisno o tome radi li se o identitetu nacije, identitetu sebstva, identitetu umjetnosti same, kulture ili neke subkulturne grupacije, i neovisno o tome shvaćamo li ovaj koncept kao čvrstu, umjetnu formu, ili, pak, kao nešto nestabilno, nešto što je ovisno o načinu i kutu gledanja sklono  iskliznuću i konstantnoj rekonceptualizaciji, činjenica jest da se gotovo svaki analitički pogled na književnost, kao i na film gotovo uvijek dotiče i ovoga pitanja.

  Suvremena književnost i suvremeni film temu identiteta provlače sukladno postmodernističkom konceptu u kontekstu kojega ga nikako ne možemo shvatiti kao jedinstveni i čvrsti konstrukt, upravo suprotno, njegova je struktura načeta i razlomljena, fragmentirana i heterogena. No, tematiziranje identiteta u hrvatskoj suvremenoj književnosti i filmu osobito je aktualno i dodatno podcrtano Domovinskim ratom koji se pojavljuje bilo eksplicite bilo implicite kao mjesto susretišta velike većine domaćih književnih i filmskih ostvarenja. Čak i u slučaju o filmskih adaptacija književnih djela nastalih prije, odnosno koncem šezdesetih i tijekom osamdesetih godina 20. st., dramaturškim intervencijama redatelji nerijetko nastoje apostrofirati upravo navedenu problematiku koja onda dolazi osobito do izražaja u oblikovanju karaktera, upravljanju odnosima među likovima, predstavljanju društveno-političke atmosfere, opisima stanja likova, oblikovanju temeljnih prostorno-vremenskih okvira unutar kojih se odvija filmska radnja i sl.

  Tako Domovinski rat postaje svojevrsna nadtema koja duboko isprepliće književno i filmsko tkivo 21. stoljeća pa kao što u kontekstu književnosti govorimo o hrvatskom ratnom pismu kao izuzetno velikom ogranku koji stilski, tematski i žanrovski okuplja čitav niz autora i djela, tako je isto moguće govoriti i o hrvatskom ratnom filmu kao posebnom, ali značajnom ogranku nacionalne kinematografije 21. st. U tom se smislu kao jedna od temeljnih karakteristika hrvatske ratne proze, a koja se onda jednako može primijeniti i na film, pojavljuje spoznaja da se rat uselio u totalitarne estetike koje polaze od premise da je umjetnost zapravo oružje u borbi protiv neprijatelja, odnosno izdajnika (Kalafatić 2017, str. 23). Mlakić ovu situaciju iznimno dobro poznaje pa gradi prepoznatljivo narativno tkivo, klaustrofobične i skučene prostore, depresivne likove i krajnje destabilizirane odnose među njima. Primjetno je to u antiratnom filmu iz 2007. godine, Živi i mrtvi, ali i u filmu nastalom prema zbirci petnaest neomeđenih pripovijetki iz 2011. godine Mrtve ribe plivaju na leđima, a kojega je 2017. godine režirao jednako kao i prethodno spomenuti film Kristijan Milić, i to uz scenarističke intervencije samoga Mlakića. Promjena naslova, spomenimo tek uzgred, aludira na istoimeni britanski krimić kojega je 2005. godine režirao Charley Stadler s Robertom Carlyleom i Garyjem Oldmanom i Anouskom Bolston Lee u glavnim ulogama. Jednako tako, i u samom scenariju Mlakić je unio reference na poznate filmove Sedmi pečat, Nema zemlje za starce i Razgovaraj s njom.  

  

  Ono po čemu film Mrtve ribe (2017) može zaokupiti pažnju u domaćoj kinematografiji jest upravo specifičnost književnoga predloška, bez obzira što filmovi snimani prema ciklusima priča u postmodernoj kinematografiji nisu novost (npr. Altmanov Short Cuts, Matanićev Kino Lika, Almodarova Julieta i Neke žene Kelly Reichardt). Međutim, redateljsko-scenaristički dvojac nije se osobito trudio vezivati dramaturške linije. Tako veliki broj likova i međusobno isprepletene priče imaju ishodište u početnom motivu, samoubojstvu lokalnog pjesnika i bivšeg profesora. Zanimljivost je, nadalje, u odvajanju od mračnoga ugođaja, a izmjena dugih i kratkih kadrova doprinosi ritmičnosti, dok crno-bijela tehnika nije usmjerena stvaranju polariteta između „nas“ i „njih“ bilo u političkom, religijskom ili nekom drugom smislu, nego je prije iskorištena za stvaranje jedinstvene atmosfere koja pridonosi, kako to dobro primjećuje Njegić, stvaranju specifičnoga spoja ratne akcije i alegoričnoga horora kojima Mlakić i Milić pretvaraju ovo djelo u specifičnu meditativnu postratnu dramu (Njegić).

  Ratna ili bolje kazati antiratna tematika specifikum je Mlakićeva proznog i scenarističkog stvaralaštva kojim uporno poziva na osvješćivanje na vlastito. U njegovom djelu, književnom i filmskom, najbolje se ocrtava spoznaja kako onaj prethodno spomenuti umjetni identitet jednostavno ima rok trajanja, kako je riječ o tvorbi koja je već u samom trenutku stvaranja osuđena na raspuknuće. U Hrvatskoj, a slična je situacija po tom pitanju s većinom postjugoslovenskih zemalja, u godinama pred rat i onda tijekom samoga rata, ulazimo u fazu rekonstrukcije prethodno umjetno stvorenoga koncepta identiteta. U kojoj će se mjeri ta rekonstrukcija po završetku rata uspješno realizirati, tema je neke druge rasprave, no činjenica jest da slom socijalizma, rat i s njim povezana nacionalna mobilizacija, migracije stanovništva iz ratom ugroženih područja u gradove – stvaraju preduvjet za protuudar ruralne kulture. Nacionalni se identitet počinje izražavati kroz tamburašku glazbu, povratak folku… (Budak 2010, citirano u Kalafatić 2017, str. 13).

  
  
  Taj sudar urbanog i ruralnog koji je umnogome pridonio propadanju jednoga identiteta i kojega su posljedice u hrvatskom društvu još i danas izuzetno aktualne, provlači i Mlakić u djelu Čuvari mostova, odnosno u filmu Most na kraju svijeta iz 2014. godine i u režiji Branka Ištvančića. Smještajući priču u poratnu ruralnu Hrvatsku i stavljajući naglasak na povratak Srba u svoje kuće nastanjene Hrvatima, Mlakić i Ištvančić stvaraju napeti i višeslojni krimić, svojevrsni whodunit smješten u precizni socijalni kontekst (Pavičić). Dominacijom nešto dužih kadrova, dakako, Ištvančić je mnogo izgubio na ritmu pa pojedine scene katkada djeluju kao ne baš spretno ispreplitanje s književnim predloškom. No, činjenica jest da je ovim postupkom režija stavila naglasak na oslikavanje atmosfere, na ugođajne scene, nastojeći na taj način naglasiti višeslojnost likova i situacija.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 3. svibnja 2023. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo