Izrazita svijest o žanru i susprezanje od političkoga, ideološkoga ili moralističkoga prizvuka

Hrvatska književnost i film: Goran Tribuson (Bjelovar, 6. kolovoza, 1948.), hrvatski akademik, prozaist, filmski i televizijski scenarist (1. dio)

• 

  Jedan od hrvatskih književnika čije se ime najčešće veže uz film zasigurno jest Goran Tribuson, autor s najviše stvarnih afiniteta za film, magistar filmologije, filmofil i autor proze koja je po svojoj strukturi, načinu oblikovanja likova i dijaloga, stilskim karakteristikama i uopće po atmosferi koju stvara svojim izričajem, iznimno bliska filmu. Osobine njegova književnoga glasa, kako ističe Pavešković, mogu se svesti na uvjerljivu, razvijenu fabulu, rečenicu koja se koncentrira u prvom redu na učinkovito izlaganje priče, „ekonomiju spisateljske energije usmjerene neprekidnom održavanju narativne dinamike“ (Pavešković 2004, citirano u Pavešković 2018, str. 378). Tribuson je u književnoj kritici poznat kao autor koji „majstorski konstruira zaplet, kao prozni pisac služi se filmičnim rezovima, narativnim sažimanjima karakterističnim za filmsko pripovijedanje“ (Pavešković 2018, str. 378). Stoga nije za čuditi se što pripada onoj skupini autora za koju smo detektirali kako je upravo prema njihovim književnim predlošcima i snimljen najveći broj filmova u razdoblju kojega ovom knjigom želimo predstaviti.

  Kratke priče počeo je objavljivati početkom sedamdesetih godina 20. st., u njima dolazi do izražaja zanimanje za okultno, sotonizam, fantazmagoriju, mitologiju i sl., što ga svrstava u krug autora hrvatske fantastične književnosti. U kasnijem radu odvaja se od fantastike, no i dalje se orijentira prema srednjoeuropskoj ikonografiji i okultnom, a što posebice dolazi do izražaja u romanima Snijeg u Heidelbergu iz 1980. te Čuješ li nas, Frido Štern godinu poslije. Godine 1982. objavljuje Ruski rulet koji predstavlja svojevrsni prijelaz iz fantastike prema popularnom, žanrovskom romanu. Još je jedna zanimljiva faza u Tribusonovu stvaralaštvu, ona koja nastupa romanima Polagana predaja iz 1984, Legija stranaca, 1985, Povijest pornografije 1988. godine, koji pripadaju skupini autobiografskih, generacijskih romana. U navedenim djelima autor traga za osobnim i generacijskim identitetom te se posebno usredotočuje na popularnu kulturu, vješto implementira razmišljanja o glazbi, posebice onoj iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st., te apostrofira njezin značaj u  odrastanju, identifikaciji i uopće u stvaranju svjetonazora mladog intelektualaca. Nadalje, romani Zavirivanje iz 1985, Made in U.S.A. i Uzvratni susret iz 1986, Siva zona 1989, Dublja strana zaljeva 1991, Noćna smjena 1996, Bijesne lisice 2000, Gorka čokolada 2004, Susjed u nevolji i Propali krugovi 2014. te Sestrica s jezera 2015. godine – pripadaju seriji kriminalističkih romana u kojima predstavlja, ali i kritizira hrvatsku socijalnu zbilju. Zanimanje za društveni život prigradskih naselja, za životne sudbine posve običnih ljudi, tematske su okosnice romana Klub obožavatelja 2001, Kuća u kojoj stanuje vrag 2006, Divlja plaža 2008, dok u romanima iz 2010. godine Zbirka otrova i Otac od bronce iz 2019. godine oslikava noviju hrvatsku povijest u kontekstu osobnih povijesti.

  Osvrt na Tribusonovo književno stvaralaštvo, kao i osvrt na filmove koji su snimljeni na temelju njegovih književnih predložaka i scenarija, ne može se u potpunosti iznijeti u izuzeću književne i filmske kritike. I tu ulazimo u zanimljivo područje rasprave. Jer, Tribusona književnika osobito, ali i filmove nastale prema njegovom literarnom stvaralaštvu, publika voli, a što zapravo nije slučaj kritike. Pavešković tako navodi kako je taj odnos kritike i književnika možda najbolje dijagnosticirao V. Visković, ističući kako „Tribuson doista nije nikad imao previše sreće s kritikom. U doba kada je pisao fantastiku, kritičari su ga napadali kao „borhesovca koji je izgubio svaku vezu sa stvarnošću“ i bavi se isključivo recikliranjem zakučastih simbola preuzetih iz raznih ezoteričkih doktrina (…) A sada, kad je radikalno izmijenio poetiku, usidrivši se najzad u stvarnost (…) sada dakle takvom Tribusonu kritičari opet prigovaraju da je previše plošan, naivan, bez dubine i pravih umjetničkih ambicija…“ (Visković 1998., citirano u Pavešković 2018, str. 374).

  

  Sličnoga je stava i filmska kritika, pa tako primjerice Jurica Pavičić ističe kako kao scenarist i adaptirani autor, uz iznimku scenarija za Crvenu prašinu, i nije imao osobite sreće. Nastavlja pritom kako su „većina njegovih filmskih izleta“ kao što su Polagana predaja i Srce nije u modi ispali na koncu krivi spoj, a taj dojam djelomice ostavlja i film Ne dao bog većeg zla, te osobito film Potonulo groblje (Pavičić). Unatoč, naime, ovim nekad manje, nekad više negativno osjenčanim mišljenjima kritike, Tribusonovo je jedno od ipak istaknutijih imena, između ostaloga, i hrvatske kinematografije, a po broju filmova snimljenih prema literarnom stvaralaštvu zasigurno predstavlja središnje mjesto nacionalne kinematografije 21. stoljeća. Stoga se činjenica kako je Tribusonovo pisanje zapravo carstvo mogućnosti, kako je riječ o autoru koji ima izrazitu svijest o žanru i koji je uvijek, prema latinskoj varietas delectat isticao pravo na mijenu kao bitnu odrednicu svojega stvaralaštva, zapravo pretače i na filmske adaptacije njegove književnosti (Nemec 2003, str. 319). I u filmu, baš kao i u književnosti, iskače ona njemu svojstvena poligrafičnost, susprezanje od bilo kakve tendencioznosti, političkoga, ideološkoga ili moralističkoga prizvuka (isto).

  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 14. travnja 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo