Smrt kao bit čovjekova postojanja

Hrvatska književnost i film: Josip Mlakić, Živi i mrtvi, red. Kristijan Milić, 2007.

  • <em>Živi i mrtvi</em>, red. Kristijan Milić, 2007.

    Završetak romana simbolički obilježava sukob jedne i druge strane, života i smrti, ovozemaljskog, objektivnoga, racionalnoga i onostranog, subjektivnog, iracionalnog, čime se – osim poništavanja granica, na prvi pogled ne dobivaju jasni i konkretni odgovori. Međutim, važno je ovdje primijetiti kako i Mlakić i Milić kroz ispreplitanje dviju priča, kroz sukob ovozemaljskog i onozemaljskog aktualiziraju revolucionarno djelovanje koje pretendira univerzalnoj slobodi. Jer, smrt u takvim okolnostima nema nikakve važnosti, ona postaje ostvarenje slobode i očitovanje činjenice kako je takva sloboda u svojoj suštini zapravo idealna. Nastavimo li tragom Blanchotovih misli, zaključujemo kako Mlakić i Milić zapravo pristupaju smrti kao mogućnosti koja u ljudskoj perspektivi ne predstavlja nešto što je dano, nego nešto što treba postići. „Ona je zadatak koji treba prihvatiti aktivno (…) čovjek umire, što je po sebi ništa, ali čovjek „jest“ počevši od svoje smrti“ (Blanchot, citirano u Božić Blanuša 2010, str. 8). Smrti se, kao kategoriji koja tako duboko prožima i roman i ekranizaciju, pristupa kao nečemu što je najvlastitije, što individua posjeduje i što je kao takvo naprosto moguće.

    Autori tako vješto izbjegavaju popularizaciju smrti, a u koju bi posebice s obzirom na tematiku djela, vrlo lako mogli upasti. Tematiziranja ratnih strahota i stradanja nerijetko u umjetnosti iskliznu u masovni proizvod, pretvarajući smrt u beznačajan i banalni događaj. Mlakić i Milić pak u smrti vide razlog zbog kojega čovjek jest čovjek; smrt nije presuda na koju smo svi trenutkom rođenja osuđeni i koja kao hladna činjenica konstantno oduzima životu apsolutnu slobodu. Upravo suprotno – život jest upravo zahvaljujući smrti, i pritom može biti nemilosrdan, apsurdan, ali i smiješan. Ujedno, on je i konstantan; isprepliće se i reproducira iz prošlosti prema budućnosti, što je u filmu prikazano vještom, mirnom kamerom Mirka Pivčevića i Dragana Markovića, kojom se na sugestivan način odaje dojam trajanja i ponavljanja. Naime, u prelascima između vremenskih razina nama oštrih rezova, nego se formalni i sadržajni elementi jedne razine gotovo neprekinuto nastavljaju na drugoj. „Ponekad su rezovi koji označavaju takvu promjenu razina štoviše tako montirani da dolazi do simulirane situacije snimak-protusnimak, neke vrste komunikacije između prošlosti i sadašnjosti“ (Šošić 2009). Na taj se način sugerira pripovjedni postupak koji je sklon ponavljanju, kao nešto što se vrlo lako može ponovno dogoditi, ili jednostavno, nastaviti događati. Potom, redukcija svjetla, „približavanje planova i zatamnjivanjem popraćeno smanjivanje skupine vojnika sugerira razinu intimnosti i tjeskobe koja spaja američki žanrovski (akcijski) cinizam s europskim pasivnim pesimizmom“ (Gilić 2011, str. 148).

    <em>Živi i mrtvi</em>, red. Kristijan Milić, 2007.

    Spomenuta dominacija tamnih tonova u kombinaciji s dugim kadrovima govori u prilog činjenici kako se cjelokupna filmska radnja odvija u nekom prostoru između, između onda i sada, ovoga i onoga, ja i drugoga, što u konačnici sugerira prisustvo gotovo nadrealnoga momenta. Na ovome mjestu, upravo u filmskoj adaptaciji, dolazi do puknuća onoga klasično shvaćenoga funkcioniranja strukture, pa premda roman – kako smo već istaknuli, ne posjeduje tipične postmodernističke tendencije, ekranizacija ipak pokazuje iskorak u tom smislu. „Odnosom prema filmskoj tradiciji i naslanjanjem na obrasce „trivijalnih“, u hrvatskom filmu nikada potpuno prihvaćenih žanrovskih orijentacija, upisuje se i u ne tako velik popis redatelja koji razrađuju neku vrstu postmodernističke poetike“ (Gilić 2011, str. 149). Film se bitno razlikuje, kako dobro primjećuje Gilić, od tipične regionalne tradicije u obradi ratne tematike – bilo u smislu rata u Bosni i Hercegovini, bilo u kontekstu partizanskoga filma. Hrvati doduše jesu glavna tema, no ni u jednom trenutku ne nailazimo na naglašavanje klišeja bilo koje vrste, čime Milić pokazuje slojevitost vlastitoga rukopisa i otklon prema jednom od značajnijih predstavnika autorske koncepta koji bitno određuje karakteristike njegove poetike.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 9. svibnja 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji