Propitivanje fenomena smrti

Hrvatska književnost i film: Josip Mlakić, Živi i mrtvi, red. Kristijan Milić, 2007. (1. dio)

• Zaokupljenost društveno-političkom zbiljom, aktualizacija ratnoga trenutka i prikaz atmosfere stradanja, smrti i straha – bilo implicitno bilo eksplicitno, temeljna su problemska područja koja okupljaju nagrađivane filmove nastale prema književnim predlošcima. Slučaj je to i proze Josipa Mlakića objavljene 2002. godine, Živi i mrtvi, no s razlikom što u odnosu na prethodno predstavljeni roman i filmsku ekranizaciju, ovo djelo uistinu i pripada onom krugu djela za koje se u literaturi uvriježio termin ratna proza ili ratno pismo. Navedeno možda i nije za čuditi se prisjetimo li se Mlakićeva intervjua za politički tjednik Nacional iz 2020. godine u kojem ističe: „… ne postoji ništa u mojem životu što me odredilo u tolikoj mjeri kao rat. A svaki pisac treba u principu pisati o onome što najbolje poznaje. Naravno, to ne znači da je književna imaginacija nevažna. Ali i ona, kao takva, mora počivati na određenim temeljima. U mojem slučaju to je rat i poratna svakodnevnica, bez obzira na moje česte „izlete“ u prošlost. Ili budućnost (…) Osnovni princip kojim se rukovodim prilikom pisanja o ratu je taj da to nužno mora biti antiratna literatura. Ali to ne smije biti eksplicitno, pamfletsko, već taj suspens gradim preko ljudskih drama, da je što manje vidljiv, i da taj efekt po mogućnosti kulminira u završnici romana“.

  Činjenica jest da je u kontekstu ekranizacija Mlakićeve proze najveće pohvale dobio upravo ovaj ambiciozan žanrovski film opisan kao, upozorava Njegić u Slobodnoj Dalmaciji, krajnje jedinstven pa i izvanredan spoj ratne akcionosti Waltera Hilla i alegoričnoga horora Georgea Romera, ali i istoočnoazijske (japanske i južnokorejske) koncepcije žanrovskog filma (Gilić 2011, str. 148) pa mu se pravom i pripisuje zasluga što je umrtvljeni žanrovski film unutar hrvatske kinematografije barem nakratko oživio. Roman Živi i mrtvi tematizira, dakle, rat u Bosni i Hercegovini te se paralelno prate dvije ratne situacije u kojima se zatječu Tomo, pripadnik HVO-a koji se 1993. godine s grupicom braće po oružju probija kroz brojne zasjede Armije BiH i njegov djed Martin, pripadnik domobranske vojske, koji 1943. godine u Bosni, u društvu nekolicine ustaša i domobrana pokušava probiti partizanski obruč. „Stavljanjem djeda i unuka u istu ratnu situaciju, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstven prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca, Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako „niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići.“[2] Međutim, Mlakićev narativ ne ulazi u puku politizaciju i ideologizaciju, izbjegava odabrati stranu, čime pokazuje kako nastoji dublje zaći u problematiku ratne tematike. Bolje kazati, ratni događaji pojavljuju se kao podloga za propitivanje fenomena smrti, dotiče se gotovo metafizičkoga elementa, pa „ratno stanje postaje primjer krajnje situacije ljudskog egzistiranja, one u kojoj su životne potrebe svedene tek na jednu – potrebu preživljavanja“ (Anđelković).

  Uvodnim rečenicama romana: „Svi smo mrtvi, samo se redom sahranjujemo“, Mlakić uspostavlja citatnu vezu s Ivom Andrićem, pa na temeljima njegove filozofije tematski i motivski gradi svoj rukopis. Tema smrti prožima oba sloja romana – ovozemaljski i onaj nad ili onozemaljski, konstantno nas podsjećajući kako je smrt – a takvoga je stava bio i sam Andrić, pojava uz koju se živi, s kojom se živi, te usprkos kojoj živimo (Korać 1989, citirano u Lujanović 2015, str. 122). Atmosfera stalne neizvjesnosti, napetosti, skrivanje, uz radnju koja se pretežito odvija tijekom noći, u temelju su Mlakićeva narativa kojemu je konačno cilj držati čitatelja u neizvjesnosti. Likovi u romanu, a dolazi do izražaja to i u filmskoj adaptaciji, kreću se ususret smrti, a to njihovo kretanje prožeto je s jedne strahom i neizvjesnošću, a s druge humorom i ironijom. Radi se zapravo o kretanju koje je, u Blanchotovu smislu, revolucionarno kretanje, kretanje od ničega prema svemu, čime se evocira apsolutna sloboda sukladno kojoj nitko nema pravo na svoj život, „na svoju izdvojenu i fizički različitu egzistenciju“ (Blanchot, citirano u Božić Blanuša 2010, str. 5).

  

  Iako su Živi i mrtvi u strukturalnom smislu nešto klasičnije djelo koje izbjegava tipičnu postmodernističku fragmentiranost, valja primijetiti kako Mlakić, ali i u filmskoj adaptaciji i redatelj Kristijan Milić, kreiraju likove koji izlaze iz okvira nekih tipičnih određenja, čija bi motiviranost i psihološka profiliranost bili podatni za jednostavno književnoteorijsko objašnjenje. O likovima zapravo saznajemo vrlo malo detalja; njihove su priče važne samo s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze. Povezuje ih, dakako, motiv smrti pa su njihovi postupci i komunikacijski obrasci prikaz različitih odnosa spram smrti, i to bilo da su individualizirani kao u primjeru Tomina (Filip Šovagović) zatvaranja u sjećanje, Robeova (Borko Perić) paralizirajućeg straha ili Vijalijeve ironije (Velibor Topić), bilo da je taj odnos prikazan namjerno plošno i humoristično kao što je to slučaj kod nekih drugih likova (Anđelković). Mlakić i Milić, dakle, grade paralelnu priču – Tomina sjećanja poveznica su s djedovom pričom koji se na istom mjestu, kako smo već prethodno naglasili, borio u Drugom svjetskom ratu, čime se nastoji apostrofirati kako se smrt javlja kao konstanta naspram prolaznosti čovjekova života.

  „Iako je nazočnost smrti najočitija u ratu, svijest o njoj prisutna je neprestano, a traženje odgovora često zadire u sferu onostranog, iracionalnog, koje se u romanu javlja kroz različite motive, sežući od drevnih vjerovanja do vizija koje imaju likovi“ (Anđelković). Mjesto na kojem se susreću Toma i njegov djed, mjesto je dvoznačnosti, „ni potpuno unutarnje ni potpuno izvanjsko, ali oboje odjednom“ (Božić Blanuša 2010, str. 10.). Jer, čovjeku je svojstvena povezanost sa stvarima i njegovim okruženjem koje interiorizira pa samim time stvarnost koja ga okružuje transformira se, postaje dijelom njegove unutrašnjosti. Na taj način ova dva lika daju na raspolaganje vlastite stvari i vlastiti prostor, a mjesto ratnih strahota postaje zajedničko unutarnje ne samo svakoga sudionika ili svjedoka ovih dvaju ratova, nego i svakog budućega koji je, kako nas povijest nažalost uči, neminovan.

  

  Međutim, na ovome mjestu valja primijetiti još jednu činjenicu. Istaknuli smo kako Mlakić, a dolazi to do izražaja i u Milićevoj interpretaciji, ne zapada u tipične klišeje propitivanja političko-ideoloških tema, te se odmiče od bilo kakve mogućnosti zauzimanja strana. S druge strane, ne možemo ne zamijetiti odsustvo ženske misli, pa nam se samo po sebi nameće pitanje – ne misle li valjda autori kako je rat, smrt, strahota, život samo nešto što pripada muškoj participaciji u svijetu? Jer, ako to jest tako, tada je kritika uvidjevši u djelu odmak od tipične politizacije situacije na ovim našim prostorima napravila ogromnu pogrešku. Pitanje roda i spola itekako je političko pitanje, a izuzimanje ženskoga spola/roda iz ove priče potencijalno nosi snažnu poruku prema kojoj se nismo ni malo odmakli, dapače, još smo dublje upali u gotovo šovinistički, ali svakako onaj tradicionalni patrijarhalni obrazac svojstven našoj kulturi u kojoj se samo muško može ili smije nositi s ozbiljnim pitanjima.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 22. travnja 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  

Piše:

Iva Rosanda
Žigo