Izvrstan prikaz vedrog, dinamičnog i pomaknutog dječjeg svijeta

Dnevnik Pauline P., red. Neven Hitrec, Hrvatska, 2022.

• 

  Kad je 2000. godine Sanja Polak prvi put objavila svoj ultrapopularni dječji roman Dnevnik Pauline P., najvjerojatnije je morala slutiti da će postati jednom od najčitanijih književnica suvremene hrvatske književnosti. Naime, umješno se poslužila provjerenom formulom uspjeha – pisanjem u prvom licu, u dnevničkoj formi, s dječjim protagonistom iz nižih razreda osnovne škole i njegovim maštovitim pustolovinama, kakvoj su već pribjegli i planetarno popularni René Goscinny i Jean-Jacques Sempé u Nikici (Le Petit Nicholas, serijal započet 1959.), odnosno Anders Jacobsson i Sören Olsson u serijalu o dječaku Suneu (započetom 1984.) te Bertovim dnevnicima (Berts dagböcker, serijal započet 1987.) O istima su snimljeni i uspješni filmovi – između ostalih, primjerice, Sune protiv Sunea (Sune vs. Sune, 2018) Jona Holmberga ili Nikica u potrazi za blagom (Le trésor du petit Nicolas, 2021) Juliena Rappeneaua.

  I dok se Nikica još uvijek drži retro-vrijednosti i evocira družbeničke dogodovštine na tragu kako domaćeg dječjeg klasika Mate Lovraka ili suvremenijeg Ivana Kušana, odnosno naslove poput Družine Sinjeg galeba Tone Seliškara, Junaka Pavlove ulice Ferenza Molnara ili Emila i detektiva Ericha Kästnera, tako su Sune i Paulina senzibilitetom bliži suvremenim generacijama (primjerice, obje ekranizacije među brojnim razrednim dogodovštinama biraju uvrstiti motiv vršnjačkog suparništva – kod Sunea je to novi učenik s kojim junak dijeli ime, kod Pauline pak jednako tako nova učenica, pri čemu u oba slučaja od antagonista postaju prijatelji).

  

  Paulinin karakter pritom može se promotriti dvojako – kao onaj bistre i maštovite djevojčice snažne volje, no ujedno se da okarakterizirati i kao ne pretjerano simpatičan, razmažen i bezobrazan. Isto automatski načima pitanje sveukupne poprilično skromne vrijednosti knjiškog predloška – uvedenog u školsku lektiru (!) nauštrb mnogim vrijednim djelima koja današnjoj sve manje čitajućoj mladoj populaciji ostaju nepoznata pa se propušta ionako rijetka mogućnost da ih upoznaju jer im mjesto zauzimaju ovakvi i slični naslovi, a i same odgojne poruke kakve Dnevnik Pauline P. odašilje upitne su.

  Na stranu takve rasprave; film ne samo da odlično lovi predložak, on jednako tako umješno staje uz bok inim modernim europskim naslovima koloritnog i razigranog, živahnog i vedrog, dinamičnog i pomaknutog dječjeg svijeta, s izvrsnom malom glumicom Katjom Matković u naslovnoj roli i uopće vrlodobrom dječjom postavom i raspoloženim odraslima, na čelu s Juditom Franković Brdar (kamera Dragan Marković, montaža Slaven Zečević, scenografija Tajana Čanić Stanković, kostimografija Ivana Zozoli Vargović – svi redom zaslužuju pohvale).

  

  Naslov je to koji razbija predrasude o domaćem filmu, koji pozamašno grabi naprijed u općem procvatu domaćeg dječjeg filma i koji se fino sljubljuje sa senzibilitetom Nevena Hitreca za dječju psihologiju (prethodno iskazan u odličnom dokumentarcu Povuci-potegni, 2020) odnosno koji, vjerujemo, najavljuje novi serijal filmova o Paulini, na tragu onog o Koku.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. travnja 2023.

Piše:

Katarina
Marić