Reprezentacija postmodernog identiteta kao esencijalno fluidnog i bježećeg

Hrvatska književnost i film: Goran Tribuson, Polagana predaja, red. Bruno Gamulin, 2001.

• Hrvatski Borghes, kako se u književnoj kritici uvriježio nadimak za Gorana Tribusona, 1984. godine objavio je roman simboličkoga naslova Polagana predaja, u čijem je središtu zanimanje za popularnu kulturu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Osvrćući se na književnu kritiku koja Tribusonovu djelu pristupa iz vizure autobiografizma, Bošković (2013.) upozorava na njegovo nerijetko tematiziranje godina svojega i generacijskoga odrastanja u ozračju nacionalizacije vremena s prodorom medijske i popularne kulture koja neumitno i nezaustavljivo nagriza udarnički optimizam vremena oskudice (Bošković 2013, str. 133). Teoretičari romana, nastavlja Bošković, smatraju kako se unutar toga autobiografskog pisma nalazi zapravo podvojenost autorskog subjekta na onoga koji je živio i onoga koji piše, kao i ispreplitanje onoga koji piše i onoga koji je živio, odnosno živi. Različita lica (višeglasje), kao način uspostavljanja dijaloga s prošlošću, ali i s drugostima sebstva preduvjet su svakog identiteta budući da je naše lice skup različitih identiteta koji su u prošlosti nastajali i nestajali, izgrađivali se i razgrađivali (Zlatar citirano u Bošković 2013, str. 134). Način, međutim, na koji Tribuson u liku Petra Gorjana pokazuje to višeglasje zanimljivo je iz razloga što on to vlastito drugo, spontano, slobodno, nesputano „ja“, grčevito zaustavlja i drži, konstantno iz prošlosti vraća u sadašnjost, naglašavajući tako značaj prošlosti za intelektualni i emocionalni napredak glavnoga junaka. Mogućnost dijaloga između prošlosti i sadašnjosti, između različitih lica toga vlastitoga „ja“, Petar dokida iz razloga što odbija prihvatiti nametnute norme i vrijednosti bilo koje vrste. Drugim riječima, odbija živjeti sada pod uvjetima i na način koje društvo i kultura vrednuju kao jedine valjane pa iz toga razloga i poseže za tabletama za smirenje, alkoholom, u konačnici izlaz vidi u cesti koja se onda pojavljuje, između ostaloga, i kao signifikantni element kojim se sugerira povratak na početak, kao polagana predaja društvu, obitelji, zadanim normama, životu, smrti.

  No, na tom putu nije sam. Po uzoru na Kerouacove Sala Paradisea i Deana Moriartyja, Tribuson Petra Grojana i Žiku, unatoč razlikama u socijalnom i kulturnom porijeklu i stavu, povezuje sličnim svjetonazorom, kreirajući tako likove po uzoru na probisvijete iz pikarskoga romana koji duhovito propituju i ironiziraju socijalno-političku kaotičnost svijeta (Pavković, 2021). Bez obzira, dakle, na spomenute razlike, obojica su, a opet po uzoru na Kerouaca, potaknuti sličnim željama za slobodom i avanturom i upravo ta želja predstavlja motivaciju za putovanje. Dinamika je, pak, njihova odnosa jedan od ključnih elemenata kojim Tribuson razvija temu individualnosti i slobode. Upravo taj odnos dvojice likova i spomenuti motiv putovanja predstavljaju točke iz kojih se onda dalje grade i granaju ne samo psihološki iznimno složene karakteristike junaka, nego i njihovi stavovi prema obitelji, ženi, društvu. Petrovu zaluđenost Rolling Stonesima ne treba plošno shvatiti kao nekakvu krizu srednjih godina, upravo suprotno, riječ je prije o okidaču kojim Tribuson motivira i dalje razrađuje stav prema popularnoj kulturi uopće i kojim, rekli bismo čak i vizionarski, želi zaštiti upravo taj njezin ogranak od nadolazećih prijetnji iz kruga nekih dugih, mahom folku orijentiranih strujanja. Rock glazba, s uporištem u bitničkoj filozofiji i on the road literarnom uvozu nije samo nekakva zvučna kulisa, nego i jasna poruka, oblik nemira, pobune i prosvjeda protiv društvenih konvencija te izraz narastajuće svijesti o nužnosti promjena (Bošković 2013, str. 138).

  Dodamo li navedenom neke od temeljnih strukturalnih karakteristika romana, poput primjerice finoga preplitanja pripovjedača u 3. i 1. licu, pripovjedačevu namjeru da nam, posve uživljen u svijest glavnog junaka, ne dopušta saznati više nego što on sam zna (Pavešković 2018, str. 377.), potom, prisustvo unutarnjih monologa, tehnike struje svijesti, shvaćanje prostora i vremena kao kategorija sklonih konstantnim iskliznućima – elementi su kojima Polagana predaja odaje dojam uistinu složenoga romana pa njegovo transponiranje u medij filma nikako ne može predstavljati jednostavan zadatak. Slijedom navedenoga ne možemo se složiti s filmskom kritikom koja na pojedinim mjestima osporava vrijednost ovoga romana pa u tom kontekstu izdvajamo Pavičića koji u Jutarnjem listu primjerice upozorava kako je vijest da Gamulin priprema ekranizaciju Polagane predaje zbunila poznavatelje hrvatske proze s obzirom da Tribuson ima doista izvrsnih knjiga koje su, za razliku od ovoga djela, gotovo izmišljene za film. Treba, naime, prilikom razmišljanja o ekranizaciji ovoga romana uzeti u obzir i specifičan Tribusonov jezik i stil, način oblikovanja dijaloga, kratku rečenicu, interetekstualne i intermedijalne veze iz čega se može zaključiti kako je književnik (a prisjetimo se da je Tribuson na ovom filmu i scenarist) gotovo stvarao roman za filmsko uprizorenje. Međutim, valja priznati kako su kritičari ipak isticali Tribusonove kvalitete i filmske potencijale, ukazujući na zanimljivost i stilsku raznovrsnost njegove proze upozoravajući istodobno kako su se njegovi romani uglavnom pokazali prezahtjevni za hrvatske redatelje (prvenstveno Jurana i Gamulina) te da su adaptacije mogle biti kvalitetnije. Premda se smatralo kako je Tribuson logičan partner hrvatskom filmu u traženju izlaza iz krize scenarija, većina adaptacija njegovih djela u konačnici je ocijenjena kao kratki spoj s redateljima, pa je nakon tih triju filmova nestao interes za ekranizacije Tribusonovih romana.

  

  Doista, Polagana predaja možda je za Brunu Gamulina zaista predstavljala zahtjevnu redateljsku zadaću, no činjenica jest da je kod dijela kritike hvaljena u prvom redu dojmljiva fotografija i scenografija te spajanje žanrovskoga ugođaja filma ceste s ugođajem komorne art drame. Daleko od tipične koncepcije klasičnih žanrovskih karakteristika holivudskoga tipa filma ceste, Polagana predaja bliža je onim nastojanjima evidentnim u europskom filmu ceste koji se, izuzev odbacivanja ograničenja bilo koje vrste i žudnje za promjenom koja je istodobno uperena snažnoj socijalnoj kritici te stvaranju politizirane slike subverzije, orijentira na pitanje identiteta i reprezentaciju postmodernog identiteta kao esencijalno fluidnog i bježećeg. Ovom dojmu dodatno doprinosi činjenica da se radnja ne odvija na prostranoj auto-cesti, nego na sporednim cestama na kojima se moguće zaustaviti; ceste se račvaju i nestabilne su i nije važno gdje vode, već je važno što kao takve one omogućavaju junaku suočavanje s vlastitim „ja“. Jednako tako, cesta je mjesto koje otvara mogućnost uspostavljanja različitih poznanstava, te se njome ujedno potenciraju mogućnosti za ostvarenje različitih oblika komunikacije. Dominantan osjećaj tjeskobe, usamljenosti, seksualnih otuđenja, emocionalna hladnoća (Gilić 20007 citirano u Lasić 2020, str. 597).

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 20. travnja 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo