Provokativan, sposoban i pronicljiv autor

Paul Verhoeven (Amsterdam, 18. srpnja 1938.) nizozemski filmski redatelj

• 

  Postoji satira iz pozadine i satira s prve crte, a sve što je Paul Verhoeven snimio za Hollywood osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća satira je koja stiže direktno s neprijateljskog teritorija, poruka otpora poslana iz samog srca tame. Kad iz današnje perspektive sagledamo Verhoevenov opus, moramo se zapitati kako mu je uspjelo izvrgnuti ruglu šarenu laž američkog sna. Odgovor ćemo pronaći u ekonomskoj računici – njegovi su filmovi bili gotovo bez iznimke izrazito komercijalno uspješni i profitabilni, pa je njihova subverzivnost i satirička oštrica ili svjesno ignorirana od strane studija ili se provukla neprimijećeno, zakamuflirana blještavilom zarade i vještog, kompetentnog, zabavnog te duhom vremena prožetog autorskog prosedea.

  Djetinjstvo Paula Verhoevena obilježio je Drugi svjetski rat, bombardiranja, sveprisutnost nasilja i život pod nacističkom okupacijom te je vrlo rano bio primoran suočiti se s neugodnim spoznajama o ljudskoj prirodi i društvu ali i s nepobitnom činjenicom da ni u trenucima gotovo apsolutne strave čovjek ne zaboravlja smijati se, prkositi i pjevati te da uz najgore nasilje često stupa sjenka apsurda i utjeha smijeha, ma koliko humor bio galženjački beznadan i iz očaja rođen.

  Nakon gimnazije, Verhoeven studira i doktorira prirodne znanosti – matematiku i fiziku, ali pohađa i predavanja na nizozemskoj filmskoj akademiji i snima nekoliko zapaženih amaterskih filmova. Debitira komedijom iz svijeta prostitucije Što vidim?, snimljenom na autentičnim lokacijama u amsterdamskoj Crvenoj četvrti, koja postiže veliki uspjeh i postaje jedan od najpopularnijih nizozemskih filmova tog vremena.

  

  Nizozemska etapa Verhoevenove filmografije uključuje i prvu filmsku ulogu Rutgera Hauera (samo da je svijetu njega otkrio, bilo bi to više nego dovoljno) u filmu Tursko voće iz 1973. godine, o kiparu koji se ponovno zaljubljuje u bolesnu suprugu u interpretaciji Monique van de Ven. Neopterećen i razigran pristup seksualnosti, poznavanje i izvrtanje žanrovskih konvencija, humor i nasilje – gotovo svi sastojci po kojima će kasnije postati poznat, prisutni su već u ovim prvim ostvarenjima.

  Keetje Tippel i Vojnik Nizozemske, snimljeni sedamdesetih, izuzetno su dobro primljeni i u Europi i u SAD-u a Verhoeven je za potonji nominiran za Zlatni globus. Slijede Četvrti čovjek s Jeroenom Krabbeom te američko-nizozemska koprodukcija Krv i meso iz 1985. s Hauerom i Jennifer Jason Leigh, u kojoj se povijesna tema obrađuje kroz intiman sukob prijatelja i slobodarski pristup seksualnosti i smrti. Iako je radnja filma smještena u srednji vijek – u vrijeme kuge, praznovjerja i religijske sveprisutnosti, likovi se ponašaju, razmišljaju i žive kao da su naši suvremenici – jer, Verhoevenov je pogled na čovjeka i njegovu prirodu univerzalan i poništava stoljeća, običaje i epohe. 

  

  Nakon što se u nizozemskoj i široj europskoj kinematografiji dokazao kao provokativan, sposoban i pronicljiv autor, Verhoeven je prihvatio sirenski zov Hollywooda, ali je pritom očito poslušao Odiseja i ostao čvrsto vezan za etičke i svjetonazorske spoznaje s kojima se tom zovu odazvao. Tako nastaje niz filmova uz koje sam odrastao i koji precizno i istinito govore o Americi i američkom snu, kapitalističkoj svemoći i utjecaju na pojedinca i društvo s predatorskom paradigmom čovjek je čovjeku vuk, koja rezultira podjelom na pobjednike i gubitnike, s tim da svatko tko ovu podjelu pokuša osporiti automatski se uvrštava među gubitnike. Iz današnje perspektive, susret Paula Verhoevena i holivudske filmske industrije osamdesetih jedan je od onih trenutaka zbog kojih je čovjek spreman povjerovati u sudbinu, providnost ili zaigrati na sreću. Reaganova Amerika i sjeme neoliberalnog kapitalizma, korporativne dominacije i pohlepe koje je tada posijano upravo će u nizozemskom autoru pronaći svog najosebujnijeg i najzanimljivijeg kroničara.

  U Robocopu Verhoeven gotovo djetinje radosno otkriva svijet u kojem su korporativni interesi, tehnološki napredak i totalitarne, fašističke tendencije savršeno uravnotežene a sve je upakirano u stripovsko nasilje, bezobzirni humor i formalnu spektakularnost. U Totalnom opozivu, jednoj od najboljih filmskih adaptacija velikog američkog pisca Phillipa K. Dicka, Verhoeven iza šarene ambalaže visokobudžetnog znanstveno-fantastičnog akcijskog spektakla progovara o svijetu u kojem korporacija preuzima sve što čovjek živi i doslovno naplaćuje zrak koji diše i u njemu pojedinca proletera koji proživljava raskol identiteta i preobražaj iz poslušnog podanika u revolucionara i katalizator pobune. Verhoevenova sklonost izazivanju, satiri, izvrtanju i propitkivanju uvriježenih vrijednosti, podbočena milijunima dolara i najvećim glumačkim zvijezdama – kakav je tada bio Arnold Schwarzenegger, luče umjetnička djela koja istovremeno izražavaju duh vremena, zarađuju pare, ali i iz perspektive vječnosti pokazuju kamo smo krenuli tada, gdje se nalazimo danas i što nas čeka kad dođemo do sutra.

  

  Sirove strasti udaraju s druge strane Verhoevenovih autorskih opsesija – one u kojoj se puritanizam i patrijarhat podaje karnalnom imperativu i u kojoj društvena patologija rađa pojedinačnu. Empatija i nesklonost autoritetima bilo koje vrste nizozemskom sineastu omogućava da sa simpatijom prikaže odbačene i marginalizirane pojedince ali i one sklone rubnim i subverzivnim oblicima ponašanja, kao što su predvodnici pobune u Totalnom opozivu – svi oni mutanti i kriminalci, deformirani, izopćeni i drugačiji stanovnici marsovske Crvene četvrti ili glavna junakinja Sirovih strasti – emancipirana, samosvojna i snažna žena koja je istovremeno i serijski ubojica, dok su korporativna pohlepa i tiranija, beskrupuloznost, nemilosrdnost i patrijarhalna zadrtost autoriteta, reda i zakona s lakoćom i zaigranošću prokazani kao pravi antagonist Verhoevenovih protagonista. Njegov je umjetnički i moralni kozmos uvijek sive boje i nema jasne distinkcije između dobra i zla, ali je isto tako lišen cinizma i predaje te ispunjen ljudskošću, prkosom, humorom i onom starom istinom – čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. 

  U Showgirlsima nam pokazuje kako ideja američkog sna i takozvanog uspjeha sve nas pretvara u prostitutke i krijumčare vlastitih života i bolje prirode, dok sa Starship troopersima Verhoevenova satira američkog fašizma dostiže vrhunac. U ovom fantastičnom filmu, napravljenom kao da ga je režirala Leni Riefenstahl, do paroksizma dovodi ideju društveno uređene i usmjerene mržnje i nasilja, vojno-industrijskog kompleksa i lakoće s kojom smo spremni postati istrebljivači svega drugačijeg, stranog i nepoznatog.

  

  Nakon odlaska iz američke kinematografije snima izvrsne filmove Crna knjiga i Elle, u kojima nastavlja s kompleksnim i autentičnim prikazom snažnih žena koje se bore i snalaze u muškom svijetu, sasvim imun na konzervativne moralne ideale i konvencije.
  Paul Verhoeven važan je kroničar našeg vremena, redatelj koji ispod šarene i zabavne ambalaže spektakla otkriva istinu o svima nama, istinu o kojoj se rijetki uopće usuđuju progovoriti – i to gotovo nikad ovako pametno, majstorski i zabavno.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 1. travnja 2023.

Piše:

Nikola
Strašek