Argumentirano razmatranje suodnosa duhovnosti i filma

Paul Schrader: Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer – s novim uvodom: Ponovno promišljanje transcendentnog stila, Hrvatski filmski savez, 2022.

• Reizdanje (2018) kultnog mladalačkog djela, zapravo klasika Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer američkog filmskog redatelja (Američki žigolo / American Gigolo, 1980; Ljudi mačke / Cat People, 1982), scenarista (Taksist / Taxi Driver, 1976; Razjareni bik / Raging Bull, 1980; Posljednje Kristovo iskušenje / The Last Temptation of Christ, 1988), kritičara i publicista Paula Schradera (1946) iz 1972., koji promišlja tzv. asketski (minimalistični) ili transcendentni filmski stil kao svojevrsnu nasuprotnost razbarušenom baroknom vernakularnog modernizma, i to esejističkom analizom trojice osebujnih autora – Yasujirōa Ozua (1903–1963), Roberta Bressona (1901–1999) i Carla Theodora Dreyera (1889–1968), i koji u novoproširenom osuvremenjenom izdanju dodatno oplemenjuje uvide o kontemplativno-sporim redateljskim opusima, primjerice Tarkovskog ili Tarra.

  Najkraće rečeno, argumentirano, dojmljivo, sugestivno i umješno, kao erudit širokog poznavanja umjetnosti, razmatra estetiku transcendentnog stila odnosno suodnos duhovnosti i filma te time Transcendentni stil na filmu: Ozu, Bresson, Dreyer – s novim uvodom: Ponovno promišljanje transcendentnog stila postaje nezaobilazno djelo filmske lektire.

  Nenametljiv, skroman elegično-lirski pristup Japanca Ozua (Tokijska priča / Tokyo monogatari, 1953; Kasno proljeće / Banshun, 1956; Plutajuće trave / Ukigusa, 1959) Schrader uspoređuje sa zen-umjetnostima – slikarstvom, vrtlarstvom i haikuom, ispitujući kako njegov stil funkcionira unutar i izvan autohtone mu orijentalne kulture.

  
  

  S estetikom bizantske ikonografije pak Schrader komparira solitarne moralističko-egzistencijalističke refleksije Francuza Roberta Bressona (Dnevnik seoskoga župnika / Le Journal d’un curé de campagne, 1950; Osuđenik na smrt je pobjegao / Un condamné à mort s’est échappé, 1956; Džepar / Pickpocket, 1959), smatrajući da njegovi naslovi traže dubinsko proučavanje zbog posebne moći djelovanja na gledatelje.

  Percipirajući pak misticizam i psihologizaciju ultimativnog umjetnika Danca C. T. Dreyera (Stradanje Ivane Orleanske  / La passion de Jeanne d’Arc, 1928; Vampir / Vampyr, 1931; Dan gnjeva / Vredens dag, 1943; Riječ / Ordet, 1955) kao svojevrsnu kasnosrednjovjekovnu gotičku arhitekturu, Schrader promatra kako i koliko uopće njegove toliko visokovrijedne umjetnine ilustriraju transcendentni stil. Paralelno se poziva na gnoseološko-ontološke postulate (neo)tomističkog filozofa Jacquesa Maritaina (1882 –1973) koji uočava dvije umjetničke forme – sakralnu i sekularnu, smatrajući da svijet propada od mrtvog tereta odnosno da će vratiti svoju mladost samo skromnošću i napuštanjem profanizacije.
  
  
  

  Odricanjem od opipljiva uspjeha, naime, približava se svetome odnosno samom transcendentnom, koje se u svoj svojoj punoći očituje u radovima ove trojice velikana. „Transcendentni stil može povesti gledatelja kroz iskustvene kušnje do izraza Transcendentnog; može ga vratiti u doživljaj iz mirnog predjela netaknutog hirovima emocija ili osobnosti. Transcendentni stil može nas približiti toj tišini, toj nevidljivoj slici u kojoj se susreću i prožimaju paralelne linije religije i umjetnosti“, zaključuje Schrader.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2023.

Piše:

Katarina
Marić