Od eksperimentalnosti i začudnost do kultnog statusa

David Bowie i film

• 

  David Bowie smatra se jednim od najvažnijih glazbenika 20. stoljeća, no radi se o eklektičnom, apartnom, svestranom umjetniku jednako vezanom za ovaj svijet kao i one za koje samo slutimo da postoje. S druge strane, on je sav površina, sav izgled, sav izvedba, sav dojam. Kao dvanaestogodišnjak koji će nakon pjesme Tutti Frutti Little Richarda smireno izjaviti da je upravo čuo Boga, kao starmalo strano biće prkosno zagledano u sunce koje je svijet, pažnja, nježnost i zanimanje drugih, kao onaj koji je sposoban zagledati se u bunar, istražiti dubinu i kako se slama svjetlost, ali sve što zapravo vidi tek je vlastiti odraz na površini. I kako je svaku od persona kojima se provlačio kroz sebe i kreativne etape sobom u potpunosti nastanjivao, takvom ih je lakoćom napuštao i ubijao.

  Rođen u radničkoj klasi, odrastao u srednjoj a umro u superzvjezdanoj, David Bowie je vrlo rano shvatio da ne pripada nikome i ničemu osim sebi a da je i to promjenjivo i krhko kao i sve što ga okružuje i da ga konstituira upravo pogled drugih, jer mi smo onakvi kakvima nas oni vide.

  Ne čudi zato podatak da obiteljska povijest bolesti uključuje takozvane duševne poremećaje najteže vrste, široku lepezu patologija i dijagnoza i da mu je najdraži član bio shizofreni ujak koji ga je tovio Kerouacom, budizmom i modernim jazzom a život završio samoubojstvom.

  

  Ja ga nikad nisam volio. Zapravo nisam obraćao pažnju. Znao sam da postoji negdje na periferiji onoga što vidim, promatram, želim čuti i znati. Eva ga obožava. I kroz nju ga drugačije shvaćam. Sad znam da me smetalo njegovo gotovo apsolutističko utjelovljenje zeitgeista, fokus na izvedbi, izgledu, pretvaranju, distanci i koreografiji plastične fantastičnosti. Bowie progovara samo kao odraz i komentar, kao kompilator i udaljeni gost, ali upravo zato kad nam se obraća, istinu iza maske slobodan govori. Njegova androginost, neuklopljenost, iskrenost u celofanu priredbe i performansa para utrobu prihvaćenog i dopuštenog, otvarajući sasvim nesebično put i pristup ljudima različito istim kao Borroughs, John Merrick ili Iggy Pop, kojem je spasio život i na neki način ga otkrio svijetu kao poznavatelj i trupovođa onih kojima je čak i društveni rub preblizu centru.

  Upravo takva je Bowieva filmografija – skup neobičnosti Tonyja Scotta i Nicolasa Roega, Nagisa Oshime i Paula Schradera, glazbena pratnja Lynchove jurnjave poremećenim autoputom i šetnje s vatrom ili antiseptični Tesla u Nolanovom najboljem filmu Prestiž. Istovremeno ovakva raznolikost filmova, njihova relativno slaba vrijednost i neodvojivost od Bowiea kao da je John Wayne pokazuje u kolikoj je mjeri kontrolirao svijet i sebe u njemu i koliko je daleko od njegovog sustava vrijednosti svakim kreativnim izborom bio. Dok je glazbenik u jednom trenutku susreo komercijalni uspjeh, glumac kao da je svaku mogućnost istoga poništavao.

  Filmsku karijeru započinje 1976., glavnom ulogom izvanzemaljca Thomasa Jeromea Newtona koji je pao na zemlju u znanstvenofantastičnom djelu britanskog sineasta Nicolasa Roega, čiji opus uključuje i filmove Performans s Mickom Jaggerom u glavnoj ulozi te odličnu adaptaciju kratke priče Daphne du Maurier Don't look now s Julie Christie i Donaldom Sutherlandom. Roeg je idiosinkratičan autor, spreman rušiti tabue i konvencije, začudnog vizualnog i dramaturškog prosedea. Iako je podijelio kritičare i publiku te izbjegao komercijalni uspjeh, Čovjek koji je pao na zemlju pokazuje Bowievu sklonost eksperimentu i začudnosti, pa uparen s Roegovim specifičnim senzibilitetom i danas ima kultni status.

  

  Dvije godine kasnije snima Just a gigolo Davida Hemmingsa, u kojem se pojavljuje kao pruski oficir veteran Prvog svjetskog rata s Kim Novak i Marlene Dietrich u njenoj posljednjoj filmskoj ulozi. Film je doživljen kao nepomućeni promašaj, a sam Bowie ga karakterizira kao trideset i dva Elvisova filma skučena u jedan.
  
  Nastavlja glavnom ulogom u erotskom hororu Glad redatelja Tonya Scotta, u kojem se pojavljuje kao vampir uz Catherine Deneuve i Susan Sarandon. U pitanju je film koji predviđa MTV-jevsku estetiku forme iznad sadržaja, maksimalne stiliziranosti i ničeg novog za reći.

  Odraz kulture, vremena trgovaca i eksploatatora, tržišta umjesto ljudskosti, svijeta u kojem sve ima cijenu a malo toga vrijednost, svijet relativizacije i poze, plitki krajolik kupovne moći i sto vrsta istog, iluzija izbora.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 20. ožujka 2023.

Piše:

Nikola
Strašek