Naturalističan i vizualno idiličan prikaz iščezavanja solidarnosti zajednice iz suvremenog svijeta

Alcarràs, red. Carla Simón, Španjolska, Italija, 2022.

  • Alcarràs naslov nosi prema istoimenoj katalonskoj općini u Španjolskoj, području mahom usmjerenom na agrikulturu, a povezuje individualno, obiteljsko i kolektivno u intrigantan mozaik o društveno-ekonomskim pa i kulturnim promjenama te njihovu utjecaju na lokalne i obiteljske zajednice. Posrijedi je ostvarenje s minimumom fabule. Otvara se kriznom obiteljskom situacijom. Odrasla djeca uvjeravaju ostarjeloga oca kako nema dokaza da je zemlja oko njihove kuće, koja je pretvorena u poljoprivredno zemljište na kojem se većinom uzgajaju breskve, zaista njegovo vlasništvo. Ono se može dokazati ugovorom s potpisom, no takvom dokumentu ne mogu ući u trag iz jednostavnoga razloga jer ne postoji, odnosno nikada nije bio sastavljen i parafiran. Naime, obiteljski je patrijarh posjed dobio na temelju usmenog obećanja jer je tijekom Drugoga svjetskoga rata spasio susjeda od smrti pa je zemlja predstavljala dar zahvale za sačuvani život. Danas su posrijedi neka druga vremena, individualistička i sebično kapitalistička, kada riječi predaka više ne vrijede, pa susjedovi nasljednici žele posjed natrag. Kako obitelj nema potpisan darovni dokument, mora najesen, nakon berbe, prepustiti zemlju pravom vlasniku.

    Film u sjećanje priziva Čehovljevu dramu Višnjik. Redateljica Carla Simón također stvara dramu na temelju nedramatičnoga jer se u priči ne događaju veliki i sudbonosni obrati, snažni sukobi, prosvjetljenja i samospoznaje likova. U ostvarenju, koje traje dva sata, uopće nema puno radnje. Narativni okidač postavljen je izravno na samom početku uratka te u prvih dvadesetak minuta može gledatelja navesti na krivi trag. Hoće li Rogeliov (Josep Abad) sin Quimet (Jordi Pujol Dolcet) pokušati na različite načine sačuvati obiteljsko imanje od kapitalističkoga projekta, prema kojem bi se voćnjak trebao sravniti sa zemljom a na njegovom mjestu niknuti novo, high-tech polje solarnih panela, koje predstavlja put u budućnost? Rezultat je to računice da obnovljivi izvori energije nose više kapitala od uzgajanja i prodaje voća, što ujedno sugerira da pomodni poslovni poduhvati ugrožavaju tradicionalne zajednice te njihovo poslovanje.

    Gledatelj ubrzo shvaća da do nikakve borbe i nastojanja da se situacija promijeni neće doći jer je ona podjednako nepromjenjiva koliko su likovi dovedeni pred gotov čin. Članovi obitelji pasivno se prepuštaju nezavidnom ishodu događaja, a svatko se od njih nastoji na svoj način nositi s neizvjesnom budućnošću. Quimet tvrdoglavo potiskuje svoje razočaranje i tugu, Rogelio darovima u naturi nastoji podmititi Joaquima Pinyola (Jacon Biarte), njegova kći Nati (Monse Oro) zajedno sa suprugom pokušava potajice prihvatiti Pinyolovu ponudu da rade za njega, a druga kći Gloria (Berta Pipo) teži balansirati između brata i sestre nakon što dođe do raskola. Tu su još i njihova djeca – neki od njih na pragu odrastanja i suočeni s vlastitim sumnjama, te rođaci, pa govorimo o ansamblu likova, prosječnih predstavnika svoje sredine, gdje se njihove osobne aspiracije i problemi ukrštavaju sa skorašnjim gubitkom posjeda te promjenama koje to unosi u obiteljski život. Situacija oko imanja posljedično uzrokuje obiteljske trzavice na relaciji onih koji su za i koji su protiv Pinyolove ponude, slično kao što Ljubov Ranjevskoj u Čehovljevu ostvarenju savjetuju da proda višnjik, koji ne donosi dobit, kako bi se na njemu izgradili ljetnikovci za bogatu gradsku društvenu elitu.

    U ostvarenju Simón, zemlja odnosno voćnjak ključan je motiv koji zaokuplja misaoni i egzistencijalni prostor likova jer će njihov život neosporno podijeliti na razdoblje prije i poslije. U ironično intoniranoj završnici, obitelj će pobijediti razmimoilaženja te se okupiti na spremanju zimnice, koja simbolizira uspješnu borbu i plod njihova ljetnoga rada i truda. Međutim, nešto će tu idilu neprestano remetiti, nešto izvan okvira kadra, što gledatelji mogu čuti,ali ne i vidjeti, a što, primjećujemo, protagonistima čini distrakciju iako je nastoje ignorirati. Redateljica će uskoro povezati zvuk i njegov izvor tako što će otkriti strojeve, odnosno bagere koji sravnjuju preostali segment voćnjaka, a potom će iz gornjega rakursa prikazati obiteljsku kuću okruženu srušenim stablima i razrovanim poljima. Tako su i protagonisti Čehovljeve drame, napuštajući na kraju imanje, mogli čuti zvuk sjekire koja udara o drvo te sugerira uništenje višnjika. Ishod je u oba djela isti, ali  je posrijedi drugačiji društveno-ekonomski kontekst.

    Alcarràs je ostvarenje koje se temelji na interakcijama likova i njihovim reakcijama te nastoji ostaviti dojam neposrednosti. Prikazuje niz svakodnevnim radnji, prozaičnih, katkada repetitivnih, po ničemu posebnih, ispremreženih intimnim razgovorima, uvjeravanjima, sumnjama, ali i banalnom komunikacijom u stilu ogovaranja susjeda, prepričavanja seoskih tračeva, beznačajnih prepirki oko starih recepata za jelo. Svemu tome pridodan je gotovo lirski, pomalo sjetan pečat, koji se dodatno pojačava prikazom djece koja bezbrižno tumaraju vrtovima i voćnjacima u svojim dječjim igrama i fantazijama, imuna na brige odraslih te nesvjesna onoga što se oko njih događa i što nosi budućnost. Dojmu prirodnosti pridonose i upečatljive, gotovo naturalistički intonirane glumačke kreacije mahom neprofesionalnih glumaca.

    Simón precizno postavlja radnju, pri čemu je odabir formata vrlo zanimljiv (1.66:1). Posrijedi je nešto uži format, koji omogućuje relativnu prostornost jer je zemlja, odnosno krajolik bitan motiv u ostvarenju, no istodobno sugerira intimniju povezanost s likovima. Kao što sam rekao, zemlja je važna, no sagledava se kako ona utječe na percepciju, osjećaje i postupanja likova. Užim formatom tako se želi naglasiti koliku ulogu zauzima u njihovu mentalnu prostoru, a ujedno se teži neposrednosti: protagonisti i njihova djelovanja te proživljavanja kao da su nam nadohvat ruke. Također se naznačava i uskost njihovih preokupacija, koje su vezane uz kraj berbe i ono što će potom uslijediti. Strukturno se film raspada na niz vinjeta povezanih likovima, odmjereno postavljenih, pa ritam pripovijedanja djeluje prirodno i neusiljeno s obzirom na malo radnje te dvosatno trajanje. Fotografija Daniele Cajías žuto-zlatnih nijansi stvara dojam ljetne idile koja je pak u proturječju s neizvjesnošću zbivanja.

    U Alcarràsu obitelj stoji za zajednicu, što je dodatno podcrtano scenom prosvjeda protiv otkupljivača poljoprivrednih proizvoda. Film sadrži vrlo suptilan socijalno-ekonomski kritičko-analitički sloj koji je usmjeren prema političkim centrima moći i korporacijama, a njima je suprotstavljena ideja solidarnosti, koja je uvelike iščezla iz suvremenoga svijeta.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. siječnja 2023.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji