Fantastičan coming-of-ager besprijekorne vizualnosti
Wednesday, red. Tim Burton, James Marshall, Gandja Monteiro, Netflix, 2022.
-
Otkad je 1938. kreirana u formi stripa objavljivanog u The New Yorkeru autora Charlesa Addamsa, Obitelj Addams (svojevrsna inverzija prototipa normalne nacionalne sveameričke obitelji srednje klase i ikonični sinonim za mračnohumorno, makabrično, ekscentrično i bizarno) multiplo je adaptirana, i to u najraznorodnijim formama. Bilo je tu svega – od televizijske serije (1964) i filma (1977), sitcoma (1998-9), preko videoigara, knjiga (H. Kevina Miserocchija 2010), brodvejskog mjuzikla (2010), do animiranih (2019., 2021) i naravno kultnih igranih filmova Barryja Sonnenfelda (1991., 1993), što ju je pretvorilo u popkulturalni fenomen globalnih proporcija, s bremenito opulentnim, enormnim utjecajem ne samo na striktne pravolinijske nasljednike u svijetu stripa i filma, nego i na supkulturalne goth, dark i emo mladalačke pokrete, specificiran modni izričaj i osebujan svjetonazor.
Odbijanje da se bude dio unifomirane bezlične mase, promicanje razbijanja predrasuda, uočavanje lijepog/duhovnog/dimenzionalnog u neobičnom, upravo je i svjetonazor članova ekstravagantne obitelji kao eksplicitne manifestacije Drugačijeg, nepoznatog, prijetećeg, nelagodnog, neprilagođenog, neukroćenog i nepripitomljenog i kao takvog u permanentnom srazu s uskoumnim, ograničenim, konformističkim većine. A tko li je pak tome sličnijeg senzibiliteta od auteura maštovitih začudnosti Tima Burtona? Zaista nitko (i unatoč činjenici o njegovom u međuvremenu opalom i oslabljenom, oronulom i presahlom ili još gore – generičkom i površnom, prodanom vizionarstvu).
Burton je naime nakon nerealiziranog stop-motion animacijskog filma o Addamsovima otprije desetak godina ipak dobio priliku režirati najnoviji Netflixov hit – spinoff Obitelji Addams, koji kao očišnog fokalizatora izdvaja kći svevremenskog, the ljubavnog para Morticije i Gomeza (poglavito onog u izvedbi Anjelice Huston i Raula Julije) – Wednesday, sa znanim likovima obitelji u pozadini (Pugsley, Stvar, ujak Fester…).
U njegovim rukama djelo postaje fantasy-mystery coming-of-ager uvijek besprijekorne vizualnosti, s prokušanim majstorima u ekipi (kostimi Colleen Atwood, koji su nanovo pokrenuli lavinu, ovog puta iskoračivši iz supkulturne u mainstream modu; kamera Davida Lanzenberga sa znanim bartonesknim iskošenim kadriranjem i kompletnim melankoličnim atmosferičnim i prepoznatljivim produkcijskim dizajnom…) i s dobrim castingom s novom mladom teen-zvijezdom Jennom Ortega (vrlo nalik Rosie Perez) umješno oslonjenom na ozbiljnu i analitičnu, stoičku karakterizaciju lika u nezaboravnoj interpretaciji Christine Ricci (zgodan omaž dan joj je ulogom antagonistice u seriji), odličnom Emmom Myers kao vrlo atipičnom vukodlakom, prekrasnom Joy Sunday kao intrigantnom sirenom i posebno pogođenim izborom Luisa Guzmána kao Gomeza.
Iako postoje i mnoge mane (doza prediktabilnosti; dejavuovski algoritamski tropi o srednjoškolskim akademijama – od Harryja Pottera preko Sabrine do Ponoćnog kluba; činjenica da se outcast antijunake prezentira crowdpleaserski; posvemašnje suvišno i isforsirano ubacivanje Ujaka Festera; te najkrupnija rupa u plotu – optužba Gomeza za umorstvo od kojeg ga se pokušava obraniti, što je kontradikcija adamsovskom senzibilitetu), ipak je riječ o iznimno pitkom, umješno režiranom, vizualno atraktivnom univerzumu, kojem previše ni ne treba tražiti nedostatke, poglavito uzme li se u obzir njegov jasan statement o njegovanju individualiziranosti – pa i one udružene u formu neuništive obitelji.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. siječnja 2023.
