Osebujan i poetski vrlo sugestivan kino-iskaz

Tragovi, red. Dubravka Turić, Hrvatska, Litva, Srbija, 2022.

• 

  Što predstavlja konačni smisao života? I opet, smisao života… Sve učestalije, metafizika ovog pitanja postaje dijelom diskursa oko nas, posebice umjetničkih. Što besmisleniji modus života, to više metafizike! Zašto? Rekao bih, upravo stoga! Besmislenost najčešće uzimamo zdravo za gotovo. Zapravo, i ne propitujemo je. Ipak, posebično u hrvatskom filmu posljednjih godina, vidimo okret prema propitivanju metafizičke smislenosti.

  Dubravka Turić, neprijeporno, jedna je od osobnosti u njemu od koje uvijek očekujem(o) ponajviše u tom smislu. Pisac ovih redaka u ovome nema dilema. Autorica kratkih bisera HR-kina Belladonne (2015.) i segmenta Trešnje (2017.) omnibusa Duboki rezovi (2018.), jasno je pokazala prepoznatljivi poetski kino-rukopis. Dugometražni prvijenac, stoga, već je otvorio takovrsni okvir očekivanja. I doista, Tragovi (2022.) ispunjavaju taj horizont, pa i malo više od toga. Priča je filma usredotočena na protagonisticu Anu Mlikotu u nekim ultimativnim, prijelomnim momentima njezina života. U svojim četrdesetima Ana – u suzdržanoj, ali to sugestivnijoj interpretaciji MarijeŠkaričić – živi u golemom zagrebačkom stanu s Ocem (Mate Gulin) koji je očigledno u terminalnoj fazi. On je posvema u svome svijetu, ovdje engleske poezije, a kći mu je znanstvenica koja se bavi staroslavenskom antropologijom. Predmet njezina interesa zapravo je – Smrt. Jer, tema joj istraživanja jesu mirila – kameni spomenici karakteristični za posmrtne običaje u planinskim krajevima naše zemlje. Posebično, na Velebitu. (U filmu Mirila Vlade Zrnića /1997./ cijeli je taj fenomen opisan dokumentaristički.) Dakle, mirila su ikavski termin za mjerila – od glave do stopala mrtvaca koja se obilježavaju na specifičan način, kamenom na koji je uklesan, tj. ucrtan kao karakterističan simbol iz mitologije koji obilježava osobnost preminulog. Mirila su počivališta dušâ. U slavenskoj mitologiji grobovi nemaju presudan značaj. Nasuprot tomu, mirila kao počivališta dušâ, nekovrsno odgovaraju na pitanje s početka, o konačnom smislu života. Smrt, konačno, zaokružuje životni ciklus i daje mu definitivan smisao.

  

  Dubravka Turić svoju protagonisticu stavlja u više negoli senzitivno osjetljivu, pomalo i patetičnu melankoliju. Terminalno stanje njena Oca se i materijalizira. Ali, konačni mu tjelesni kraj prenosi se na njegovu kćer Anu, a saznajemo – doduše u latentnom modusu – i za nesretnu sudbinu Anina brata Braneta. Cjelokupno je ozračje Tragova posve postavljeno u mrak i tamu. U prvih sat vremena trajanja, Tragovi su isključivo mračni. Ali, sjetimo se teksta Giorgia Agambena Što je suvremenost?. On tamo kazuje da istinski prosvjetljujuće biva „pisanje perom umočenom u mrak i tamu svakidašnjeg“.

  Upravo tako postupa i Dubravka Turić u svojem filmu. Što su, zapravo, Tragovi? Tragovi su znakovi. Aristotelovski, kada govorimo o jeziku, „izgovorene su riječi znakovi što ih trpi duša“ u susretu sa svijetom. Ana se u tzv. svijetu ne snalazi. Neudana je, nije u nekoj erotskoj ni emotivnoj vezi. Čak se koji put čini da nema niti ikakve želje upustiti se u takovrsnu vezu. Odnosi, pak, s prijateljicama, posebično s voditeljicom galerije Verom, a tumači je Lana Barić, vrlo su formalni. Dapače, kao da se kod Ane radi tek o odrađivanju društvenih rituala. 

  

  Ono što obilježava ritam filma svakako je njegova ultimativna sjetnost. Protagonistica kao da i ne živi izvan svog znanstvenog istraživanja i rada na knjizi. Njezina lutanja planinom, snimanje natpisa na kamenima, pa i milovanje istih… sve se to pokazuje pomalo morbidnim. U svom zagrebačkom stanu od 220 kvadrata, ona se osjeća sputanom. Ali… pogledi na oronule fasade zgrada u blizini, te na maleno dvorište, mačku koja prolazi, ptice koje prelijeću – čine joj nekovrsni smisao. No, istinski bijeg jest onaj u rodni kraj njezina preminula Oca. Ulazak u kuću na planini, a posebično Anin izlet do zemljišta na Velebitu s prijateljem iz djetinjstva Jozom (Nikša Butijer), svojevrsna su epifanija filma. Tek u posljednjih pola sata Tragovi dobivaju neke svjetlije tonove. Plavetno nebo iznad Velebita polako se pretače u novu životnu supstanciju i inspiraciju protagonistice.

  No, Turić je ipak podosta sugestivnija u svom poetskom izričaju u prvoj, tamnijoj polovici filma. Detalji koji nemaju narativnu funkciju, zapravo su presudni. Stari luster u kući koji zvoni, mušica zapela ispod svjetiljke, mjesec u produženom kadru-sekvenci… to su oni momenti koji zapravo boje Tragove. Dakle, tragovi su to i znakovi. Ako govorimo o jeziku, danas shvatljivom kao „slikovno-brojčanom poretku znakova“, Tragovi su nam prenijeli jedan vrlo osebujan i navlastit autorski kino-jezik. Možda u filmu ima i ponešto slabijih dijelova – poput sekvence s kraja kada Ana na neobičan način koketira s muškarcem Andrijom (Dragan Mićanović), a koji se odnos ne uspostavi – ali kao cjelina, djelo Dubravke Turić predstavlja poetski vrlo sugestivan kino-iskaz.

  

  Jedan, pak, moment za pisca ovih redaka posebice je bio i zbiljski i zanimljiv. Na već spomenutom mjestu s kraja filma – kada Ana već zapakira dovršenu knjigu naslova Tragovi za svog jedinog čitatelja – Jozu, ovčarskog pastira s Velebita, ona se upućuje na otvorenje galerijske izložbe kod svoje prijateljice Vere. Autorica je ovim kadrovima dotakla neke neuralgične točke u vezi sa smislom života danas. Najprije, knjige više nitko ne čita (osim, valjda, samih im pisaca), a umjetničke se izložbe pretvaraju u „svetkovinu reprezentacije moći, užitka i taštine, u pogledu na … fascinantne prostore PRAZNINE I NIŠTAVILA“ (Ž. Paić). 

  Dubravka Turić, uz nezanemarivu autorsku participaciju glavne glumice Marije Škaričić, iznjedrila je vizualno i ozračjem vrlo dojmljiv dugometražni prvijenac. Tragovi, mislim, neće imati puno gledatelja. Ali, svatko tko ih vidi i bude znao prepoznati njihovu ideju počivališta dušâ, imat će privilegiju istinskog estetskog doživljaja. Dolje potpisani i nije očekivao ništa manje od ove autorice.

  

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. siječnja 2023.

Piše:

Marijan
Krivak