Jedan je od ponajboljih domaćih ratnih filmova koji uspješno prenosi ratne strahote i značaj Vukovara

Šesti autobus, red. Eduard Galić, Hrvatska, 2022.

• 

  Jedan od domaćih filmova o kojima se svakako u tekućoj godini govori(lo) je Šesti autobus Eduarda Galića, koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem 69. Pulskom filmskom festivalu kojeg je i otvorio, a film se trenutno još uvijek prikazuje u našim kinima. Krajem prošloga mjeseca, samo nekoliko dana nakon početka prikazivanja u kinima, film je vidjelo oko osamnaest tisuća gledatelja, a do danas je ta brojka vjerojatno i veća, što jest uspjeh za jedan domaći film. U tom smislu, Šesti autobus je domaći film koji je imao najbolje ovogodišnje otvaranje.

  Režiju filma potpisuje (redateljski) veteran hrvatske kinematografije Eduard Galić, scenarij Dominik Galić, ostali producenti su Robert Piršl i Bojan Kanjera, a koproducent je Dario Domitrović (Embrio Production). Direktor fotografije je Filip Starešinić, montažerka Ivana Fumić, oblikovatelj zvuka Dario Domitrović, a glazbu za film radio je Ante Gelo, koji s Goranom Baretom potpisuje pjesmu Život kao rijeka. U glavnim su ulogama Marko Petrić, Zala Đurić, Maša Đorđević, Matija Prskalo, Josipa Anković, Toni Gojanović, Muhamed Hadžović, Filip Mayer, Josip Ledina, Andrej Dojkić, Žarko Potočnjak te Ermin Sijamija.

  Kako su nekoliko puta otac i sin, Eduard i Dominik Galić izjavili, temom Vukovara bave se već dugo, a ideja za film nastala je na temelju transkripta jednog svjedoka sa suđenja u Hagu. Sam početak filma, uvodna špica, kaže: „U ljeto 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost od SFRJ. JNA i srpske paravojne jedinice napale su Vukovar. Počela je bitka za Vukovar“, a „ovo je jedna od mogućih priča o onome što se dogodilo“. Taj je svjedok, da se zaključiti s obzirom na naziv filma, govorio o tzv. šestom autobusu kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici u ratu odvezeni iz vukovarske bolnice, a njihova sudbina još dan-danas nije poznata.

  

  Radnja ovog ratnog filma, drame, kombinacija je fikcije i fakcije, a temelji se na istinitoj priči o šestome autobusu i onima koji su odvezeni iz vukovarske bolnice u nepoznatom smjeru. Film je fokusiran na protagonista Josipa i mladu Amerikanku Oliviju hrvatskih korijena koja pokušava pronaći čovjeka iz svoje prošlosti koji, nažalost, neće biti pronađen, kao niti mnogi drugi iz šestog autobusa koji su nam svojom žrtvom omogućili ono što danas imamo. Mladu Amerikanku, novinarku koju tumači Zala Đurić, želja za istinom i za vlastitim identitetom dovodi na tlo natopljeno krvlju vukovarskih boraca. Traganje za istinom i identitetom, kad govorimo o ratu, težak je i trnovit put na kojem je istina relativna, odnosno ovisi kako je tumačimo, tko je tumači i s koje strane, a na takvome putu i djelovanju samo ponekad, ne i u cjelini, teško je odvagati baš sve i svakoga, s obje strane.

  Već na samome početku, in medias res uvedeni smo u konkretnu situaciju i stanje stvari na vukovarskom terenu, čemu svjedoče i natpisi u uvodnoj špici o brojci hrvatskog i srpskog stanovništva prije rata, 44 posto etničkih Hrvata i 38 posto etničkih Srba, a potom i prva scena u lokalnoj birtiji u kojoj se jasno razaznaje napetost koja vlada među dvjema stranama. Ta se napetost osjeća doslovno u zraku, a kako i sami likovi predosjećaju, slijedi crna prognoza – rat.

  Novinarka Olivia dolazi na područje na kojem se vodila jedna od najvećih bitki od Drugoga svjetskog rata – ona za Vukovar, za grad-heroja. Ne bi li pokušala što više doznati, novinarka prisustvuje suđenju, ispituje lokalce i protagonista Josipa, sve bilježi, a zanimaju je razni detalji o kojima s vremenskim odmakom ne želi baš svatko govoriti. S obzirom na njezin lik koji doziva sjećanja drugih, da se zaključiti kako je radnja miješanje narativne prošlosti i sadašnjosti, pa tako novinarka u narativnoj sadašnjosti ispituje ostale detalje vezane za rat, čime pokušava doznati ono što je zanima i tako prizvati njihovo pamćenje. Njihova memorija jasno je zabilježila sve traumatične trenutke koji su sada dio njihove psihe, odnosno njih samih, pa se tako svaki od likova asocijativnim pitanjem koji je smjerokaz za povratak u prošlost prisjeća detalja iz prošlosti i ratnoga razdoblja. Među galerijom likova svi, jasno je, nevoljko pričaju o ratu, no neki, recimo oni u lokalnim birtijama, djeluju posve rezignirano, dok srpski ratni zločinci pak o tome moraju svjedočiti pred sudom. Olivia pak pokušava saznati detalje koji su joj bitni za novinarski tekst u američkoj novini, no posebno je zanima život Dugoga koji je ostao upamćen kao ratni heroj o kojem se još priča.

  

  Stanje u Vukovaru 2008. godine ogleda se u napuštenom teritoriju, izostanku prikaza kakve gomile ili mase, čak i pojedinaca u prikazu ulica ili dijelova grada; stoga vlada još uvijek poratna atmosfera zbog nezacijeljenih rana. Ipak, situacija u narativnoj sadašnjosti pokazuje i tretman manjine koja u tome gradu koji je bio ratni target živi posve normalno – štoviše, neki su politički visoko pozicionirani (npr. zamjenik gradonačelnika).

  Iz narativne razgovorne sadašnjosti prelazeći u narativnu prošlost svjedočimo početku napetosti, trenutcima borbe, beznađa, ustrajnosti i hrabrosti nekolicine vojnika, no i svih pojedinaca na teritoriju grada heroja. Trenutci borbe izvedeni su vrlo dobro, uvjerljivi su, ne manjka raketiranja, pucnjave, kao niti uznemirujućih scena ubijanja nedužnih koji se na trenutke doimaju kao da nisu dio domaćeg filma nego kojeg stranog, a ne manjka niti izigravanja boga, što jedan od negativaca s one strane ističe. Posebno su uznemirujuće scene premlaćivanja, ranjenih, naturalističke scene rana (djelići mozga u kacigi, rana na nozi i tome slično) te ubojstava kojima svjedoče i ostali zarobljeni, primjerice onoga u kojem agresori ubijaju hrabru maloljetnu osobu, dok starijeg brata ostavljaju na životu.

  Koliko je taj povijesno mračan trenutak sulud ili apsurdan najbolje pokazuju i zaraćene strane, točnije odnos agresor-žrtva u kojem je jasno vidljivo da je intencija ubij, zakolji jednostavno na razini četnici-ustaše, pa se logično nameće filmsko pitanje koji je točno povod za rat. Antagonisti, dakle, djeluju kao lutke na koncu kojima netko upravlja, jer valjana razloga za ubijanje, mučenje i maltretiranje svih vrsta osim onoga da se radi o ustašama – nema. Uostalom, srž toga rata i agresije sadržana je u replici jednoga lika koji ističe – vi ste rat započeli.

  

  Iako radnju možemo narativno podijeliti na prošlost i sadašnjost, ona ide u mnogo više rukavaca, pa se izmjenjuju sjećanja likova s trenutcima novinarke, s trenutcima sa suđenja, što, ruku na srce, i nije uvijek posve ujednačeno. Iako je jasna polarizacija strana dobro-zlo, što se ogleda po raznim uznemirujućim psovkama i zazivanjima s one strane na ubijanje ustaša, redateljska je intencija nedvojbeno bila prikazati da i u doba kad zlo vlada i kad se zla kob nadvila nad naš narod, bilo je pojedinaca i među tim zlom koji su ipak pokazali trenutke/trunke ljudskosti.

  Film, valja dodati, obiluje i nekim stereotipima i za naše podneblje prepoznatljivim i vječnim začkoljicama Hajduk-Dinamo, mi-oni, naši-vaši, agresor-žrtva. U tom smislu, također je zanimljiva kratka konverzacija mlade novinarke hrvatskih korijena i taksista u Beogradu u kojem je docrtan regionalni mentalitet, onaj koji ukazuje na zategnute srpsko-hrvatske odnose, no i onaj koji ukazuje da je pojedincu ipak draži netko iz regije, pa i Hrvat, nego Amerikanac. Također u tom, no širem kontekstu nacionalnog trenutka, zanimljiv je i trenutak u kojem agresori vraćaju pojedinca – hadezeovca, natrag.

  Valja istaknuti i glumačku postavu koju čine glumci s obje strane, što je svakako pripomoglo uvjerljivosti, realističnosti povijesnog trenutka i sukoba mi-oni, agresor-žrtva. Glavnu ulogu tumači Marko Petrić koji je lik protagonista Josipa donio izvrsno, minuciozno, uvijek portretirajući strah, nemir i užas koji isijava iz njegovih očiju – bilo da se skriva među zidovima neke kuće ili trči poljem, a osim njega svoju je ulogu dobro donijela i Zala Đurić, kao i ostali dio glumačke ekipe. Ipak, možda su za nijansu slabije doneseni likovi Dugog i Štuke, no u njihovome slučaju radi se o labavome scenariju jer i poneka je replika dosta nategnuta i ne djeluje posve uvjerljivo. Što se tiče Štuke, njegov je lik većinski donesen dobro, jer u dijelovima izvrsno tumači negativca, tako da gdjekad izaziva i jezu, no opet, u drugim je dijelovima njegov lik zericu pretjeran, na granici karikaturalnoga.

  

  Što se tiče realističnosti filma, osim glumačke ekipe tome je svakako pridonijela i opozicija prošlost-sadašnjost ne samo u narativnom smislu, nego i u smislu fotografske različitosti, jer narativna prošlost, ona ratnog vremena 1991., fotografski je simbolizirana sivilom, dok je radnja 2000-tih godina (točnije 2008. godine) posve uobičajene koloritne skale, a u pronošenju težine izazvane ratnim sivilom i stradavanjima pomaže i dobra glazbena podloga.

  Nedvojbeno, film Šesti autobus Eduarda Galića jedan je od ponajboljih domaćih ratnih filmova koji uspješno uspijeva prenijeti ratne strahote i značaj Vukovara za suverenost države i za našu slobodu te još jednom podsjeća na ono što je dio kolektivne traumatske memorije i na ono što se katkad i treba podsjetiti, jer upravo to nas je oblikovalo i stvorilo.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 3. siječnja 2022.

Piše:

Ervin
Pavleković