Autor koji elokventno i bez osude razotkriva ljudske istine

Ulrich Seidl (Beč, 24. studenog 1952.), austrijski filmski redatelj, pisac i producent

• Kada sam prije petnaestak godina pokazivao svoj dokumentarac Ubil bum te! na Sarajevo film festivalu, igrom slučaja, uz nešto upornosti i nagovaranja osobe s kojom sam bio jedno rano prijepodne umjesto da spavam i oporavljam se od prijašnje večeri, završio sam u mraku kinodvorane i poprilično mrzovoljno pristao pogledati film s Isusom u naslovu, djelo nekog meni – a toliki mi je svijet, potpuno nepoznatog Austrijanca. Sjećam se da sam autorski arogantan, pun predrasuda i mamuran unaprijed zamišljao kako ćemo za najviše pola sata na njen nagovor razočarani izaći a ja ću zatim svoje neraspoloženje istresti poništavajući ono što nismo odgledali. Dogodilo se suprotno. Ime filma Isuse, znaš, redatelj Ulrich Seidl i projekcija za koju znam da me puno značajnije odredila nego većina onih na koje sam išao svojevoljno, obuzet radošću i velikim očekivanjima.

  Seidl razumije film, njegovu povijest, teoriju i razumije jezik, zna razliku između forme i sadržaja i zašto moraju biti kao drvo ili kao zmija koja ždere svoj rep. Katolički odgojeno dijete babyboomerizma, odrasta u društvu koje nosi biljeg krivnje zbog svesrdnog pristajanja uz Hitlera i nacizam, no u isto se vrijeme prilično uspješno prilagođava hladnoratovskom rasporedu snaga i geopolitičkoj situaciji odnosno kapitalističkom ekonomskom uređenju. U dvadesetima upisuje filmsku akademiju u Beču a već s jednim od prvih filmova dolazi u sukob s profesorima i samom institucijom, te biva izbačen. To ga ne obeshrabruje i ne zaustavlja.
  
  Počeo je dokumentarcima, spreman ukrstiti svoj senzibilitet sa stvarnošću koja ga okružuje i to nastavlja sve do danas, iako se dokumentarno gotovo neprimjetno prelilo u igrano. U Seidlovom opusu doista ove dvije kategorije gotovo da ne postoje. Ili su nebitne.
  Način na koji njegovi filmovi progovaraju o svijetu i ljudima naslanja se i inspiraciju vuče s istog mjesta gdje se Thomas Bernhard i Herzog spajaju sa Swiftom, Rabelaisom, Erazmom i dvorskim ludama srednjovjekovnih kraljevskih dvora, tradicijom iz koje nam stiže Petrica Kerempuh i Breughelov Trijumf smrti.

  
  
  Seidlovi filmovi odišu znatiželjom, beskompromisnošću, empatijom, nepatvorenom egalitarnošću i odbijanjem skretanja pogleda bez obzira koliko neugodno, sramno ili bizarno bilo ono što se prikazuje i razotkriva pred hladnim objektivom filmske kamere. Kadrovi su često dugi i rastu u sekvence, snimani u totalu, bez pokreta i montažnih intervencija, testiraju strpljenje protagonista i gledatelja, ali istovremeno našoj pažnji ostavljaju slobodu da odlučujemo, montiramo i oblikujemo vlastitu svijest. Likovi su smješteni u sredini izrazito pažljivo organiziranih kadrova nalik na tableauxe, nikad izdvojeni iz prostora u kojem se nalaze, nego kao njegov integralni dio. Lokacija, snimljeni prostor i u njemu čovjek sveden na svoju mjeru u konstantnoj su i živoj komunikaciji kojoj gledatelj ima sumnjivu privilegiju nazočiti. Ljudi i situacije u Seidlovim filmovima često izazivaju morbidnu fascinaciju zbog koje želiš ali ne možeš skrenuti pogled – slično kao kod snimki prometnih nesreća ili prirodnih katastrofa, samo što se pred nama ne krši metal, ne ruše zgrade i ne gore gradovi nego sitne, intimne, sasvim ljudske nade, želje i spoznaje otkrivaju kavez u kojem živimo.

  
  
  Austrija boljeg filmskog predstavnika i promatrača, sposobnog pronaći i zaviriti u skrivene prostore kolektivne i individualne psihopatologije, nije mogla ni izmisliti. Kao zemlju s malo stanovnika u odnosu na velikog brata Njemačku, Austriju odlikuje veća privrženost nacističkoj ideji čak i od moćnih sjevernih susjeda, što zorno pokazuje disproporcionalno izniman udio austrijskih građana u SS jedinicama. Poslije rata – a za razliku od svjetski zloglasnih Nijemaca, Austrijanci svoju odgovornost i aktivnosti kao da ostavljaju po strani, čak su skloni prišuljati se poziciji žrtve i naroda koje su okupirali i maltretirali vjernici Trećeg Reicha. Ovime ne želim reći da su Austrijanci nešto posebno loši ili genocidni, jer sam predobro svjestan da je sposobnost za zločin međunarodna i čovječanstvom ravnomjerno raspoređena ili točnije, nasumično razbacana. Važnije je puno da austrijsko društvo svim kritikama, zabranama i ograđivanjima usprkos, umjetniku kakav je Seidl daje prostor da stvara, pokaže i govori jer ma koliko kontraintuitivno bilo, iz perspektive stoljeća i budućnosti instinktivno zna da to treba i da bez ovakvih umjetničkih autopsija, uzrok vlastitih devijacija nikada neće saznati i dopustiti mogućnost da ih se ukloni ili barem da im se pripiše svrsishodna terapija.

  
  
  Ulrich Seidl odgojen je kao katolik i djelo mu obiluje kršćanskim motivima, temama i ikonografijom. No dok propituje ideje poput sreće, nade ili vjere Seidl se, bez obzira na formalnu distancu, nikad ne pretvara kao da sa svojim likovima nema veze nego poput toplog daha njegova empatija grije i oživljava ono što gledamo i upravo zbog toga ti filmovi postaju podnošljivi. Seidl razumije i ne osuđuje, ne prokazuje, ne prodikuje i ne patronizira jer vrlo dobro zna da ono što gledamo jednako precizno, ako ne i preciznije, govori o njemu samom i onome što ga kao umjetnika i kao ljudsko biće zanima, opsjeda i oblikuje.
  Crkveni oltari i centralne kompozicije, podrumi i Fritzl, kadrovi kao fotografije, nijanse poražavajuće za likove i za gledatelja, nelagoda, želja za distancom, katolički moral i angažman gledatelja, forma i sadržaj zagrljeni do neprepoznatljivosti – sve ovo sudara se, rastvara i miješa u Seidlovim filmovima. I bez obzira na to koliko na prvi pogled neupućenom gledatelju izgledaju jednostavno i prozaično, oni elokventno demonstriraju da je među najtežim umjetničkim zadacima upravo sposobnost da se bez uljepšavanja, izlika i opravdavanja kaže i pokaže neugodna istina koja stvara, određuje i iluminira ono najbitnije u svakom od nas dok pokušavamo iz Ja postati Mi.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 23. studenog 2022.

Piše:

Nikola
Strašek