Životne prekretnice i pogled u budućnost

20. Zagreb Film Festival. 23.-30. listopada 2022.: Festivali pod reflektorom (online-izdanje) – dugometražni filmovi: Elegija lovora (red. Dušan Kasalica, Crna Gora, Srbija, 2021), Poslije zime (red. Ivan Bakrač, Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Francuska, 2021)

• 

  „Some beautiful paths can't be discovered without getting lost.“ Erol Ozan

  Dva dugometražna igranofilmska naslova online-izdanja rubrike Festivali pod reflektorom ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala prezentirana su u suradnji s Filmskim festivalom Herceg Novi (koji pak ove godine obilježava jubilarno 35. izdanje), a riječ je o debitantskim filmovima vrlo različitih redateljskih senzibiliteta – Elegija lovora Dušana Kasalice i Poslije zime Ivana Bakrača.

  I dok prvi u žarište interesa postavlja konformističkog sredovječnog sveučilišnog profesora na drastičnoj životnoj prekretnici oštrog reza a koja vodi ka potonuću i reminiscencijama prošlosti, jednako tako potonji, očištem autora, u centar stavlja generaciju na pragu odrastanja, okrenutu budućnosti, izazovima odrasle dobi unatoč. Koketirajući s coming-of-age podžanrom, s nešto starijim protagonistima u dvadesetim/tridesetim godinama života, Bakrač (s blijedo prisutnim no ipak nedorečenim podtekstom o ratnim posljedicama i utjecajima istih i na sljedeće poratne generacije) prvenstveno analizira međuljudske odnose petero prijatelja i njihove finalne mladalačke dane pred neumitnom i neumoljivom neminovnosti zrelosti, u meandrično-mozaičnoj formi svojevrsnih shortcuts sličica, mahom oslanjanih na improvizaciju (ili se barem stječe takav dojam) solidnih glumaca (istaknutiji Ivana Kustudić i Petar Burić, a tu je i neminovna regionalna zvijezda Momčilo Otašević) te finalni produkt – poprilično pitka i tečna, lako-gledljiva drama, ostavlja impresiju neposredne, intimne iskrenosti svog tvorca a i čitave ekipe.

  

  Komorna psihološko-egzistencijalna art drama pak Elegija lovora, pod debelim je skandinavskim utjecajem – od bergmanovskih (Divlje jagoda /Smultronstället/, 1957) reminiscencija vlastitog života od strane sofisticiranog urbanog intelektualca koji vapi za revitalizacijom do östlundovsko-lanthimosovskih praznih i rječito kadriranih sterilno neatraktivnih miljea (u prvom dijelu) vješto kontrapunktiranih proliferantno-ominoznoj šumskoj ikonografiji (u drugom dijelu), pod spretnom kamerom dugih minimalističkih tableauxivivantovskih kompozicija Igora Đorđevića, podcrtanih jednako sporim, gotovo statičnim i jedva propulzivnim montažnim ritmom Jelene Maksimović, kao i funkcijski odabranim pomalo nategnutim, beckettovsko-ionescovski apsurdistički formalnim, mehaničkim govorom – a sve u službi oniričkog efekta očuđenja.

  

  Osamljenost pojedinca, naglašena rečenim prostorom hodnika i čekaonica, kao i besmislenošću izvođenja uvijek nanovo opetovanih svakodnevnih rituala kao vizualna podloga bračnom raskidu zanimljiv je i ambiciozan, svakako i vrlo studiozno pripremljen i pedantan Kasaličin pokušaj davanja dubljeg uvida i osvjetljavanja ove osjetljive problematike, no psihologizacijsko produbljenje pritom ovdje abruptivno prestaje i film naglo zaokreće u mitološku sferu, na teritorij slavenske predaje, postajući ne samo halucinatoran nego i prezentirajući svojevrsni rasplet svima znanim remekdjelom Šuma Striborova.

  

  Nije doduše bez osnove redateljeva vizija i namjera (anti)junakovo introspektivno potonuće u beznađe/psihozu i simboličku katabazu – put ka samom sebi u potrazi za iscjeljenjem, smjestiti u intuitivni limbički mitski prostor, tzv. psihogeografiju, zamišljajući istu kao svojevrsnu psihonavigacijsko putovanje duše s jasnim hipostatskim toposima i kozmogramskim fenomenima; šteta je jedino da se isto nije izvelo suptilnije, manje citatno doslovno, jer ovakvim postmodernističkim miksanjem postignuti učinak je suprotan – riječju, imamo dojam da gledamo dva različita filma – prvi prepun potencijala, drugi kao lošu adaptaciju rečene priče ili svakako kao destabilizirajuće nakalemljeno parazitiranje na prvom.

  Ipak, za svaku je pohvalu prezentiranje djela kroz folklornu prizmu, što je nešto čega u regionalnom prostoru načelno nedostaje (čast izuzecima kao što su Crna svadba Nemanje Ćipranića i Strahinje Madžarevića ili Nećeš biti sama Gorana Stolevskog) te nedostatke valja  zanemariti i/li promatrati kao svojevrsne prve dječje boljetice mlade crnogorske kinematografije, koja posljednjih godina doživljava intrigantan zamah.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. studenog 2022.

Piše:

Katarina
Marić