Izvrsni eksperimentalni uz kvalitativne oscilacije ostalih rodova
20. Zagreb Film Festival. 23.-30. listopada 2022.: Festivali pod reflektorom (online-izdanje) – kratkometražni filmovi
-
I ove godine, na svom jubilarnom, 20. izdanju ZFF prezentira, kao plod međufestivalske suradnje, odabrane – mahom kratkometražne uz poneki dugometražni, naslove sa deset svjetskih festivala: Filmskog festivala u Locarnu, Festivala mediteranskog filma Split i Kino Mediteran, Sarajevo Film Festivala, Međunarodnog festivala kratkometražnog filma Vienna Shorts, Međunarodnog filmskog festivala u Rigi, Festivala autorskog filma, Tampere Film Festivala, Ljubljanskog filmskog festivala, Međunarodnog filmskog festivala u Sofiji i Filmskog festivala Herceg Novi, pri selekciji istih nastojeći se voditi inovativnošću i pomicanjem granica, originalnošću i autorskim osobnostima, kao i žanrovskom raznovrsnošću te svakako prvenstveno kvalitetom. Od 44 besplatna naslova prezentirana online (uz neodgledana četiri – dvoma je trebala nadoknada i dva s neispravnim screenerima), prikazani su igrani, dokumentarni, animirani i eksperimentalni rodovi, pri čemu su posebno ugodno iznenadili eksperimentalni. Kod ostalih, uz kvalitativne oscilacije i rijetka odskakanja, mahom se radilo o čvrsto solidnoj, rjeđe iznimnoj produkciji; tematski, izvedbeno i žanrovski bavili su se pritom neizostavnim socijalnim motivima, počesto bivajući bremeniti poetičnošću, koketirajući s horor-tropima, prezentirajući coming-of-agere ili promišljajući o suvremenim self-help strujanjima – bilo distancirano objektivistički ili lirskije i intimnije; bivajući ekspresivne i snažne ili pak prigušene, neupadne stilizacije.
Intenzivan i estetičan eksperimentalni art-naslov Asterión Francesca Montagnera (Češka, Slovačka, 2022, Filmski festival u Locarnu) kao meditacija o ljudskoj okrutnosti, životnoj prolaznosti i smrti kao memento mori sveprisutnosti, smislen je, sugestivan i zaokružen uradak koji kontrapunktira no u konačnici i izjednačava čovjeka i bika. Vrstan je to eksperimentalni naslov, kojem uz bok staje i Histereza Roberta Seidela (Hysteresis, Njemačka, 2021, Međunarodni festival kratkometražnog filma Vienna Shorts) – brainstorming neuhvatljivih i nikad do kraja formiranih no uvijek nanovo izranjajućih i pomaljajućih asocijacija kao i abrazija i dezintegracija proplamsaja uzoraka iz povijesti umjetnosti (Michelangelo, Rubens, Chagal, Blake, možda), koji tvori superioran i avangardan asemblaž u čijem je primarnom žarištu interesa forma, manje refleksivno promišljanje sadržaja kao u prvom. Spomenuti treba i eksperimentalan Kraj patnje (prijedlog) Jacqueline Lentzou (The End of Suffering (a Proposal), Grčka, 2020, Međunarodni filmski festival u Rigi) – egzistencijalistički-filozofičan i bazno nekonvencionalan rad koji pronosi određenu poetsku kvalitativnost u pjevanju/razgovoru univerzuma/sfera; šteta da nije i konceptualno razrađeniji odnosno vizualno zanimljiviji; kao i uredniji, upeglaniji eksperimentalni film Saboter Anssija Kasitonnija (The Saboteur, Finska, 2022, Tampere Film Festival) koji na humoran i zabavan način tehnikom split-screena simultano prikazuje gerilske uvjete snimanja filma dijeleći ekran s finaliziranim proizvodom, razotkrivajući redateljevo multidisciplinarno pregnuće i tendenciju ka kombiniranju subkulturalnog i ozbiljnog, indieja i arta.
Recap zaslužuje i animirana sekcija; doduše bez distinktivnijjih naslova poput dva rečena u eksperimentalnoj; uz solidne (elegično-atmosferična, poetska Sjena leptira /L’Ombre des Papillons, red. Sofia El Khyari, Francuska, Portugal, Katar, 2022, Filmski festival u Locarnu/; simpatična filcana stop-animacija Kišni čovjek / Sandra Marić, 2022, Bosna i Hercegovina, Sarajevo Film Festival/; ruminacija o tome kako biti bolja osoba, sa sporadičnim proplamsajima fora ukomponiranih printeva iz povijesti umjetnosti Prirodna smrt jednog miša /Der Natürliche Tod der Maus, red. Katharina Huber, Njemačka 2020, Međunarodni festival kratkometražnog filma Vienna Shorts/; humorna, dinamična i pomalo nadrealna Sierra /Sander Joon, Estonija, 2022, Međunarodni filmski festival u Rigi/, istaknuo se Pentola Lea Černica (Italija, 2022, Ljubljanski filmski festival) vrsne, ikonografijom i pop-referencijalnostima (Batman, Alisa u zemlji čudesa...) kao i slojevitom psihologizacijom nabijene animacije koja umješno promovira light-pristup životu, slijeđenje srca i snova kroz premisu u braku nezadovoljnog i zdvojnog sredovječnog muškarca.
Igrana sekcija donijela je petnaestak naslova. S Filmskog festivala u Locarnu prikazani su Dijamantno dijete (L'Enfant au diamant, red. Pierre Edouard Dumora, Francuska, 2022) s atmosferičnim poigravanjem tropima horora i nadrealnog i jako dobar Faca od jastuka (Faccia di cuscino, red. Saverio Cappiello, Italija, 2022) o ranoadolescentskim brutalizmima i načinima nošenja s takvim nemilosrdnim bulanjem s vrsnim, spontanim dječjim glumcima. Tinejdžerima, no ovoga puta presinzima na njih od strane zahtjevnih roditelja, efektno se bavi i Komadić slobode Sare Ristić (Bosna i Hercegovina, 2022) sa Sarajevo Film Festivala, baš kao što s istog festivala horor-trope, oslanjajući se na vizualnu poetiku Bornedalovog Noćnog čuvara, u svoj kratki film Talog o čovjeku mučenom demonima prošlosti, uvodi Branislav Stošić (Bosna i Hercegovina, 2022). Najuspjeliji prikazan film sa Sarajevskog festivala je vrlo pitko i neusiljeno režiran i glumljen linklaterovski inspiriran Justine (Luka Vlaho, Bosna i Hercegovina, 2022), simpatična walk&talk razgovorljiva romansa u stilu indie-uradaka devedesetih. Uz njega, ljubav je motiv i kratkiša Richard i Lady Ana Ilije Pujića (Bosna i Hercegovina, 2021), pokušaj spajanja Shakespearea i rata u BiH; dok hibridna doku-igrana meditacija Nisam je stigao voljeti (I Didn't Make It to Love Her, red. Anna Fernandez De Paco Španjolska, Velika Britanija, Bosna i Hercegovina, 2022) također govori o ljubavnom odnosu i to pjesnika Marka Tomaša i njegove posvećenosti egzistencijalističkom besmislu, koji je s djevojkom kadar komunicirati samo kroz vlastitu poeziju, čineći je time depresivnom i – samom.
Posve drugačijeg prosedea, u stilu find-footagea, slice-of life ali također doku-igrani jest i naslov Bella Thelyije Petraki (Grčka, 2020) s Međunarodnog festivala kratkometražnog filma Vienna Shorts i to također o ženi koja se s životnom svakodnevicom mora nositi sama, ovoga puta zbog muža odsutnog ne psihički nego fizički – boravkom na bojištu. Šarmantan naslov s istog festivala, a kojem neznatno ali bitno smanjenje minutaže nedostaje za posvemašnje kompaktan dojam i efektivniji emotivni naboj jesu Ribe (Fish Like Us, red. Raphaela Schmid, Austrija, 2020) o odnosu brata i sestre nakon majčine smrti; dok je s Međunarodnog filmskog festivala u Rigi prikazan film o odnosu oca i sina Kolektivni vrtovi (Kolektyviniai Sodai, red. Vytautas Katkus, Litva, 2019), lijenog, sporog ritma i dugih kadrova kao indikatora sparine ali i zakržljale obiteljske dinamike. Festival autorskog filma donio je dva igrana naslova – skicozno, na nivou studentske vježbe izvedeno Paralelno stanje (Statul paralel, red. Octav Chelaru, Rumunjska, 2020) u kojem mladić u nezavidnoj situaciji inteligencijom preokreće igru moći u vlastitu korist; te Sestre (Katarina Rešek-Kukla, Slovenija, 2020) o svojevrsnim suvremenim ratnicama u svakodnevnoj street-fight – doslovnoj i prenesenoj borbi protiv mačoidnog patrijarhata, kao i malomišćanskog mentaliteta, soc-realističke, neuljepšane fotografije kao podcrtatelja pesimistične stvarnosti. Vedrim tonom i lijepom fotografijom problemima koji muče suvremenog pojedinca pozabavili su se naslovi s Tampere Film Festivala Ljeto pčela (Mehiläiskesä, red. Ida-Maria Olva, Finska, 2021) – konkretno suportivnom dinamikom majka-kći odnosno ekološkim problemima (na tragu aktualne teme obrađene u hit-doksu Medena Zemlja iz 2019. Kotevske i Stefanova odnosno knjiškoj uspješnici Povijest pčela Maje Lunde) i Rublje (Pyykkitupa, Fabian Munsterhjelm, Finska, 2021) – iznimno simpatična horor-parodija o međuljudskim odnosima i slojevitostima čovjekove psihe, primjereno klaustrofobičnog no i estetičnog produkcijskog dizajna. Također dva igrana naslova ponudio je i Filmski festival Herceg Novi s jakim kršćanskim subtekstom – crnobijeli art-uradak Ječam žela (Andrija Mugoša, Crna Gora, 2021) o homoseksualnom muškarcu koji zatomljuje osjećaje i okreće se Crkvi, odnosno Mir (Gabriel Camaj, Crna Gora, 2021) o mladom svećeniku koji u svom zvanju ne nalazi spokoja.
Rubrika Dokumentarci predstavila je desetak, u prosjeku vrijednih no ipak naslova varijabilne kvalitativnosti – od mahom solidnih (Daron, Daron Colbert Kevina Steena /SAD, 2022, Filmski festival u Locarnu/ o mladom glumačkom aspirantu u besperspektivnom, industrijaliziranom miljeu; Can't Help Myself Anne Ansone /Latvija, 2022, Međunarodni filmski festival u Rigi/ bazno zanimljiv hibrid igranog i eksperimentalnog filma s premisom o utjecaju self-help eskapizama svake vrste, s mnogim kulturalnim referencama no ne baš najspretnije izveden; Nenad Mladena Bundala /Belgija, BiH, 2020, Festival autorskog filma/ koji na neobičan način progovara o fenomenu emigracije zbog nikad oporavljene ekonomije u poratnoj BiH; Rodna gruda Filipa Jembriha /Slovenija, 2021, Ljubljanski filmski festival/ – svojevrsni coming-of-age naslov o odlasku iz obiteljskog okruženja u ruralnom području u grad na školovanje; Sutherland kroz objektiv /Sutherland v okvirju, Južnoafrička Republika, Slovenija, 2021 Ljubljanski filmski festival/ M. Jamnika i G. N. Rojec – referentnost na kršćanskom simbolikom bremenitu sliku Charlotte Reihlen The Broad and The Narrow Way (1867) u kontekstu afričkih misija u Sutherlandu; Mir naše Gospe Vladimira Perovića /Crna Gora, 2020, Filmski festival Herceg Novi/ – u žarištu autorova interesa sakralni je objekt na razmeđi spiritualnosti kakvu predstavlja i turističke atrakcije kao njenog kontrapunkta, a kroz koji promatra ispraznost suvremenog svijeta); preko boljih (Izmješteni /Pa vend, red. Samir Karahoda, Kosovo, 2021, Festival autorskog filma/ – opservativna dokufikcijska rekonstrukcija otužne sudbine međunarodno prepoznatih stolnotenisaša iz Prizrena, prisiljenih seliti se od jednog do drugog neprilagođenog mjesta za vježbanje – skladišta, garaže, vjenčane hale, jer nitko od odgovornih instanci ne nalazi za shodno osigurati im adekvatan prostor; Arktičke utopije /Arctic Utopias, red V. Koskinen, D. Toma, S. Romanova, M. Kinnunen, Finska, Norveška, Rusija, 2021, Tampere Film Festival/ – poetičan miks egzistencijalno-ekoloških pitanja upakiran u vrlo estetičan asemblaž arktičkih krajolika) do onih najistaknutijih (Boja, Will My Parents Come To See Me, Moj ujak Tudor).
Boja Anne Fernandez De Paco (Španjolska, Velika Britanija, BiH, 2022, Sarajevo Film Festival) sugestivno lijepom fotografijom i kompozicijom kadra, odabranim zvukovljem iz prirode te ojkaličnom glazbenom podlogom lirsko-poetski prenosi intimno očište svoje protagonistice gotovo bez teksta, i njenu svakodnevicu u pastoralnom ruralnom okružju; dok samo sporadični proplamsaji ruševina i patrijarhalni stavovi članova obitelji ukazuju na neumoljivo grube zakonitosti i prohujali rat odnosno posljedice koje poput sjene leže na toj naizgledno bukoličkoj idili i Bojinom životu.
Will My Parents Come To See Me Moa Harawea (Austrija, Njemačka, Somalija, 2022, Međunarodni festival kratkometražnog filma Vienna Shorts) dojmljiv je naslov o besmislenosti smrtne kazne, kojeg redatelj prezentira hladno-formalistički, neinvolvirano promatralački, koristeći filmski jezik nađenog svjetla odnosno miljea klaustrofobičnih zatvorskih ćelija, hodnika i ureda, mehanički detačirano prateći osuđenika i njegovu čuvaricu kroz posljednji dan do samog finalnog čina, podastirući ovu okrutnu priču samom gledatelju kako na prosudbu, jednako tako i na emotivni impakt odnosno promišljanje o mnogim važnim pratećim pitanjima koja načima.
Sličan nelagodan i uznemirujuć dojam na gledatelja ostavlja i distinktivni Moj ujak Tudor (Nanu Tudor, Belgija, Mađarska, Portugal, Moldavija, 2020, Međunarodni filmski festival u Rigi) Olge Lucovnicove o nasilju unutar obitelji, pri čemu na jezivoj zastrašnosti i snažnoj sugestivnosti prirodaje nekoliko postupaka i činjenica – da je žrtva istog upravo sama redateljica koji ju je ujak zlostavljao kao dijete, potom direktna konfrontacija redateljice s njim ispred kamere i to na smiren i staložen način, odnosno smještanje prizorišta unutar idiličnog pitoresknog seoskog moldavskog miljea prilikom obiteljskog okupljanja.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. studenog 2022.
Piše:
KatarinaMarić