Sapunica zapakirana u fantastično ruho s izvrsnom produkcijom i glumom
Zmajeva kuća (The House of Dragon), HBO Max, 2022.
-
The House of Dragon i The Lord of the Rings: The Rings of Power ovogodišnja su dva najveća rivala u borbi za gledanost i naklonost fantasyju sklone publike. Oba djela imaju svoje adute, ponajprije u obliku snažnoga kulturnoga kapitala. Prvo, koje autorski potpisuju Ryan Condal i Miguel Sapochnik, osmišljeno je kao prednastavak Game of Thrones (8 sezona, 2011-2019) autora Davida Benioffa i D. B. Weissa, dugovječnog i iznimno popularnog HBO-ova fantasy serijala, u početku temeljenoga na romanesknoj tetralogiji Georgea R. R. Martina, a jedno i drugo imaju ogromnu fanovsku sljedbu. Drugo je također postavljeno kao prednastavak priča filmskoga Gospodara prstenova (2001–2003) i Hobbita (2012–2014) Petera Jacksona, odnosno rađeno je prema književnom materijalu J. R. R. Tolkiena te pomno razrađenom proznom univerzumu o Međuzemlju i njegovim stanovnicima. Obje se serije ujedno u stilskom sloju naslanjaju na djela koja su im prethodila, sugerirajući da s njima čine čvršću i naravno gledatelju prepoznatljivu cjelinu. Postavlja se pitanje tko je u toj skupocjenoj serijalnoj bitci odnio pobjedu.
Pošteno bi bilo reći da oba naslova imaju određene nedostatke, no u cjelini se The House of Dragon pokazao kao mnogo uspjeliji uradak. Primjerice, The Rings of Power pretjeranim korištenjem kompjuterske animacije neprestano upada u fantasy kič, dok ekipa iza The House of Dragon vrlo pažljivo barata CGI-jem. Navedeno ne znači da ga manje koristi, nego da ga bolje uklapa u cjelinu. Za razliku od blještavila The Rings of Power, razmatrana serija stvara mračnu atmosferu mitske prošlosti, koja nalikuje onome kako se često u popularnoj kulturi zamišlja srednji vijek, naravno uz dodatak fantastičnih bića poput zmajeva. Scene snimane na lokacijama dobro su isprepletene s animacijom, tako da je u većem dijelu neprimjetna i podosta kvalitetno napravljena. Kostimografija i scenografija također se klone napadnosti i kiča te nastoje biti što je više moguće prigušene, ali u službi priče i likova kako bi se naglasile posebitosti fantastičnoga svijeta te samih protagonista, primjerice njihova socijalnoga statusa ili karaktera. Pritom je puna eksplicitno prikazanih scena nasilja te slobodno insceniranih prizora seksa, što je nespojivo s aseksualnim i sterilnim svijetom Međuzemlja.
.png)
The House of Dragon temeljno predstavlja priču o moći te neutaživoj gladi za istom, koja u tolikoj mjeri pokreće likove da se katkada ne mogu kontrolirati te joj sve podređuju, a kako bi ostvarili tu jednu jedinu žudnju. Posrijedi je ujedno priča o obitelji, primarno disfunkcionalne naravi, čije zajedništvo dolazi pod znak upitnika upravo poradi grozničave želje za položajem. Viserys I Targaryen (Paddy Considine) miroljubivi je kralj koji odlučuje krenuti protiv struje i tradicija kraljevstva te svoje nasjtarije i jedino preživjelo dijete iz prvoga braka, princezu Rhaenyru (Emma D`Arcy / Milly Alcock) imenovati nasljednicom jer nema sina koji bi preuzeo tron. Međutim, u drugom braku s Alicent Hightower (Olivia Cooke), inače kćerinom prijateljicom te kćeri vlastitoga savjetnika Otta Hightowera (Rhys Ifans) kralj dobiva sina Aegona, što pokreće složenu i zakulisnu igru punu spletaka, u kojoj sudjeluju različite interesne skupine u nastojanju da na željeznom tronu ustoliče upravo svoga/svoju odabranika/odabranicu. Serija nesumnjivo prati napeta politička zbivanja na dvoru i oko njega, no primarno sagledava kako se pitanje potencionalnog kralja/kraljice reflektira na intimne i političke relacije unutar same obitelji, gdje se neprestano mijenjaju savezi te dovode u pitanja prijateljstva i odanosti.
Pošto govorimo o svijetu Game of Thrones, nije teško zaključiti da je The House of Dragon sapunica zapakirana u fantasy ruho, doduše s neusporedivo boljom produkcijom, scenografijom, kostimografijom, dijalozima i glumom, iako je fascinantno da su autori uspjeli na jednom mjestu okupiti toliko nelijepih glumaca, nekih koji su bolji u svom glumačkom zanatu, a nekih koji i nisu osobito uvjerljivi. Pritom obitelj Targeryan, što je inače očito Martinov fetiš, pokazuju fanatičnu sklonost prema incestu, pa tko spava s kime i tko je kome što u rodu gledatelj više pratiti i pohvatati ne može. Temeljni sapunski tematsko-motivski sklopovi su tu: sukob i raskol unutar ugledne i mnogobrojne obitelji, tijekom kojega svatko nastoji izvući najveću moguću korist za sebe, a pritom su spletke osnovni fabularni okidači.
Kako je i ranije znalo biti s pojedinim sezonama Game of Thrones, tako i recentna serija nastoji biti politički nabijena, što se očituje kroz lik princeze i buduće kraljice Rhaenyre. Njezino odudaranje od patrijarhalnoga poimanja i stereotipa ženskosti kao pasivne te uloge žene na dvoru čija se funkcija svodi na reprodukciju – osiguranje nasljednika pa time i produžetak loze, uočljiva je od malih nogu. Njezino pravo da naslijedi tron neprestano se dovodi u pitanje upravo stoga što je žena te se nasljeđivanje vrši prema patrilinearnom obrascu. Suprotstavljena joj je bivša prijateljica i saveznica Alicent, koja je u priču uvedena kao odraz dobrodušne i nevine dvorske djeve, koja se ipak tijekom trajanja sezone uspijeva promijeniti. Njezino sazrijevanje prati zadobivanje mnogo odlučnijih karakternih crta te aktivno sudjelovanje u vlasti i donošenju političkih odluka, no kako joj princeza Rhaenys Targaryen (Eve Best) sugerira: ona to nije činila za sebe, nego za muškarce oko sebe – prvo oca a potom sina.
Sezona učestalo koristi temporalne skokove pa prati dulji vremenski period i ansambl likova u procesu odrastanja i starenja. Pritom deset epizoda ima ujednačeno trajanje oko šezdeset minuta po epizodi, no ritam pripovijedanja nije uvijek izbalansiran. Radnja katkada teče odveć sporo te sporadično ima praznoga hoda, pa nije uvijek bilo potrebe za trajanjem od jednoga sata. Pojedine epizode sasvim bi dobro funkcionirale s četrdeset i pet minuta. Osim ritma pripovijedanja, problem čini i scenarij u kojem su likovi odveć papirnato, crno-bijelo okarakterizirani, a zbog učestalih vremenskih skokova dolazi do nemotiviranih obrata u njihovu ponašanju.
The House of Dragon kroči utabanim stazama Game of Thrones, nastojeći zadovoljiti gledateljeve želje za takvim pričama, a pritom čini malo odmaka od zadanih produkcijskih obrazaca.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. studenog 2022.
