Artistički prikaz ljubavi pod utjecajem okoline

67. Međunarodni filmski festival u Valladolidu 21.–29. listopada 2022.: Povratak u prah (Yin ru chen yan), red. Ruijun Li; Emocionalna arhitektura 1959 (Arquitectura emocional 1959), red. León Siminiani

• 

  Kao jedan od većih i važnijih europskih filmskih festivala, a drugi po značaju u Španjolskoj, SEMINCI (Semana International de Cine de Valladolid) je mjesto za gledanje izvrsne selekcije filmova, jer većina njih (u raznovrsnim i brojnim sekcijama) na festival dolazi prethodno nagrađena na tri najveća europska festivala (Cannes, Berlin i Venecija), što znači da je publika (ali i FIPRESCI žiri u kojem sam sudjelovao) uz mnoge druge imala priliku pogledati filmove koji su provjereno kvalitetni (ovogodišnji fokus bio je na irskoj kinematografiji, a retrospektive posvećene Pieru Paolu Pasoliniju i Juanu Antoniu Bardemu). Povrh toga, Festival je očekivano ponudio nove dugometražne i dokumentarne španjolske filmove te, među ostalim, kratke filmove. Ipak, glavna konkurencija dugometražnih filmova bila je uistinu šarolikost različitih žanrova i filmova snimljenih diljem svijeta, tako da se dvadeset i jedan film prikazan u glavnoj selekciji razlikuju po mnogočemu: od režije, fotografije, scenarija, montaže, zemlje proizvodnje, itd. U tom smislu, da parafraziramo poznatu poslovicu, ovdje kvantiteta ipak rađa kvalitetu. Fokus ovog teksta bit će na dva izvrsna filma – Povratak u prah (Return to Dust), koji je dobio Zlatni šiljak – glavnu festivalsku nagradu, i kratki film Emocionalna arhitektura 1959 (Arquitectura emotional 1959), koji je dobio nagradu za najbolji kratki film.

  Kineski film Povratak u prah (Yin ru chen yan) redatelja Li Ruijuna jednostavna je priča o skromnom paru – neupadljivom Ma i sramežljivoj Cao, koje su obitelji odbacile i prisilile na dogovoreni brak. Živeći u lošim uvjetima, moraju udružiti snage da bi izgradili dom kako bi preživjeli. Suočeni s mnogim nedaćama, neplanirana veza proizašla iz neželjenog braka počinje cvjetati, jer i Ma i Cao stvaraju za sebe utočište u okrutnom svijetu. Ukratko, Li Ruijun donosi nam priču o vječnoj ljubavi bez obzira na životne nedaće, čineći to raznim oblicima kinematografskog iskustva – film je prekrasno snimljen, sa slikovitim krajolicima i vizurama promjenjivih godišnjih doba, montaža je suptilna, a priča ispričana bez neučinkovitih scenarističkih nedostataka; ima snažnu artističku atmosferu i glumci su vrlo dobro odigrali svoje likove.

  

  Jedna od glavnih značajki je ritam: ovo je relativno spor film jer se dubinski fokusira na likove, a pričajući priču o paru na suptilan i nježan način bez mnogo dijaloga, gledateljima ostavlja okus gorke tuge – nije to samo zbog jednostavne činjenice da je usredotočen na ljude u deklasiranom položaju u kineskim ruralnim područjima, čije se postojanje u velikoj zemlji poput Kine ignorira zbog njihove općenito niske razine obrazovanja i šutnje/cenzure u glavnim državnim medijima, nego i zato jer je to snažan portret ljubavnog para koji cijeni male radosti života i mirno prihvaća životne nedaće, i zato smo duboko emocionalno dirnuti kada vidimo da ih društvo želi samljeti u prašinu jer su takvom društvu oni nepotrebni.

  Ovo je drugi sloj filma: to je također suptilna, ali ipak vrlo snažna kritika kineske politike koja pokazuje koliko je brutalna kapitalistička borba za bogatstvom danas u Kini, unatoč naglašenoj komunističkoj „jednakosti za sve“ – ljude se potiče na preseljenje u ogromne nehumane stambene tornjeve jer su njihovi domovi srušeni, farme potopljene za velike hidroelektrane, a obrtnike su zamijenili strojevi i tvornice. Jedna od najboljih scena u filmu (koja se pojavljuje i na službenom posteru filma) jest ona u kojoj Cao s ljubavlju drži malu kartonsku kutiju s rupama iz kojih izlazi svjetlost koja nalikuje čarobnoj svjetlosti zvijezda zbog kojih njihova soba izgleda kao zvjezdano nebo, a Ma stavlja školjke na njenu ruku tvoreći oblik cvijeta kao znak ljubavi. Ova skromna kutija je poput simbola koji nam pokazuje da je sreća pronalaženje zadovoljstva u svemu što nas okružuje, unatoč svim životnim nedaćama.

  

  Kratki film Emocionalna arhitektura 1959 (Arquitectura emocional 1959) redatelja Leóna Siminianija ljubavna je priča Sebasa i Andree, studenata prve godine na Sveučilištu u Madridu 1959. godine. Uz humor, nježnost i duhovit scenarij, koristeći slike od prije pola stoljeća i prizore s današnjih lokacija, redatelj nam je uspio pokazati kako arhitektura obilježava disperzivnu liniju koja na kraju diktira emocije protagonista u društvu u kojem su društvene klase i ideologije nepremostive prepreke. Glavna ideja ovog kratkog filma je da arhitektura u potpunosti posreduje među našim osobnim odnosima, bilo da stvara sukobe ili olakšava njihovo rješavanje. Osobitosti urbanog dizajna koriste se kako bi se dokazalo kako on utječe na protagoniste u njihovim svakodnevnim životima i na ljubavnu priču koja bi mogla nastati između njih. Koristeći arhivske slike iz novina, fotografije, planove i karte ulica Madrida te ih montažno kombinirajući s aktualnom dramatizacijom, točnije pokušavajući rekonstruirati događaje, odnosno ljubavni odnos dvoje ljudi različitog socijalnog statusa, Siminiani pripovijeda ljubavnu priču između dvoje studenata koji su se tijekom akademske godine 1958–1959 upoznali zahvaljujući usamljenoj klupi ispred fakulteta.

  Gledatelj tada zajedno s likovima kreće u šetnju gradom, gdje lociramo raskošnu zgradu u kojoj ona živi, dok on tajanstveno čuva tu informaciju, jer kasnije ćemo vidjeti da mu je stan daleko od centra, u novoizgrađenom dijelu grada nastalom u svrhu lakšeg stambenog zbrinjavanja manje imućnih građana. Ovo je zapravo priča o tome kako su arhitektura, politika i ljubav – naizgled nepovezani koncepti, neraskidivo povezani, stvarajući stalne sinergije kako u svakodnevnoj sferi, tako i unutar povijesnog konteksta, pri čemu arhitektura označava ne samo razlike i udaljenosti, komunikaciju i susrete, nego i dramatični vrhunac priče, potvrđujući svoju važnost kao graditelja stvarnosti unutar i izvan filmske fikcije.

  

  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 11. studenog 2022. 

Piše:

Tonči
Valentić