Posveta ranim radovima danas etabliranih hrvatskih filmaša
Zagreb film festival (23–30. listopada 2022.): Kockice: retrospektiva (Belladonna, red. Dubravka Turić, 2017; Snig, red. Josip Žuvan, 2012; Nas dva, red. Andrija Mardešić, 2015; Trajna posudba, red. David Kapac, 2009; Onda vidim Tanju, red. Juraj Lerotić, 2010)
-
Od svojih početaka Zagreb Film Festival prikazuje program nazvan Kockice, kao nacionalni program kratkometražnog filma natjecateljskog prosedea i to s naglaskom na mlađe autore kojima je ova forma imanentan način stvaranja te (još) nisu snimili dugometražni film.
Ove godine, u retrospektivnim Kockicama na zgodan se način dao omaž radovima danas etabliranih i redom talentiranih hrvatskih filmaša, čiji su upravo dugometražni prvijenci prikazani u glavnom natjecateljskom programu kao rubrici prvih i drugih redateljskih filmova s nagradom Zlatna kolica – Dubravki Turić (Tragovi), Josipu Žuvanu (Garbura), Davidu Kapcu i Andriji Mardešiću (Stric) te Jurju Lerotiću (Sigurno mjesto). Kratkiš Dubravke Turić Belladonna naslovom evocira kako velebilje (Atropa belladonna), tako i neumoljivu ktonsku boginju Atropu, uz Klotu i Lahezu treću Suđenicu/Mojru – onu što siječe životni konac i određuje pojedinčev trenutak smrti; jednako tako i otrovnost – halucinogenost, stupornu katatoničnost i smrtnost rečene biljke.
Turić upravo tako prezentira tri slučajne žene u oftamološkoj čekaonici, evocirajući rečeno postupkom skijaskopskog povećanja zjenica, a baš su zbog efekta dilatacije – blistavijeg, suznijeg pogleda renesansne žene u oči kapale rečeni sok velebilja. Zbog istog i vid postaje zamagljeniji, a upravo je taj termin ključan pri redateljičinom ciljanom metaforičnom poentiranju – dakle, nedostatak jasnovidnosti i posljedičnih predrasuda prema drugima; a koje otklanjanjem takve očne smetnje i perceptivnog ograničenja u Turićinom svjetonazoru postaju shvaćanje, suosjećanje, istinski uvid, riječju subjektivno vs. objektivno. Unatoč nepotrebnom apendiksu na završetku, film umješno prenosi autoričinu poetiku bez zadiranja u pretjeranu statiku i/li sentimentalizam.
Obiteljskim osjećajnostima bave se i filmovi Nas dva i Snig. I dok zimskim ugođajem ambijentirani Snig Josipa Žuvana vrlo sugestivno, dokumentarističkom uvjerljivošću pokazuje dinamiku odnosa otac-kći, kao fokalizatora postavljajući požrtvovnog i skromnog oca kojem je u prvom planu ugađanje i skrb prema sad već prilično otuđenoj kćerki a ne recimo vlastito opuštanje i provodi s prijateljem, i koji utjehu i smisao pronalazi barem u nečem što ih i dalje veže – zajedničkom objedovanju domaće, s ljubavlju pripremljene hrane, dotle se Nas dva Andrije Mardešića fokusira na intenzivan, ljubav-mržnja odnos unuka-studenta i zahtjevne bake pri ljetnoj omari, poentirajući manju ili veću, ovakvu ili onakvu no svakako svojevrsnu represivnost i/li patologiju obiteljskog sustava kao mikro-indikatora širih makro-društvenih konotacija (jedina zamjerka mogla bi se uputiti ponešto bezizražajnoj glumi Roka Sikavice, poglavito postavi li se u kontekst s onom uvijek impresivne Dare Vukić).
Iznimno zanimljiv autor, Mardešić se 2018. iskazao distinktivnom Stepskom lisicom, gdje je dodatno izbrusio svoj očuđujući stil i smisao za bizarno, prezentiran i u ovogodišnjem dugometražnom Stricu, u kojem je suredatelj u timu s Davidom Kapcem. U retrospektivnim Kockicama Kapac je pak predstavljen kratkim filmom Trajna posudba, coming-of-agerom zbog kojeg je prozvan „Kevinom Smithom hrvatskog filma“, evidentnom evokacijom Smithovih Trgovaca (Clerks, 1994) i metafilmske popkulturalnosti dijaloški proliferirane gotovo logorejskim dijaloškim – njegovi zaposlenici, vlasnici i geekovski štreberi-aspiranti ka kvartovskoj videoteci tako u vrlo indie maniri iz devedesetih, umješno i duhovito, zabavno i pitko evociraju Jamesa Bonda, Zonu sumraka, Pakleni šund, Fantomsku prijetnju, Taksista, O za osvetu.
Još jedan coming-of-ager gotovo je kultno-statusni domaći kratkiš Onda vidim Tanju Jurja Lerotića; eksperimentalne filmske forme – ispričan frame-by-frame nizom fotografija i narativnim unutarnjim monologom, prezentiranim kao glas u offu, neobično spretno, u light-tonu spajajući tešku i bolnu temu terminalne bolesti i smrti, osjetljivo adolescentsko doba šesnaestogodišnjih protagonista i prvu zaljubljenost s rečenim nekonvencionalnim načinom prezentacije. Ovakvim solidnim presjekom retrospektivne Kockice potvrdile su svoje autore kao dinamične, stabilne, katkad i osebujne nove celuloidne glasove koji poprilično zadovoljavaju visoke kriterije pri realizacijama svojih umjetničkih filmskih formi.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. studenog 2022.
Piše:

Marić