Revolucionar žanra gangsterskih krimića koji se urezao u kolektivnu svijest čovječanstva

Francis Ford Coppola (Detroit, 7. travnja 1939.), američki redatelj, scenarist i producent

• Francis Ford Coppola jedan je od autora koji se s pravom može svrstati među najutjecajnije u povijesti filmske umjetnosti. Redatelj koji je Kumom praktički promijenio žanr gangsterskih kriminalističkih filmova i ušao specifičnom mitologijom u kolektivnu svijest čovječanstva, profesionalnu je karijeru započeo snimajući i montirajući erotske filmove ranih 60-ih godina prošlog stoljeća. Jedan od tih projekata žanrovski je bio određen kao erotski vestern; u glavnoj ulozi bila je Playboyeva zečica i glumica Marli Renfro, a film je kombinacija Coppolinog kratkog filma Voajer i materijala nedovršenog ili bunkeriranog filma Veliki otvoreni prostori Jerrya Schaffera. Producenti su na ideju da sasvim raznorodne filmove spoje u novu atrakciju nadošli zbog  činjenice da u oba ostvarenja naslovnu ulogu nosi spomenuta Marli Renfro. Ovo ističem i kao kuriozum i kao naznaku Coppoline izražene zanatske, tehničke crte i sklonosti žanrovskim okvirima unutar kojih pronalazi intimne razloge da ih pretvori u film i progovori iz sebe, svojih strahova, opsesija i radosti.
  
  Tako je bilo neminovno da tijekom 60-ih sretne kultnog producenta i redatelja Rogera Cormana i počne surađivati s njim. Za njega je 1963. režirao horor Dementia 13, samostalni redateljski dugometražni debi koji kao i većina ranih Coppolinih uradaka zaslužuje kultno obožavanje.

  
  
  Rođen je u osvit Drugog svjetskog rata, u velikoj američkoj obitelji talijanskih korijena, s djedom skladateljem i ocem koji je svirao flautu u simfonijskom orkestru. Coppola je u djetinjstvu prebolio polio, do mature promijenio 23 škole, dovoljno dobro svirao tubu da dobije glazbenu stipendiju za Njujoršku vojnu akademiju i s petnaest, kao prosječan učenik nakon čitanja drame  Tenneseeja Williamsa Tramvaj zvan čežnja, otkrije ljubav i strast prema kazalištu te zatim, nakon gledanja Ejzenštejnova i Aleksandrovljeva Oktobra, i prema filmu. Oduševila ga je montaža i mogućnosti koje ona otvara. Studira na sveučilištu UCLA, na godini s Jimom Morrisonom, budućim frontmenom i tekstopiscem skupine The Doors, čiju će pjesmu The End iskoristiti u Apokalipsi danas, jednom od svojih najslavnijih filmova, što je samo jedan od primjera kako se kod Coppole život i film isprepliću. Tako je glumca Jamesa Caana, koji će nastupiti u njegovim filmovima Kišni ljudi, Kum i Kum 2,  upoznao tijekom školovanja, vlastiti mu je otac Carmine Coppola  skladao glazbu za nekoliko filmova, a Talia Shire, koja u Kumovima igra kći Vita Corleonea i sestru Sonnyja, Fredoa i Michaela, zapravo je Coppolina sestra. Kći mu je Sophia istaknuta redateljica, nećak Nicolas je glumačka zvijezda i umjetničko mu je prezime Cage, drugi nećak Jason Schwartzman, inače stalni suradnik uglednog sineasta Wesa Andersona, također je glumac, a tu je i sin Roman Coppola kao koscenarist Andersonova filma Grand Budapest Hotel. Georgea Lucasa, s kojim će poslije produkcijski i kreativno surađivati, upoznao je tijekom adaptacije brodvejskog mjuzikla, a kasnije će zajedno otvoriti Zoetrope studio – nazvan po igrački iz prve polovice 19. stoljeća koja je stvarala efekt animacije. U tom će studiju nastajati Coppolini filmovi, Lucasov distopijski debi THX 1138, tamo su snimali Godard i Kurosawa, i tamo je nastao poznati eksperimentalni film Koyaanisqatsi Goddfreyja Reggija.

  

  Francis Ford Coppola prije svega je bitan kao jedan od prvaka takozvanog Novog američkog filma 70-ih, poznatijeg pod nazivom Novi Hollywood. Činila ga je prva generacija filmaša koji su pohađali novosmišljene akademije i filmske škole, a inspiraciju pronalazili u filmskoj povijesti, različitim redateljima i nacionalnim kinematografijama. Bila je to generacija čiji su uspjesi – posebno Spielberga i Lucasa, naposljetku stvorili Marvelovo kokičarenje i sam pojam blockbustera. Coppola je čak, sasvim nenamjerno, pridonio danas sasvim uobičajenoj formuli filmskih nastavaka, dodavši u naslov drugog Kuma broj 2.
  
  Ironija se skriva u temeljnoj naravi američkog filma sedamdesetih, jer epoha u kojoj je Cassavetes napravio Ubojstvo kineskog kladioničara, Cimino Lovca na jelene i divotu zvanu Vrata raja – koja je svojom propašću na kino-blagajnama dala presudni obol krahu, ali barem spektakularnom, onog što se nazivalo holivudskom renesansom – ta epoha bila je obilježena otvorenošću, pustolovinom, znatiželjom, rizikom i spremnošću da se preispitaju postulati vlastite kinematografije. Takozvano zlatno doba te kinematografije i tradicije oplođene, opterećene i proslavljene stvaralačkom snagom imigranata koji su, u vrijeme kad su se novoholivudski autori tek rađali, bježali pred nacistima i spašavali život u Americi i Hollywoodu.

  

  Jedan od naziva koji se vežu uz novo razdoblje američke kinematografije 70-ih jest  i američki novi val, što ukazuje da su nakon desetljeća i desetljeća tvrdoglavog vjerovanja u vlastitu superiornost američki autori počeli otvarati oči i učiti od drugih. Ti drugi su prvenstveno bili europski redatelji koji su hrabro rušili neka od naizgled neuništivih pravila filmskog jezika, dramaturgije, odnosa između filmskih rodova i vrsta, tematike i stila. Druga ironija skrivena iza prve nalazi se u otkriću do kojeg su novovalni Amerikanci došli, a to je da su najutjecajniji europski filmski pokreti i autori inspiraciju i kanon gradili upravo na holivudskim redateljima kao sto su Hitchcock, Hawks, Welles i Douglas Sirk. Tako su Altman, De Palma, Scorsese, Spielberg, Lucas, Friedkin, Coppola, Malick, Cimino i drugi krajem 60-ih i ranih 70-ih konačno rušili konvencije i formule studijskog sustava, no u pitanju je pobuna čije su posljedice ono najgore što predstavlja Hollywood danas, a to je ekstremno shvaćanje filma kao proizvoda, umjetnosti kao robe, ideje kao sadržaja, forme kao šprance. Tu se pokazuje treći ironični obrat – era blockbustera, cineplexa i Marvela rođena je u pobuni, preispitivanju i pokušaju promjene studijskog sustava. Sam pokret Novog Hollywooda nije sam po sebi bio toliko revolucionaran u povijesti i teoriji filma, važnija je sama činjenica da se odvijao u konzervativizmom i formulaičnošću izmorenoj, utvrđenoj i u sebe zagledanoj američkoj kinematografiji, čiji je utjecaj na globalnu recepciju jednostavno neprikosnoven.

  Francis Ford Coppola najplodniju fazu svojeg stvaralaštva imao je upravo tijekom 70-ih godina, u doba Novog Hollywooda, kada za redom nastaju antologijski naslovi Kum, Prisluškivanje, Kum 2 i Apokalipsa danas. Kritički i komercijalni uspjeh kakav je Coppola tada ostvario, prilična je rijetkost. Što se samih filmova tiče, na prvom je Kumu zaposlen kao zamjena Sergiju Leoneu koji je tada pripremao mnogo godina kasnije snimljeni Bilo jednom u Americi. Producent Robert Evans je na preporuku bliskog suradnika Petera Barta pristao da film režira Coppola, koji se oporavljao od neuspjeha prethodnog ostvarenja, egzistencijalističkog filma ceste s dodirom feminizma, Kišni ljudi. Ono što je najbolje u Kumu, i prvom i drugom, zapravo je redateljev pristup koji umjesto da priča o gangsterima čitavo djelo postavlja kao studiju jedne obitelji, pri čemu  su ubijanja, podmićivanja i razne okrutnosti ili posao ili dio intime poput zagrljaja. Coppola je postavio obitelj Corleone kao grčki mit ili Shakespeareovu tragediju, ali s autentičnim, na životnom iskustvu baziranim nadahnućem. Film, nastao prema romanu Marija Puza i scenariju na kojem su zajedno radili Puzo i Coppola, izvrsno je snimio Gordon Willis, glumačke izvedbe čitavog ansambla su žive i uvjerljive, a one Marlona Branda kao glave obitelji i Ala Pacina kao njegova neočekivana nasljednika prelaze u mit.

  

  Nakon velikog uspjeha Kuma, Coppola istovremeno snima Prisluškivanje i drugi dio Kuma. Prisluškivanje je studija karaktera, individualne i kolektivne paranoje prožeta istim nixonovskim duhom kao i kasnije nastali Svi predsjednikovi ljudi Alana J. Pakule i De Palmin Blow-out. Gene Hackman u naslovnoj ulozi paranoidnog stručnjaka za prisluškivanje je izvanredan, a tjeskoba, iščašenost i skučenost svijeta u kojem se film zbiva podsjeća na poetiku Davida Lyncha. Što se nastavka Kuma tiče, Coppola veže imigrantsku priču, siromaštvo starog kraja i obećanje novog u zemlji slobodnih i hrabrih koja počinje na otoku Ellis. Radi se o nastavku koji je u mnogočemu nadmašio odličan prvi dio, i te je godine Coppola nominiran za režijskog Oskara i za Prisluškivanje i za Kuma 2 (dobio ga je za režiju Kuma 2, koji mu je donio i Oscare za najbolji film i scenarističku adaptaciju).  

  Što se tiče Apokalipse danas, radi se o megalomanskom natripanom pokušaju da se osvrne na agoniju Vijetnamskog rata kroz optiku glasovita kratkog romana Srce tame Josepha Conrada s kraja 19. stoljeća, i da se u srcu tame u džungli na drugom kraju svijeta otkrije ogledalo američkog sna. Poštujem Coppolu i zbog  činjenice da je dijelom uložio svoj novac u Apokalipsu danas, a kroz što je prolazio snimajući taj film, kroz kakva sve iskušenja, zabilježila je u izvrsnom dokumentarcu Srca tame: Filmaševa apokalipsa njegova supruga Eleanor Coppola.

  
   
  Meni najdraži Coppolini filmovi su Tucker: Čovjek i njegov san i Prisluškivanje, ali on je prvenstveno redatelj generacije mog oca, generacije koju je tijekom sedamdesetih svojim filmovima formirao, osvijestio i predstavljao. Kasnije se u mnogočemu razišao od publike i komercijalnog interesa, snimivši još vrlo malo dobrog – prije svega Bram Stokerovog Drakulu, kao svoj zadnji veliki komercijalni i kritičarski uspjeh. Sada se bavi vinarstvom i kombinira još jedan, završni film. Kakav god bude, Coppola zaslužuje snimiti ga.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 31. listopada 2022.

Piše:

Nikola
Strašek