Kičasti pop-spektakl koji metafilmskim postupcima podilazi publici
Uvjeravanje (Persuasion), red. Carrie Cracknell, SAD, Netflix, 2022.
-
Persuasion (1818) posljednji je dovršeni roman slavne engleske spisateljice Jane Austen, koji do sada, za razliku od njezinih prethodnih djela poput Razuma i osjećaja, Ponosa i predrasuda ili Emme, nije pobudio veći interes producenata, scenarista i redatelja. Postoji nekoliko televizijskih ekranizacija u formi igranoga filma i miniserije, no ozbiljan cjelovečernji kinofilm nikada nije nastao pa je recentno ostvarenje redateljice Carrie Cracknell najbliže tome. Kažem najbliže jer je nastalo u produkciji Netflixa pa kao takvo nije namijenjeno kinodistribuciji nego streamingu, no recimo da je produkcijskim i stilskim osobinama na tragu ambicioznijeg kostimiranog kinofilma.
Redateljici je ovo ujedno filmski debi jer je posrijedi autorica koja je do sada karijeru isključivo gradila u kazalištu. Kazališna se pozadina svakako očituje i u Uvjeravanju, napose putem obraćanja protagonistice publici, koja se ponaša kao da je na kazališnoj pozornici, svjesna gledateljstva, s kojim komunicira te mu tumači priču. Cracknell je primjerice mogla kao konvenciju iskoristiti voice-over kao izvandijegetski zvuk u ulozi drugostupanjskoga pripovjedača, no izravno obraćanje otvorilo joj je mogućnosti koje glas u offu nema – neposredno povezivanje glasa i glumačke pojave, pa u ovom slučaju mimika, geste, pokreti tijela, tikovi i bilo koji drugi neverbalni znakovi vezani uz glumačku izvedbu postaju sredstvo komunikacije s gledateljima. Na taj se način publika nastoji angažirati, jer protagonistica postaje prisnija s njom. Cilj je time pridobiti je na svoju stranu, za vlastitu inačicu priče, uvjeriti je. Stoga je u Uvjeravanju prisutan dvostruk i paralelan proces: likovi nastoje sebe i eventualno druge uvjeriti u nešto, no Anne Elliot (Dakota Johnson) također nastoji uvjeravalački djelovati na publiku, nudeći im vlastitu, subjektivnu, možda nepouzdanu inačicu likova i događaja.
Anne često namiguje publici, što predstavlja konspirativan govor tijela. Kada nekome namigujemo, znači da smo se s nekim intimizirali u smislu da upućujemo na nešto zajedničko poput tajne. Taj postupak istodobno sadrži nešto vrlo osobno i flertujuće. Stoga redateljica putem protagonistice gledatelja pretvara u svojevrsnoga voajera, koji ima dojam da potajice promatra interakcije likova na platnu, a protagonistica mu pritom otvara vrata u taj fiktivni svijet. Anne često tumači da će se likovi ponašati kako je upravo objasnila, nakon čega gledatelj ima priliku uvjeriti se u istinitost rečenoga. Nameće se pak pitanje je li ovo uopće priča kojoj bi netko trebao voajerski pristupiti?
Navedeno je svedeno na razinu zanimljive dosjetke, no ostavlja dojam da nije funkcionalno iskorišteno u cjelini, tim više što i glumačka izvedba Dakote Johnson iziskuje ravnomjernu dozu energičnosti i staloženosti, no završava u pasivnosti s prizvukom melankolije. Kao da nema razlike između glumice u Pedeset nijansi sive (2015), The Lost Daughter (2021) i Persuasion. Samo su se kostimi promijenili. Njezino je autsajderstvo, iznimnost te odudaranje od ideala devetnaestostoljetne žene naznačeno odmah u početku kostimografskim rješenjima. Odjeća krojem i crnim ili zagasitim bojama odudara od prozračnosti i svjetline njezine okoline, napose sebičnih sestara Mary (Mia McKenna-Bruce) i Elizabeth (Yolanda Kettle), koje je ne doživljavaju te su isključivo usmjerene na vlastite živote i često izmišljene egzistencijalne i zdravstvene probleme.
Izrazito metafilmski postupak obraćanja publici također je u raskoraku s naravi priče i vremenom odvijanja radnje. No na taj se način ona nastoji učiniti prijemčivom publici ili kulturnom trenutku suvremenosti, čemu dodatno doprinosi često pokretna kamera i općenito redateljičina potreba za dinamizmom te svijetlom i prozračnom scenografijom. Potonje se svim silama nastoji naglasiti i činjenicom da je veliki naglasak stavljen na rasnu diverzivnost unatoč žrtvovanju povijesne vjerodostojnosti, pa je ovo Jane Austen koja se odvija u nekom paralelnom univerzumu, u kojem devetnaestostoljetna mlada junakinja slobodno šeće s bocom vina po kući a rasne predrasude ne postoje, iako je društvo i dalje izrazito klasno orijentirano. Sve naposljetku treba pretvoriti u kičasti pop-spektakl.
Ostalo je na tragu standardnih ekranizacija Austen, a ispod razine boljih, barem što se tiče scenarističke obrade i profiliranja likova. Obitelj glavne protagonistice nema muškoga nasljednika, zapala je u financijsku krizu zbog nesmotrenosti oca, a kćerima je jedina nada unosna udaja kako bi mogle osigurati egzistenciju. Pritom sestre predstavljaju različite tipove osobnosti, od kojih je glavna junakinja najemancipiranija, najslobodnija i najinteligentnija te lišena predrasuda, što joj u konačnici, zbog klasnih presizanja, ipak ne donosi sreću u ljubavi. Annin bivši partner Frederic Wentworth (Cosmo Jarvis) vraća se u njezin život nakon što ga je prije osam godina morala odbiti zbog siromaštva. U međuvremenu je postao imućan te je stekao čin pomorskoga kapetana, no čini se da ne može prijeći preko emocionalne povrede iz prošlosti. Pritom je, čini se, bacio oko na njezinu rođakinju Louisu Musgrove (Nia Towle), što je samo jedan od nekoliko složenih ljubavnih odnosa koji se kroz priču isprepliću.
Ugledni scenarist Ronald Bass (Rain Man, Sleeping with Enemy, Dangerous Minds, My Best Friend`s Wedding) i koscenaristica Alice Victoria Winslow nespretno i odveć zbrzano raspliću priču u završnici, a i humor je ponešto suhoparan, nikako da pogodi pravu notu. Sporedni likovi svedeni su na karikature; primjerice sestre Mary i Elizabeth, otac William u preglumljenoj izvedbi Richarda E. Granta (The Player, The Age of Innocence, Gosford Park, Logan) te očeva pratiteljica gospođa Harville (Jenny Rainsford) – a kako bi se postigao humoran efekt, no time se karakteri banaliziraju te su svedeni na jednodimenzionalne pojave, što je pogrešan način da se pokušaju postići duhoviti efekti.
Persuasion nas nažalost nije uspio uvjeriti da je posrijedi kvalitetna adaptacija Jane Austen.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. kolovoza 2022.
