U osinjem gnijezdu

Osvrt na nagrađene filmove 69. Pulskog filmskog festivala



  • Svečanom dodjelom nagrada nedavno je završeno 69. izdanje Pulskog Filmskog Festivala koji sljedeće godine puni veliku obljetnicu. Uz kategorije Međunarodnog I Studentskog programa, kao i svake godine posebno se ističe kategorija domaćeg filma, odnosno kategorija Hrvatski program. U konkurenciji u toj kategoriji bilo je deset filmova, a na one koji su i nagrađeni donosimo kratak osvrt.

    Posve očekivano, glavna nagrada za najbolji film, Velika Zlatna arena, dodijeljena je filmu Zbornica Sonje Tarokić koja je ujedno dobila i nagradu za najbolju režiju, a taj je film dobio još dvije nagrade – za najbolju mušku ulogu i najbolju žensku sporednu ulogu, koje su pripale Stojanu Matavulju, odnosno Nives Ivanković.

    U drugoj polovici prošle godine film Zbornica prošao je veliki festivalski put, a taj je put, uz mnoga priznanja – primjerice na ZFF-u, Karlovym Varyma, okončan velikim slavljem u pulskoj Areni. Redateljica Sonja Tarokić otprije je poznata po kratkometražnim ostvarenjima poput Tlo pod nogama, Crveno, Pametnice, Kurvo, Ja sam svoj život posložila, koji su prikazani na mnogim domaćim i međunarodnim festivalima, naravno, uz nagrade.

    Dugometražni prvijenac Sonje Tarokić znakovita naziva Zbornica donosi pogled u unutrašnjost jedne škole i njezine zbornice. Ta zbornica je centralno mjesto okupljanja profesora i stručnih suradnika, kao i mikrokozmos koji funkcionira po nekim svojim pravilima. U tom kompleksnom mikrokozmosu s velikom glumačkom postavom, koji se simbolično referira na cijeli poznat nam sustav, teško je opstati postupamo li ispravno, a kao i u svakoj novoj sredini, pridošlice poput nove pedagoginje su uvijek na meti. Zbornica Sonje Tarokić zaista je jedan od ponajboljih filmova u posljednjih nekoliko, no i u posljednjih deset i više godina. Uz vještu režiju i izvrstan scenarij Sonje Tarokić, izvrsnu montažu Borne Buljevića i zanimljivu glazbenu notu, Zbornica djeluje poput košmara, poput osinjeg gnijezda u kojem je svaki pokušaj preispitivanja nečijega rada s ciljem podizanja kvalitete dočekan na nož. U tom se košmaru, jasno je, ističu izvrsna Nives Ivanković u ulozi ravnateljice, prepoznatljiva po njezinu izgovoru „Ana-Marija“, kao i Stojan Matavulj koji tumači lik profesora koji je svima nekako vrlo dobro poznat. Naravno, iako oboje nagrađeni, ne treba izostaviti niti izvrsnu glumačku izvedbu Marine Redžepović koja je također briljirala u glavnoj ulozi. Pokazavši režiserski potencijal filmovima u kratkome metru, Tarokić ovom društveno-obrazovnom kritikom nastavlja svoj put izvrsnosti.

    Iznenađenje ovogodišnje Pule je svakako, u tematskome smislu, film Stric režiserskog dvojica Andrije Mardešića i Davida Kapca koji je dobio nagradu za najbolji scenarij, a nagrada za najbolje kostime pripala je Ani Savić Gecan, te koji je prije pulskih nagrada dobio i Posebno priznanje na festivalu u Karlovyim Varyma.

    Film Stric, koji nas od samog početka vremenski, kostimografski, glazbeno i kulturološki uvodi u neka prošla no ne tako daleka vremena – kraj 80-ih godina, donosi notu začudnoga, notu apsurda, onog istog apsurda kojim odišu i neka od najboljih književnih djela. Tako pratimo četveročlanu obitelj kojoj je jedini životni smisao i cjelodnevni zadatak doček misterioznog strica koji se opet i iznova vraća, a doček se repetitivno ponavlja. Gledateljima zasigurno nije jasno što se događa sve do trenutka razgovora strica iza mutnog stakla koje ipak dopušta znatiželjnim očima da vide onaj signal koji postaje crv sumnje.

    Polako, ali vješto izvrstan scenarij otkriva posve suludu priču koja ostavlja u stanju iznenađenja, šoka i nevjerice, a ostvarena je izvrsnim glumačkim kreacijama – majke koju tumači Ivana Roščić, strica kojeg tumači Predrag Miki Manojlović, oca kojeg tumači Goran Bogdan i sina kojeg tumači Roko Sikavica. Film Stric je mračni slow-burn psihološki triler s elementima drame koji zanimljivom pričom, apsurdnošću, podsjeća primjerice na grčka weird ostvarenja poput onih redatelja Lanthimosa, no također pokazuje horor-naznake ili pak odlike novi(jih) skandinavskih krimića.

    Nagrada za najbolju masku pripala je Ani Bulajić Črček za rad na filmu Illyricvm Simona Bogojevića Naratha koji uvjerljivo rekonstruira vremena Ilira i njihove preokupacije. Film smješten u takva daleka prošla vremena složen je i veliki pothvat koji, ako se teži napraviti povijesno uvjerljivu rekonstrukciju temeljenu na znanstvenim činjenicama, svakako mora uključiti brojne stručnjake, poput arheologa, antropologa, etnologa i lingvista, što i jest slučaj s ovim filmom. Priča filma smještena je u 30-e godine prije nove ere i prati arhaičan svijet Liburna, Delmata i Japoda, u vrijeme osvajanja istočne jadranske obale, odnosno prati sukob koji nastupi nakon što liburnskog pastira Volsusa sa sobom povede rimska jedinica. Povijesna drama, film Illyricvm ističe se izvrsnom fotografijom planinskih predjela naše zemlje, uvjerljivom kostimografijom i maskom, uvjerljivom rekonstrukcijom latinskog i ilirskog jezika, kao i pomno donesenim elementima spiritualnosti, rituala, šamanizma i prinošenja žrtava, što je karakteristika onoga vremena.

    Film po mjeri publike, osim filma Ljeto kada sam naučila letjeti u koprodukciji Srbije, Hrvatske, Bugarske i Slovačke, je nedvojbeno bio i film Punim plućima, prvijenac snimatelja Radislava Jovanova koji je osvojio nagradu za najbolje oblikovanje zvuka i za najbolju fotografiju. Radi se naime o filmu, komediji, koji donosi priču o ponovnom okupljanju prijatelja nakon smrti zajedničkog prijatelja. Ponovno okupljanje znači ujedno oživljavanje sjećanja, rekonstrukciju prošlih trenutaka, dobrih i loših, no i otvaranje starih rana, a u takvom se prijateljskom krugu neki odnosi i neki trenutci tek otkrivaju. Osim što se radi o svevremenskoj priči o prijateljstvu, film je zanimljiv pogled na trenutak nakon smrti neke osobe, retrospektivan pogled na život te osobe, kao pitanje žrtve i prijateljskih odnosa. U tome dakako pomaže dobra fotografija, dobra montaža, humorom nabijeni dijalozi u kojima se ocrtavaju naše aktualnosti, kao i trenutci animacije ostvareni asocijativnim vezama.

    Najbolje debitantsko ostvarenje je dugometražni prvijenac Nine Violić Baci se na pod, dramska tročinka koja precizno secira krizni obiteljski trenutak, onaj pred sam razvod. Tročlanom kompozicijom koja je prikazana iz perspektive troje likova – majke, oca i sina, ostvarena je izvrsnom kamerom snimateljskog asa Vanje Černjula, a tome dakako pridonose sjajne glumačke izvedbe Violić, Bogdana i sina kojeg tumači izvrsni Bruno Frketić Bajić.

    Trostruka glumačka izvedba Lane Barić očitovala se na Pulskom festivalu u kratkometražnim studentskim filmovima Nehaj i Palikuća te dugometražnom prvijencu Arsena Oremovića Glava velike ribe, za koji je nagrađena Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu. U ovoj drami tranzicijskog znakovlja i poratne atmosfere, filmu temeljenom na istoimenom romanu Ognjena Sviličića, pratimo život braće Andrije i Traktora koji je, zaodjeven fotografskim sivilom, ispunjen posvemašnjim pesimizmom. U isto je vrijeme i brak Andrije i Vesne (Barić) u takvim uvjetima i u takvome raspoloženju, na klimavim nogama.

    Ulogu Vesne Barić je donijela minuciozno, vrlo precizno, bez nepotrebnih glumačkih ukrašavanja, riječima žirija bez „'velikih' dramatičnih scena“, čime postiže uvjerljivost, a kako je i sam žiri rekao – autentičnost. Nakon Barićinih trostrukih izvrsnih glumačkih ostvaraja u filmovima koji su prikazani na Pulskom festivalu, njezin je kratkometražni režiserski prvijenac Snjeguljica, u kojem tumači glavnu ulogu, pak prikazan na Motovun Film Festivalu a dobio je nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film. Još jedna Barićina izvrsno ostvarena uloga, no i – film.

    © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 31. srpnja 2022.

Piše:

Ervin
Pavleković

kritike i eseji