Pokušaj kino-igre koji ostaje tek dramaturška vježba

Baci se na pod, red. Nina Violić, Hrvatska, 2022

• 

  Što nam znači – igra? Koliko se često igramo? I to nakon što odrastemo? Jer, u svijetu u kojemu je sve planiranje, računanje, konstrukcija, većina od nas zaboravila je ne samo igrati se nego i shvatiti da je ta ljudska aktivnost ono što nam uopće omogućuje opstati u raznoraznim životnim pritiscima i opterećenjima. Igra i mašta one su naše sposobnosti koje nas čine – boljima!

  Igra i mašta ono su i čime započinje Baci se na pod (2022), dugometražni kino-prvijenac Nine Violić. „Kiiša paada“, prva je rečenica u filmu. A kad kiša pada, sve je moguće, pa i to da se iz grumena prašine porode dva malena Prašinara! I tu počinje nevjerojatno originalan imaginarij jednog sasvim samosvojnog svijeta. Bruno Fiketić Bajić, filmski 11-godišnji debitant, utjelovljuje Igora. Ovaj dječak zamišlja svijet u kutiji/ama. U svakoj od njih rađaju se neobična stvorenja. Animacijska tehnika u dosta momenata podsjeća na klasik HR i YU-filma, Igru (1962) Dušana Vukotića. Sjetimo se… u dječjoj igri dječak i djevojčica, snimljeni uživo crtaju svaki svoje likove i nadmeću se u tome. Ovdje, Igor se igra sam. Već je u imenu mu igra! A, znamo to, svijet mašte i imaginacije oduvijek je preduvjetom kino-magije.

  Nina Violić, dakle, polazi od ove premise zaigranosti. Takvom se pokazala već i u dva svoja kratkometražna filma, Odvajanje (2015) i Janje (2019). I opet igra riječi. U tom je ozračju i započela svoju dugometražnu kino-pustolovinu. No, je li ova zaigranost polučila neku višu razinu umjetničkog dosega od prethodnika mu? Je li autorica uspješno iznijela ovaj svoj novi izazov, kino-film? Preliminarno, nisam baš siguran.

  

  Pripovijest filma svojevrsni je dijegetski eksperiment. Jedna situacija u životu tročlane obitelji sagledava se iz tri različite perspektive – kako vizualno, tako i psihološki. Prvi, spomenuti dio filma, sagledan je iz vizure dječaka Igora. Tako da u tom dijelu gledamo njegove roditelje, Tatu (Goran Bogdan) i Mamu (Nina Violić) prerezane. Naime, u prvim sekvencama njih su dvoje podređeni likovima iz dječje igre pa ih vidimo tek do koljena ili struka, bez da im vidimo lica. To je Igorova vizura, jer je on zaokupljen svojim imaginarnim prijateljima. I, moram to odmah reći, taj dio uratka Baci se na pod djeluje najnadahnutijim. Gledatelj se pita kako će se razviti ova sasvim neobična vizura i hoćemo li napokon saznati što znače pojedine dječakove riječi upućene roditeljima. Na koncu tog prvog dijela osebujna narativna triptiha, Igor sjeda s Mamom u auto, a vrti se zarazna, djetinjasto-zabavna melodija TBF-a Pas sa plastičnim plaštom. Vidimo da se Igor sjajno ufurava u ovaj blesasti song.

  Sljedeći rez je na Tatu (Bogdan) koji isto tako spontano pjevuši Psa. No, prekida ga telefon i svojevrsni je narativni prijelaz na taj način izveden prirodno, bezbolno. Iz ovog telefonskog razgovora saznajemo da nešto nije u redu u odnosu između njega i supruge mu. Vraćaju se neke sekvence što smo ih vidjeli u prvom dijelu, ali sad su one postavljene na drukčiju vizualnu razinu, tj. u drugi položaj kamere. Ta nova vizualna razina, međutim, jednako je nepouzdana po pitanju značenja događanja kao i ona prethodeća, dječja. Muškarac svoju suprugu doživljava kao nekog kome je potrebna medicinska pomoć. U njegovoj vizuri čini se da su njezini problem izmišljeni i da se ona treba tek normalizirati, tj. smiriti. Ovdje pak moram spomenuti najživopisniji lik u cijeloj priči, naime tetku Maggie (Lee Delong). Osim što je vrlo znakovito da je ona jedina uz Igora označena osobnim imenom, njezin vedri duh boji inače vrlo sivu ambijentaciju druga dva dijela filma u ipak podnošljivije ozračje. Tetka iz Amerike, unatoč svim svojim silnim problemima pred umirovljenje, jedina pokušava razvedriti cjelokupnu nepodnošljivu tenziju koja vlada između njezina brata i supruge mu. Sekvenca pak njezine igre s Igorom, na početku nam daje dojam opuštenosti, koja se neće vratiti sve do samog kraja filma.

  

  I dok Tata vidi najveći problem u napadima panike što ih ima njegova Žena, posljednji dio triptiha pod nazivom Baci se na pod, nudi još jednu vizuru. Mama se uspijeva opustiti tek nakratko s Igorom, ali njezino nam lice kazuje o teškim problemima (kakvim?) s kojima se Ona suočava. Gledatelj sluti (ali tek sluti) da Ona ima ozbiljnih psihičkih problema i da je brak onaj dio njezina života koji ju sapinje i zatočuje. Njezinu agresiju usmjerenu na supruga izazvat će njegovo rutiniziranje njihova odnosa. Kad On kaže Maggie dok ga pita o tom odnosu: „Ma znaš, brak, klasika«, to će za Nju biti enervirajući okidač. Međutim, ostat će to tek slabim motivacijskim momentom dramaturgije iz kojeg autorica baš i neće izreći puno. Gledatelja u trenutku zaintrigira Njezin pogled prema zgradi nasuprot, na kojoj se skupljaju mladići s torbama. No, ovo se pokazuje svojevrsnim lažnim alarmom. Nema ničeg opasnog i značajnog u tom događanju. 

  Nina Violić film zaokružuje svojim pjevanjem Psa sa plastičnim plaštom, kada se smijeh opet vraća i na Mamino lice. Vozi se s Igorom putem mora, ali… što nam je ona kao autorica ponudila svojim filmom? Najprije, ono što upada u oči njezin je osebujni narativni eksperiment. Jedna priča iz tri vizure? Potencijalno je to zanimljivo, ali film vrlo brzo gubi bilo kakav suspense. Točnije, kao da se Baci se na pod (i plači!) iscrpljuje tek u ovoj ideji. Iako je to njezino autorsko pravo, scenaristica i redateljica u jednoj osobi, Nina Violić ne nudi neko psihološko (ali ni bilo kakvo!) objašnjenje ponašanja svojih karaktera. Jer, tema je kojom se film bavi – ozbiljna. No je li i donekle ozbiljno obrađena? Piscu se ovih redaka film već nakon polovice (kratkog) trajanja učinio predvidljivim. I, ufff – dooosadnim.

  

  Sjećajući se jedne njihove zajedničke predstave u ZKM-u – Žute linije u nadahnutoj režiji Ivice Buljana, očekivao sam filmski podatnije role Gorana i Nine. Gledajući pojedinačno, njihova je izražajnost u filmu tek – teatralna. Nadalje, nema neke glumačke, a pogotovo negdašnje erotske kemije među njima. Film energijom spašavaju dječak i njegova tetka. No, spašavaju li ga?

  Dugometražni prvijenac Nine Violić ostaje tek pokušajem kino-igre. Nažalost, čini mi se da se iznad toga ne uspijeva vinuti. Autorski, ostaje tek svojevrsna dramaturška vježba. Iako simpatiziram otkačeni životni stav i stil Nine Violić, ne držim njezin kino-film ozbiljnijim autorskim prinosom ovdašnjoj produkciji. Baci se na pod? Preferiram ipak Zadrugin hit Hiti se na pleća (1995). A sve to još ponajbolje radi Peppa Pig u istoimenom crtiću!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. lipnja 2022.

Piše:

Marijan
Krivak