Filmovi dostojni velikoga jubileja

Animafest Zagreb, Svjetski festival animiranog filma, 6. -11. lipnja 2022.: jubilarno izdanje i Veliko natjecanje dugometražnoga filma

  • <em>Prijelaz</em> (<em>La traversée</em>), red. Florence Miailhe

    Pola stoljeća postojanja – od 1972. godine, 50. rođendan iznimno svečano proslavio je Animafest Zagreb, Svjetski festival animiranog filma. To je nakon  francuskoga Annecyja drugi najstariji festival animacije u svijetu te naš jedini festival A kategorije. Sve je bilo u jubilarnom, slavljeničkom tonu, druželjubivosti, s pregršt odličnih filmova u natjecateljskim i nenatjecateljskim kategorijama, sa tristo pedeset stranih gostiju, istaknutih filmaša iz svijeta animacije. Među njima bili su i oskarovci i nominirani za Oscara. Posebice valja istaknuti dragog Animafestova gosta i prijašnjih godina nagrađivanog oskarovca Michaela Dudoka de Wita, koji ne samo da je održao radionicu o istančanim i gotovo neuhvatljivim razinama intuitivnosti i kreativnosti pri stvaranju umjetničkih djela, nego je on i autor, crtač glavne ilustracije jubilarnoga Animafesta. Njegove stilizirane i animirane ptice i ribe poveznice su i radova ostalih autora u Animafestovoj špici.

    Kako bi obilježili veliki jubilej, prvo je postavljena golema petodijelna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti koja traje do kraja kolovoza. Potom je na otvaranju prikazan dokumentarac Grad animacije redateljice Tihe K. Gudac, koji prati polustoljetni rad Animafesta. Zatim je izdana i predstavljena opsežna, vrijedna dvojezična monografija na hrvatskom i engleskom jeziku   Pedeset godina Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb (1972-2022), s prilozima domaćih i stranih autora te gotovo tristo fotografija.

    Među nagradama koje se dodjeljuju na otvaranju festivala valja posebice istaknuti nagradu za životno djelo koju je više negoli zasluženo dobio naš istaknuti animator, karikaturist i crtač Nedjeljko Dragić, nominiran za Oscara. A jubilarni Animafest je za svoj 50. rođendan dodijelio prvi put posebnu nagradu Animafestovo srce, i to Margit Bubi Antauer za pola stoljeća predanosti Svjetskom festivalu animiranoga filma. Ona je na prvom izdanju 1972. godine bila kao studentica, zatim je obnašala razne poslove, da bi sada bila jedna od selektorica i predsjednica Vijeća Animafesta. Animafest je darovao publici mnogo besplatnih projekcija, te cijeli program za djecu.

    <em>Maad, moje sunce</em> (<em>Moje slunce Maad</em>), red. Michaela Pavlátová

    No ono što organizatore i animatore najviše veseli jest istančanost i zahtjevnost gledatelja u procjeni animiranih filmova, dakle svojevrsno znanje koje se očituje u nagradi publike Mr. M, kada se poklopi s nagradom Grand prix stručnoga žirija. To se upravo i ove godine dogodilo u Velikom natjecanju kratkometražnih filmova, peti put u pedeset godina Animafesta. Taj pobjednički film jest portugalski Smetlar autorice Laure Gonçavles. I u Velikom natjecanju dugometražnih filmova publika je znala prepoznati dobar film, pa je svoju nagradu dala češko-francusko-njemačkom filmu Prijelaz, koji je dobio posebno priznanje stručnoga žirija. U toj je kategoriji Grand prix žiri dodijelio izvrsnom češkom filmu Maad, moje sunce redateljice Michaele Pavlatove.

    U Velikom natjecanju dugometražnih filmova bilo ih je sedam, doista svi izvrsni i dostojni velikoga Animafestova jubileja. Zacijelo je to i jedna od najboljih godina u toj kategoriji. Osim njih, izvan konkurencije u obiteljskom programu prikazan je češki lutka-film nastao stop-animacijom I miševi idu u raj. Ove godine dominira češka kinematografija, sa čak tri filma, ali s koprodukcijom. Francuska kinematografija pak je najčešća koprodukcijska, jer je osim njih koproducent i japanskom filmu Deseci sjevera, također dobitniku posebnoga priznanja. Samostalne animirane filmove imale su četiri kinematografije – japanska Belle, talijanska Yaya i Lennie – hodajuća sloboda, grčka Čuvari vječnosti i poljska 1970. Sedam natjecateljskih dugometražnih filmova poglavito su za odrasle gledatelje, a samo su tri od njih primjerena i za djecu nakon dvanaeste godine. To su Prijelaz, Belle i Maad, moje sunce.

    <em>Deseci sjevera</em> (<em>Ikuta no kita</em>), red. Koji Yamamura

    S likovnoga, vizualnoga stanovišta svi su filmovi fascinantni na poseban način, koriste različite tehnike animacije, čak do vrlo inovativnih, začudnih i kreativnih poetika. Kolorit je u četiri filma vrlo živ, jarkih i toplih boja, dok u tri prevladavaju nijanse sive i crno-bijele te zagasiti tonovi, dakle veoma su različitih estetika. Glazba je u svima vrlo bitna i dobro odabrana, a zanimljivo je da je i karakterizacija likova jako profilirana u veoma složenim međuljudskim odnosima. Naracija je prisutna u svim filmovima, osim u jednom – Deseci sjevera, te svaki nosi pečat svojeg autora, koji su većinom već poznati Animafestovoj publici po prijašnjim uradcima. Tematska poveznica bila bi traženje novih životnih prilika i promjena. Žanrovski su filmovi drame s katkad malo humora, te jedan na rubu snomorice i horora.

    Pobjednik i ovjenčan Grand prixom jest uistinu dirljiv i topao film Maad, moje sunce redateljice Michaele Pavlatove, nominirane za Oscara za prijašnji kratki film Riječi, riječi, riječi, gošće Animafesta. Uz ostale nagrade i nominacije za Maad, bila je i ona za Zlatni globus. Film je vrlo lijepo oslikan toplim, svijetlom bojama u 2D animaciji, uz prikladnu glazbu, te ima veoma dobru dramaturgiju, montažu i režiju. Slobodna je prilagodba autobiografskoga romana Frišta češke novinarke Petre Prochazkove. Vrlo iskreno tematizira problem neprihvaćanja koji potiče na promjenu kako bi se čovjek osjećao prihvaćenim. Tako se češka studentica Helena zaljubljuje u afganistanskoga studenta Nazira, mijenja ime u Herra, udaje se za njega i odlazi u Kabul 2011. godine. Vrlo su dobro prikazane kulturološke i obiteljske razlike u odnosu na Europu, uz jako dobro profiliranu karakterizaciju likova. Dobar, pametan dječak Maad, i sâm prethodno odbačen, postaje njihova poveznica i svijetla točka te stvara pozitivno ozračje.

    Film Prijelaz (La Traversée / Crossing) redateljice Florence Miailhe iznimne je likovne kvalitete i fascinantne vizualnosti, jer je slikan uljem na staklu u ekspresionističkom stilu, te potom animiran. Kreativnost je likova jednostavnija, a scenografija je oslikana živim bojama koje se skladno prelijevaju u prikazu i vanjskih događaja i unutarnjih stanja likova. Crtanje i slikanje važan su motiv i u filmskoj priči, jer ne samo da glavna junakinja Kyona sve crta u svojoj bilježnici, nego je film i redateljičina posveta majci od koje je naslijedila taj dar. No u toj priči o odrastanju i fikcionalnoj autobiografiji, temelj je i stvaran pogrom koji se dogodio autoričinoj obitelji. Ali, u filmu nije navedeno točno mjesto ni država istočne Europe. Stoga su likovi sestre Kyone i brata Adriela simboli prognanika i migranata bilo gdje u svijetu, koji žele doći do granice, prijeći je te stići u sigurniji, bolji svijet, što je i danas, nažalost, vrlo aktualno. Kyona i Adriel u bajkovitoj priči susreću razne ljude, situacije i probleme iz kojih moraju izaći snažniji. No tu se nalaze motivi kakvih ima i u tematski sličnim filmovima o bijegu u sigurnost, gotovo već opća mjesta.

    <em>Belle</em> (<em>Ryū to sobakasu no hime</em>), red. Mamoru Hosoda

    Trenutačno u Japanu najpoznatiji i najbolji autor anime jest Mamoru Hosoda, čiji su filmovi Mirai i Djeca vukovi već prikazivani u Hrvatskoj. Sada se predstavio novim vizualno fascinantnim ali tematski složenim filmom Belle (Ryu to sobakasu no hime). Stilski je podijeljen u prikazivanju dva svijeta – stvarnog s prekrasnom scenografijom, i digitalnog – razigranog, šarolikog, raskošnog i raspjevanog, u koji junakinja ulazi. No nije riječ o kritiziranju virtualnog svijeta nego o njegovoj pomoći da junaci uspiju postati ono što u bîti jesu i trebaju biti, te je karakterizacija likova vrlo složena, ali i jasna. Hosoda je uspio vješto u to uplesti varijantu bajke Ljepotica i zvijer, što mu je bila davna želja. Junakinja prolazi raspon od stidljive djevojčice do popularne pjevačice. Belle žarko želi pomoći drugima, gotovo kao njezina majka, ali i dobiva obećanu pomoć. Upravo zajedništvo, uzajamna briga i pomoć, poruka je na koju upućuje još jedan Hosodin film o odrastanju.

    Talijanski film Yaya i Lennie – hodajuća sloboda nov je film Alessandra Raka, zagrebačkoga dobroga znanca po dosadašnjim filmovima. To je vizualno lijepo djelo, prepuno boja i zelenila, u skladu s bujnom prirodom gdje se radnja zbiva, te vrlo specifičnim, osebujnim likovima u potrazi za slobodom, izlazom iz stvarnosti u kojoj su gotovo zatočeni, te traženju uspostave novoga društva. To, naravno, donosi i znanstvenofantastične i nadrealne elemente neophodne za tematiku filma.

    <em> Yaya i Lennie – hodajuća sloboda </em> (<em>Yaya e Lennie - The Walking Liberty</em>), red. Alessandro Rak

    Japansko-francuski Deseci sjevera (Ikuta no kita) prvi je dugometražni film Kojija Yamamure, dobitnika Grand prixa na Animafestu 2002. godine za kratki film. To je vizualno fascinantan nenarativan film u zagasitim tonovima, ispunjen fragmentima, sjećanjima, mislima te odličnim izborom glazbe, koji vodi u egzistencijalističko, nadnaravno, metafilmsko i svako drugo i autorovo i gledateljevo asocijativno i refleksivno područje.

    U oblikovnom smislu najneobičniji, najoriginalniji i najzačudniji, animacijski kreativno inovativan jest grčki film Čuvari vječnosti Aristotelisa Maragkosa. Počevši od televizijske mini-serije Langolijeri iz 1995. godine prema knjizi Stephena Kinga, on je sličicu po sličicu, kadar po kadar prebacio na papir, printao, trgao i montirao, dobivši veću dinamiku, noćnu moru i žanrovski horor.

    Poljski film 1970 Tomasza Wolskog jest takozvani animirani dokumentarac, hibridni film, a prikazan je i na ovogodišnjem ZagrebDoxu u međunarodnoj konkurenciji. Arhivske snimke prikazuju pobunu u komunističkoj Poljskoj. Animirani dio su vrlo malo animirane lutke, ali veoma realistički izrađene prema stvarnim tlačiteljima, iz čije je vizure prikazan događaj.

    A nov susret s ponajboljom svjetskom animacijom i animatorima u Zagrebu najavljen je za iduću godinu od 5. do 10 lipnja.

    <em>Čuvari vječnosti</em> (<em>The Timekeepers of Eternity</em>), red. Aristotelis Maragkos

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 23. lipnja 2022.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji