Dobri animirani filmovi i premalo autorskoga doksa

31. Dani hrvatskoga filma; Zagreb, 10. - 14. svibnja 2022.: Animirani i dokumentarni filmovi

• 
  
  Natjecateljski program animiranih filmova sadržavao je deset uradaka, i to sve jako dobrih, tako da je konkurencija toga filmskoga roda bila najbolja na ovogodišnjim Danima hrvatskoga filma. To su filmovi posebne likovne izražajnosti, svaki originalan na svoj način, najčešće bogatoga kolorita, katkad geometrijskih struktura, ornamentike, simbolike te spoja konstrukcije i destrukcije u stvaranju i ostvarenju autorovih zamisli. Likovnost, stilizacija i autorski pečat u njima su dominantni te stvaraju određenu estetiku i poetiku.

  Stručni žiri nagradio je dva: Vidiš li ih ti? Bruna Razuma kao najbolji animirani film, te Aqualiju Vladislava Kneževića za najbolji zvuk, a za potonji valja dometnuti da ima izvrsnu glazbu Tomislava Fačinija u izvođenju Antiphonus ansambla. Oba su filma lani prikazana na Animafestu. Zanimljivo je da su na Danima prikazana četiri animirana filma koja će se naći u programu ovogodišnjeg jubilarnog Animafesta, te ih toplo preporučujemo za gledanje. To su Psychographic Branka Farca, iznimno dojmljiva i igrom crno-bijelih neboja, grafikom ispričana intimna priča; Zasićenje Lucije Bužančić, gdje je koloritom, crtežom i simbolima prikazan problem gentrifikacije; Katarza mladoga Noe Pisačića poput je glazbenoga spota o događaju na košarci, nacrtanoga živim bojama; te neobične ženske Roze priče Ivane Ognjanovac i Mare Šuljak.

  

  Vizualnost i likovnost, posebice lijep odabir pastelnih boja uz prikladnu glazbu odlikuje idealistično Putovanje četiriju deva Mirele Ivanković Bielen. Plodovi suše Dinka Kumanovića donose afričku razigranost žarkoga kolorita, duhovitost te obiteljsko i klimatsko upozorenje. Transfusion Igora B. Vilagoša geometrijskim oblicima govori o destrukciji civilizacije. Zlatna jabuka Morane Bunić jedini je novi lutka-film na DHF-u, nastao stop-animacijom, studentski rad koji se temelji na priči iz slavenske mitologije, uz tradicijske napjeve i glazbu.

  Natjecateljski program dokumentarnih filmova ne može se podičiti, u cjelini gledano, izvrsnošću niti izrazito autorskim dokumentarcima, a većina ih je već dosad viđena. Bilo ih je petnaest. Niti broj filmova po autoru, a bila je jedna studentica s ukupno tri filma na DHF-u, ne znači kvalitetu. Moglo je biti bez njezina dva dokumentarca, jer je samo u igranome filmu pokazala da ima potencijala koji bi se daljnjim studiranjem i radom mogao razviti.

  

  Dobitnik Grand Prixa i proglašen najboljim dokumentarnim filmom prema sudu Stručnog žirija jest Tvornice radnicima Srđana Kovačevića, ipak precijenjen i predug uradak. Primjerenijim se čini dobitnik posebnoga priznanja u kategoriji dokumentarnoga filma, također Stručnoga žirija, a ovjenčan ukupno sa četiri nagrade – najviše od svih filmova na Danima hrvatskoga filma, dojmljiv i važan dokumentarac Veće od traume Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski. One su tri godine pratile protagonistice filma u programu osnaživanja i stekle njihovo povjerenje. A znale su nenametljivo i dramaturški dobro prikazati taj mukotrpan put.

  Samo su dva filma imala posebno izražen autorski pečat. To su Babajanja Ante Zlatka Stolice na rubu hibridnoga filma, dobroga koncepta i njegova ostvarenja; te Jel' kužiš sad? Lucije Brkić, efektno izneseno osobno traumatično iskustvo. Ostali su uglavnom bili filmovi koji su doslovce dokumentirali život, a montažom su uspjeli dobiti manje-više zaokruženu cjelinu. Valja istaknuti dokumentarac Hrvatskog narodnog preporoda Gorana Devića, dobitnika nagrade za montažu, koji se bavi stanarima zgrade u istoimenoj ulici u autorovom rodnom Sisku, ali i daje dobar presjek i promjenu u društvu i vremenu, nekada i sada. Dokumentarac Volim autorice Anje Koprivšek, dobitnice Nagrade Jelena Rajković, dobro počinje prikazujući različitost dviju sestara, da bi se potom dramaturški gotovo izgubio, jedva uspostavljajući cjelinu na kraju.

  

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 10. lipnja 2022.

Piše:

Marijana
Jakovljević