Filmovi minorne spekulacije

31. Dani hrvatskog filma, 10. - 14. svibnja 2022.: Glavni natjecateljski program - Eksperimentalni film

• 
  
  Već je prošlogodišnja selekcija eksperimentalnih naslova za jubilarne Dane hrvatskog filma pokazala kako je sve više početničkih vježbi, a sve manje narativa s jasnom nakanom da se u toj kategoriji nešto značajno kaže ili proizvede. Premda ovogodišnji selektor (Damir Radić) vjeruje u potencijal mladih autora koji su „održali kreativnu lekciju“ starijim kolegama, ipak je prikazani materijal miljama daleko od sličnog optimizma. Taj vježbenički metar, ponikao na filmskim radionicama od Zagreba do Pule, pokazatelj je da u nedostatku ozbiljnijih eksperimenata, sve kako bi popunio kvotu od desetak i više naslova, selektor mora uvrštavati uratke koje bi bilo svrsishodnije pokazati u dodatnom programu Dana, u sekciji Filmski inkubator. Na taj bi način ionako malobrojna kino-publika bila u prigodi razlikovati promišljene eksperimente od početničkih vježbi.

  Dakako, nije selektor krivac za tanku produkciju u toj kategoriji. Da je bio na razini dodijeljenoga mu zadatka, vrlo vjerojatno ne bi propustio ni trećinu izdvojenog materijala. Odlučnijem poznavatelju eksperimentalne scene, domaće i međunarodne, ne bi prošli ni naslovi lažnog ekološkog pedigrea poput dva hvaljena u popratnom tekstu selektora. Prvi je Tanje Deman koja lamentira nad sudbinom Jadrana u naslovu Horizont, znatno kraćem metru od precijenjenoga Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt, koji ničim ne zaslužuje atribut smislenog projekta. Taj ambiciozni podunavski pothvat u kojem je angažirana sva sila muzejskih institucija – od Vukovara do bugarske Varne, mogao je komotno trajati dvadesetak minuta a ne punih sat vremena. Vjerojatno bi u tom slučaju autorica promislila o njegovu trenutno nejasnu fokusu. U suženom vremenu nesuvislo bi gomilanje građe, multipliciranje filmskih ekrana ili pak gomilanje riječi koje uz dva back-vokala izgovara autorica, možda pomoglo filmskoj funkciji. Možda bi  jasnije usmjerilo ekološku poruku ili narativ o distopijskoj budućnosti i „nevidljivim ženama“ podunavske regije.
  
  

  Jednosatno skladištenje više-manje pokretnih slika i riječi, nategnuto, bez glave i repa, nije dosegnulo ni razinu nonsensa – inspirativne strategije u doba dada pokreta, pogotovo u književnoj, likovnoj i medijskoj praksi šezdesetih prošloga stoljeća. (Apsurdne šezdesete bile su magične u domaćoj likovnoj i eksperimentalnoj praksi – od Gorgone do GEFF-a, što je unatrag desetak godina iskoristio i promovirao Dalibor Barić. Od činjenice da je na 24. DHF-u nagrađen za Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, filmsku posvetu petom, nikad ostvarenu Festivalu neprofesijskog filma. Njegov naslov Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa prošle je godine uvršten u širu konkurenciju za nagradu Oscar za dugometražni animirani film. Vodeni rebus vizualno je raskošna posveta povijesti nonsensa – od Williama Burroughsa do Alaina Robbe-Grilleta, kontrakulturnog pokreta i umjetničkih komuna ili zona autonomnog mišljenja. Njegov onirički parametar doista je raskošan – arheološkog je, distopijskog, pa čak i ekološkog profila. Dakle, posjeduje gotovo sve atribute u kojima je medijska spekulacija Nicole Hewitt zakazala.)

  Dodijelivši festivalsku nagradu njezinu filmu, tročlani je žiri (u sastavu Sanja Vejnović, Đuro Gavran i Miroslav Sikavica) tek potvrdio kako mu je eksperimentalna scena ne samo nerazumljiva, nego i kategorija drugoga reda. Kako drugačije razumjeti nagradu naplavini od raznolikog filmskog metra garniranog nesuvislim tekstom u izvedbi tri ženska vokala (kako stoji na odjavnoj špici)? Ako je postojala ikakva dvojba, ako po mišljenju žirija nije bilo snažnijeg metra među šesnaest izdvojenih, komotno su mogli preskočiti nagradu u toj kategoriji. Takva odluka ne bi bila nerazborita; štoviše, upozorila bi na činjenicu da su medijski eksperimenti u Hrvatskoj već duže vrijeme u krizi, financijskoj i kreativnoj. Pored glume, doks-vještina i rada s glumcima, članovi žirija trebali bi poznavati i suvremenu likovnu praksu. Bez sličnog temeljnog orijentira, pojedinac se teško može nositi s parametrima filmskih situacija, anti-situacija, insinuacija i obmana.
  
  

  Ako je imperativ bio nagraditi barem jedan od festivalskih naslova, onda su dva metra bila znatno ispred favorizirane „spekulacije“, bez obzira na njihov strukturalistički klišej. To su 3. Kinematska tvornica čavala Dalibora Martinisa te Principles Luke Matića, jednostavne i razumljive medijske strategije fokusirane na kretanje strojeva. U prvom slučaju dva desetljeća stare crno-bijele snimke karlovačke tvornice čavala za potkove autor je, kako navodi, treći put prepustio montažnom tretmanu računalnog softvera. Svaki novi matematički aranžman po softveru original je za sebe. Premda sastavljena od istog montažnog materijala, svaka slijedeća festivalska kopija bit će drugačija od prethodne.

  U drugom, mlađi je autor reorganizirao mehaniku strojeva, inače visoko cijenjenu u doba dada pokreta. Preusmjerio je crno-bijelu „mehaničku simfoniju“ iz 1930. Mechanical Principles američkog sineasta Ralpha Steinera. Gotovo stoljeće stare sekvence linearno montiranih kretnji zupčanika, poluga i slično, razveo je u strukturu domino-pločica. Netko bi Matićevu vizualnu strukturu mogao čak usporediti s kompozicijom od petnaestak ekrana mobilnih uređaja. Čini se kako je autor futurističku agendu izvornog materijala katapultirao u naredno stoljeće s vjerom u inteligenciju strojeva. Njihove kretnje više nisu linearne, na prvu proizvode vizualni kaos, ali to je tako iz perspektive ljudske optike.

  

  Bez obzira na medijsku vjeru u algoritme, umjetnu inteligenciju i slično, oba su naslova – i Martinisov i Matićev, snažnije metafore na račun „čovjeka u raljama nove tehnologije“. Dalekosežnijeg su društvenog impulsa od konfuzne spekulacije na podunavskom terenu. (Na ovogodišnjem bijenalu u Veneciji kustosica središnje izložbe Cecilia Alemani značajan je prostor otvorila umjetnicama sklonima hibridnim sustavima – temama o više ili manje suptilnim vezama stroja i čovjeka. Čak je jednu od vremenskih kapsula unutar središnje izložbe nazvala Zavođenje kiborga prema naslovu video-rada američke umjetnice Lynn Hershman Leeson. U medijskoj alegoriji iz 1994. umjetnica pripovijeda o slijepoj ženi koja se podvrgava specijalnom tretmanu kako bi svijet oko sebe gledala putem ekrana računala. Na središnjoj izložbi u Arsenalima prikazuje se njezin recentni video u kojem ostarjeli kiborg govori o sofisticiranim oblicima društvenog nadzora i datotekama nepostojećih osoba. Na polovici trinaestominutnog videa žena-kiborg spominje umorstvo dvije takve datoteke – Anne i Boba – jer su međusobno počele komunicirati jezikom nerazumljivim njihovim programerima.) 

  I za kraj ponešto o dva mršava eksperimenta na 31. Danima. Prvi je o rušenju dimnjaka zagrebačke ciglane zbog potresom narušene statike, drugi pak je nategnuta lamentacija o skorašnjem kolapsu Jadrana. Prije i poslije Tomislava Šobana fotošopirana je vježba o gledanju i nestanku industrijske baštine na zagrebačkom Črnomercu. Sklopljena je školski, izmjenom obrisanih polja koja zauzimaju promatrači odnosno prigradska veduta s dimnjacima, također slijedom sekvenci bez zvuka i zvuka bez slike itd. Jednosmjerno, inkubatorski, bez otklona kojim bi se događaj digao iznad banalnog miniranja tvorničkih simbola na rubu grada. (Brisanje aktera u popularnim holivudskim naslovima i naprijed-natrag destrukcija found footage materijala zaštitni su znakovi austrijskog sineasta Martina Arnolda. U naoko banalnom filmskom metru medijskom je diverzijom izvlačio potisnutu, opskurnu mjeru međuljudskih odnosa. Opće je poznata njegova prije-poslije toksična intervencija u američki porodični Andy Hardy filmski serijal te brisanje sudionika iz sekvenci obračuna u vesternu Točno u podne.)
  
  

  Preko 25 minuta Tanja Deman u sporom ritmu niže panoramske snimke mora i priča o ugroženosti podmorja. Izgovara tekst intonacijom koja bi trebala ostaviti dojam duboke zabrinutosti za budućnost hrvatskog mora. „Duboka se zabrinutost“ na odjavnoj špici poziva na znanstveno utvrđene podatke o temperaturnom i toksičnom kolapsu zemljinih resursa. Više poetski doks negoli eksperiment, pokazatelj je kako je višestruko prežvakana svjetska tema rupa bez kreativnog dna u smislu da se ispod atraktivnih panorama duboko zaroni u ugroženo podmorje i napokon otvori medijski eksperiment. Autorica se usput prepušta patetičnoj vokaciji antičkih vremena, a ekološku dramu zaokružuje naplavinom plastičnog otpada na nekoj divljoj obali (vjerojatno Palagruže). Pritom ne pomišlja na notornu činjenicu kako se ista priroda brani od svih oblika komoditeta, pa tako i umjetničkog, u ugodnoj sjeni iza filmskog objektiva i računala. 

  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2022.

Piše:

Željko
Kipke