Stilski izgrađen, poetski precizan i ljudski ranjiv umjetnik

Portret umjetnika: Aki Kaurismäki (Orimattila, Finska, 4. travnja 1957.) filmski redatelj i scenarist

• 
  
  „Zakopaj mi srce na smetlištu” kaže Matti Pellonpaa u Arielu, krvareći na zadnjem sjedištu američke limuzine iz pedesetih, pa ovo neće biti kritika i neće nikog obrazovati. Sve što slijedi samo je iz osjećaja časti i sreće što o Kaurismäkiju pišem i što će netko to čuti. I sam sam snimio nekoliko filmova i bavio se režijom i da me pitaju koji bih redatelj od svih što ih povijest filma pamti bio, izabrao bih da budem on.

  Aki Kaurismäki rođen je 1957. u Orimantilli, završio je medijske studije na sveučilištu Tampere i nakon toga radio kao građevinar, poštar i perač suđa a neko je vrijeme bio beskućnik. Pisao je filmske kritike prije nego što je sa starijim bratom Mikom počeo goniti svoju strast za filmom kao scenarist i glavni glumac u njegovom filmu Lažljivac (1981). Zajedno osnivaju producentsku kuću Villealfa Film Productions i Kaurismäki debitira adaptacijom Zločina i kazne Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, smještenom u suvremeni Helsinki i prožetom karakterističnim i nepogrešivim Kaurismäkijevim humorom i cinizmom iza kojih se skriva autorov duboki humanizam, nada i vjera u ljudsku dobrotu.

  

  Slijede nadrealistička komedija s elementima filma ceste Calamari Union (1985) te Sjenke u raju (1986) i još jedna ekscentrična adaptacija književnog klasika –ovog puta u pitanju je William Shakespeare – Hamlet se okreće biznisu (1987). Već se u ovim filmovima jasno očituje Kaurismäkijeva sklonost minimalističkom redateljskom prosedeu, uvrnuti socijalni realizam, simpatije prema takozvanim životnim gubitnicima, ljudima s margine, iz polusvijeta, s dna društvene ljestvice, ljudima u kojima Kaurismäki pronalazi i prepoznaje ono najbolje u čovjeku – nadu, dobrotu i ljubav. Kaurismäkijev radikalni svjetonazor i neumoljiva vjera u svrhu i moć umjetnosti omogućili su mu da svojim filmovima stvori svijet u kojem poniženi i uvrijeđeni ipak i usprkos svemu doživljavaju mogućnost boljeg sutra.

  Crnohumorna kriminalistička drama Ariel iz 1988. autentično je remek-djelo i sa spomenutim Sjenkama u raju i Djevojkom iz tvornice šibica (1989) čini takozvanu Proletersku trilogiju. Kaurismäki surađuje s istim ljudima ispred i iza kamere pa filmovi odaju dojam iščašenog obiteljskog okupljanja, zajedništva i bliskosti. Snimatelj je redovito Timo Salminen, a među glumcima se ističe Matti Pellonpaa, poznat i kao taksist iz filma Noć na zemlji Jima Jarmuscha, a s kojim će Kaurismäki surađivati sve do glumčeve smrti 1995. godine.

  Međunarodnu pažnju Kaurismäki privlači kultnom glazbenom farsom utkanom u strukturu filma ceste – Lenjingradski kauboji idu u Ameriku (1989) u kojoj se sklonost poetici apsurda, inspiriranost američkom pop-kulturom, posebno country i blues glazbom, lakonski dijalozi, izostanak glumačke mimike i izoštrena tragikomičnost spajaju u jedinstveno i nezaboravno umjetničko djelo.
  
  

  Aki Kaurismäki ne skriva svoju ljubav i poznavanje filmske umjetnosti, pa se u njegovim filmovima jasno prepoznaju Robert Bresson, Francois Truffaut, Yasujiro Ozu kao najvažniji utjecaji. Tako u filmu Unajmio sam plaćenog ubojicu iz 1990. Kaurismäki angažira najdražeg Truffautovog glumca Jean-Pierrea Léauda.

  Tokom devedesetih Kaurismäki snima Boemski život, Pazi na svoj rubac, Tatjana i Plutajuće oblake, u kojima se i dalje bavi takozvanim malim ljudima, poetizacijom socijalnih tema i tvrdoglavom vjerom u esencijalnu ljudskost i dobrotu svakoga od nas koji činimo čovječanstvo.

  U dvadeset i prvo stoljeće Kaurismäki ulazi filmom Čovjek bez prošlosti (2002) za koji je nagrađen u Cannesu i nominiran za Oscara. I kako svijet sumanuto juriša u ratove, klimatske promjene i sve veću ekonomsku nejednakost, tako Kaurismäki snima sve nježnije i toplije filmove koji dolaze iz čistog, ljubavlju prožetog srca, filmove u kojima se uvijek okreće najslabijima. Humoristična drama Svjetla u sumraku (2006) zajedno s Plutajućim oblacima i Čovjekom bez prošlosti čine takozvanu Finsku trilogiju.
  
  

  Iako snima sve rjeđe, Aki Kaurismäki bira teme koje nas se najviše tiču, pa tako u filmu iz 2011. Le Havre prati sudbinu malog emigranta iz Afrike kojeg spašava čistač cipela po imenu Marcel Marx, u čijem se imenu spajaju još dva neosporna Kaurismäkijeva uzora – francuski redatelj Marcel Carne (Djeca raja) i njemački filozof Karl Marx. Kaurismäkijev posljednji film je Druga strana nade iz 2017., u kojoj s nešto više gorčine opisuje sudbinu još jednog izbjeglice/emigranta, ovog puta iz Sirije. Svijetu i čovjeku današnjice potrebni su filmovi Akija Kaurismäkija – njegova nježnost, humor i dobrota, izoštrena socijalna perspektiva i slavljenje najslabijih jer kao društvo, kao velika obitelj po imenu čovječanstvo, ono što nas održava i ono što će nas iskupiti su solidarnost, altruizam i ljubav a toga u suvremenoj stvarnosti svakim danom ima sve manje. Zato ovakvog umjetnika zaista trebamo držati kao kap vode na dlanu.

  Stilski izgrađen, poetski precizan, ljudski ranjiv, Aki Kaurismäki jedan je od onih umjetnika koji svojim djelima umanjuju našu samoću, a kozmičku pustoš koja se širi svijetom izvrću i poništavaju srcem i vjerom da ćemo jednom – ako ne i prije, postati dostojni njegove ljubavi. Zato ona rečenica s početka nakon gledanja Kaurismäkijevih filmova dobiva sasvim nov i univerzalan smisao. „Pokopajte mi srce na smetlištu”, kao da nam govori finski filmaš, znajući da ono što stvara ustaje, govori i prkosi svim dominantnim vrijednostima koje vladaju današnjim svijetom i u kojem nas svim silama iz svih mogućih propagandnih oružja uvjeravaju da je čovjek čovjeku vuk. Kaurismäki je pjesnik i podsjeća nas da smo puno više od onoga na što nas žele svesti. Zbog takvih ljudi sutra ću opet ustati iz kreveta i ušetati u novi, možda čak tek rođen i sunčan dan.
  
  

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 13. svibnja 2022.

Piše:

Nikola
Strašek